TAJNA ISTORIJA TITOVOG UŽICA (2)
Najpre su bile singlice.
To su one male ploče sa velikom rupom u sredini, na koju su mogle stati dve, tri, ponekad čak i četiri pesme. Uz gramofon marke “Trubadur”, za odličan uspeh i primereno vladanje, dobio sam i ploču sa bajkom Hansa Kristijana Andersona, Mali svinjar, koju je čitao Ljubiša Bačić i ukoričeni komplet “Assimil” – Engleski bez muke, sa dvadeset singlica i pratećom knjigom kupljen u knjižari “Nolit”.
“My cigarette is finished. Your cigarette is not finished. My tailor is rich. Your tailor is not rich. My doctor is poor, My doctor Is not poor…”, marljivo sam vežbao engleski, lesson one, a kod mojih sestara iz Valjeva – Jasmine, Dragane i Bele, slušao sam Diega Varagića, Krčmu na putu za Tenesi, Đorđa Marjanovića, Ringe-raja tvist i uvežbavao krišom padanje na kolena i ono njegovo zaneseno, festivalsko pevanje.
Zatim su se pojavile long-plej ploče.
To su one velike, sa malom rupom u sredini. Prvo su bili Bitlsi, pa Stonsi, pa onda sve ostalo. Za prvu veliku ploču, u pomoć je priskočila kasica u obliku globusa, iz koje sam iglom za pletenje izvukao nekoliko kovanica, taman koliko mi je nedostajalo. Siniša je već imao Crveni album, Kilder Plavi, a Ringo “Rock’n’roll music”. Meni se nekako zalomio da kupim “Live At Hollywood Bowl”, što je bio, sasvim sigurno, najgori mogući način da se otpočne sa slušanjem The Beatles, što sam shvatio čim sam došao kući. Snimak koncerta je bio katastrofalan: usred vriske hiljada devojaka, tek negde u daljini, pomalo se dao naslutiti bend. Ali, to nije uopšte bio loš način da se shvati suština stvari: ni tehnika, ni sviračko umeće, ništa ne vrede ako izvođač ne uspe da pogodi onu tananu žicu kod publike.
Naš nastavnik muzike, Vanja Sudzilovski, sve svoje učenike je oslovljavao sa “lepi”, pa su, vremenom, i njega tako prozvali. Često bi nas dočekao u kabinetu za muzičko prebirajući setno po klaviru, a mi bi se u tišini dovukli do svog mesta i pažljivo ga slušali. Ako smo bili dovoljno tihi, bio je u stanju da sve do kraja časa, zanesen, svira lagane klasične komade, ruske romanse, francuske šansone, ciganske ili starogradske pesme, zagledan negde visoko iznad naših glava, i još više, iznad šumećih topola u školskom dvorištu. Nije bilo pametno prekidati ga u tom njegovom zanosu, naročito u onim retkim, dragocenim trenucima kada bi zapevao ili se dohvatio violine.
Ponekad nam je dozvoljavao da donesemo na čas ploče iz svoje kolekcije i da ih pustimo, uz obavezu da objasnimo ostatku odeljenja zašto nam je baš ta pesma važna. Svi su donosili neke The Beatles, da bi se napravili važni; moj “Live At Hollywood Bowl” i nije bio baš neko rešenje. Zato sam odlučio da rizikujem. Lepi je standardno prebirao po klaviru: Le petit fleur – Mali cvet, Sous les ponds de Paris – Pod mostovima Pariza, a onda je, uz diskretnu klavirsku pratnju odrecitovao:
Pod mostom Mirabo teče Sena
A naše ljubavi nema,
zar da me seća voda njena
Patnja pa radost posle kratkog trena
Nek dođe noć i sata zvuk
Dani odlaze ja sam tu…
Umesto aplauza ili makar uljudne tišine, iz treće klupe do prozora, začuo se nepristojan zvuk. Lepi se pretvarao kao da ništa nije čuo. Nežno je spustio poklopac klavira, zavrteo se na stolici tako da je mogao da osmotri čitavu učionicu i značajno se nakašljao. Imao je on tako običaj da povremeno, naročito dečacima, održi kratko predavanje o tome kako bi jedan džentlmen trebalo da se ponaša.
“Vi momci, morate da budete malčice romantični. Svako od vas mora da zna da odigra valcer ili tango i da odrecituje bar jednu pesmu svojoj dami, a ne da sedite na igranci kao neki panjevi koje zanima samo pivo i fudbal. To su osnovne stvari, to treba da se zna u svako doba dana i noći”, govorio je odmereno obraćajući se celom odeljenju, a onda je značajno ućutao, podigao naočare sa debelim crnim okvirom, koje su skliznule niz nos, pa se zagledao u pravcu izgrednika.
”Šta ćemo sa tobom, lepi, ti već imaš tačku za slabo pamćenje, koliko se ja sećam”, obratio se Velju Mamutu, klipanu koji je u naše odeljenje stigao početkom školske godine, nakon što su u onoj prethodnoj školi potpuno digli ruke od njega. On je jedini bio dovoljno glup da uradi tako nešto, a, osim toga, za čitavo polugođe nije shvatio da se na uglačanom poklopcu klavira, kao na nekom bezbednosnom ekranu, savršeno moglo videti šta se sve dešava u učionici dok Lepi, okrenut leđima, svira. Druga tačka za slabo pamćenje u dnevniku, automatski je značila popravni ispit u avgustu. Ponekad bi Lepi dao mogućnost izbora izgrednicima-povratnicima – umesto pisane vaspitne mere, Veljo se ipak odlučio za čvrgu. Dovukao se nekako do katedre i seo na stolicu; par puta se zavrteo u levu, pa u desnu stranu, proizvodeći neugodnu škripu, a kada je uhvatio strogi pogled, ukopao se u mestu i sageo glavu, kao kod frizera, kad se majstor spremi da mašinicom pokupi kosu po vratu. Lepi mu je nežno položio šaku na glavu tražeći pravo mesto za oslonac, zategao srednji prst, akumulirajući energiju u utreniranim, muzičarskim tetivama, i opalio jednu poštenu zidarsku čvrgu.
“E, pa deco, ovo vam je primer za rezonatorsku kutiju”, našalio se Lepi, nakon što se učionicom prolomio zvuk sličan pijačnom testiranju poveće lubenice, a celo VId je jedva dočekalo priliku da se naruga nasilniku, koji se, trljajući glavu, povukao u svoju jazbinu.
Dok su trajale pripreme za egzekuciju, nervozno sam gledao na sat. Osam minuta do kraja časa, nije bilo vremena za gubljenje. Čim je Veljo ustao sa stolice i postiđen krenuo na mesto, podigao sam visoko ruku.
“Izvoli lepi”, rekao mi je Lepi.
“Ja sam doneo ploču”, pokušao sam da zvučim ubedljivo.
“Imamo li dovoljno vremena?”, upitao je Lepi.
“Imamoooooo”, odgovorilo je u glas gotovo celo odeljenje, jedva čekajući novu predstavu.
Izašao sam pred tablu i podigao poklopac školskog gramofona Toscaa 10. Na osovinu sam namestio adapter za singl ploče, podesio brzinu na 45 obrtaja u minuti i izvadio pažljivo ploču iz omota, tako da samo palcem i srednjim prstom ovlaš držim sam rub vinila. Zatim sam proverio da li sam okrenuo pravu stranu za reprodukovanje i tek onda je nežno položio na tanjir prekriven crnom gumom. Podigao sam ručicu lifta i namestio nosač zvučnice tačno iznad početka pesme. Sačekao sam par trenutaka da tanjir uhvati potrebno ubrzanje, ali pre onog čarobnog trenutka spajanja dijamantske igle i spiralno narezane plastike, trebalo je još nešto obaviti. Okrenuo sam se prema publici i sve ih dobro osmotrio, od Rosane, Dragane i Snežane, koje su sedele u klupama do prozora, pa do Branke Aćimović i Nene Šljukić, skroz levo u prvoj klupi do vrata, i, ođednom, sav moj strah je iščezao.
“Ovo je jedna pesma koju sam prvi put čuo na radiju, a tek mnogo kasnije sam nabavio ploču … To je jedna blesava, smešna, potpuno demodirana pesmica, ali me je odmah naterala da igram, a već posle druge strofe sam sa sestrom pevao refren. I, evo, živo me zanima kako će se vama svideti! Muziku je, inače, komponovao Karl Perkins, autor teksta i aranžmana – Vojkan Borisavljević. Pažnja, pažnja, ovo je Diego Varagić u pratnji ansambla “Sonori”, Krčma na putu za Tenesi”. Dok sam završavao rečenicu, okrenuo sam se ka gramofonu i žurno spustio ručicu lifta. Činilo mi se da zvučnica putuje užasno sporo; najpre se začulo ono neprijatno grebanje i zvuk igle koja nije lepo legla u brazdu, a onda se sa školske Toske 10 začuo pomalo komični, gitarski uvod. Pogledao sam u pravcu Nebojše, mog druga iz klupe, koji mi je namignuo i počeo da prati ritam nogom.
“Krčma mala kraj druma tog što vodi nekud za Tenesi
Uvek puna je viskija i starih svima znanih kauboja
U njoj sede Bob i Džon, Hari, Džek, Bili, Džim i Tom
Stara gruba lica ta sa ludog Divljeg zapada”
Heeeeej!
Bang, bang, bang, bang, bang-bang
Bang, bang, bang, bang, bang-bang
zapevao je Diego. Nebojši se pridružio Zoran Ristović, koji je krenuo da pucketa prstima. Papić Aleksandar i Vlade Milivojević su davali diskretno ritam rukom.
Da l se sećaš Hari ti još mladi kada smo bili mi
strah i trepet smo sejali baš svuda gde smo se pojavili
kako ne bi, Tome moj, divni dani su bili to
konje brze smo voleli i celog dana pucali….
Bang, bang, bang, bang, bang-bang
Bang, bang, bang, bang, bang-bang
Kod refrena je već pristigla i pevačka podrška: Branka i Nena su zapevale. I ja sam pomalo pevušio i mahao rukama, kao neki pomahnitali dirigent.
Ponoć prošla je davno već, a priči nikad da dođe kraj,
Naši momci se kartaju i divnih dana sećaju
Kad ođednom skoči Bil, pogled baci na džepni sat
Kući moram brzo ja, šta će biti sad ko to zna
Bang, bang, bang, bang, bang-bang
Bang, bang, bang, bang, bang-bang
Kod drugog refrena, većina je prihvatila pesmu, isprva tiho, stidljivo, a onda sve jače i jače, uz već uigranu ritam sekciju:
Nije prošlo ni minut dva, a krčma prazna je bila sva,
Svi junaci čili ti, sad pete drumom su potprašili
Tako ode još jedan dan drumom što vodi za Tenesi
Nekad strašni ljudi ti od svojih žena sad strepe svi
Heeeej,
Beng beng bang sad znaju svi krčma na putu za tenesi
Beng beng beng sad znaju svi, krčma na putu za tenesi…
I tako, VId je dočekalo kraj pesme ushićeno, a da je kabinet za muzičko bio iole prostraniji, sasvim sigurno bi se i zaigralo.
“Bogami Lepi, svaka čast! Ti si za radio… Hajdemo, deco, jedan aplauz”, oglasio se Lepi Vanja, pokazavši rukom u mom pravcu, dok je pesma lagano odlazila u fade out.
Uživao sam neko vreme u zasluženom trenutku slave, a onda se aplauz sasvim prirodno utišao. Položio sam ruku na grudi i duboko se naklonio, a zatim se ispravio i pokazao u pravcu moje spontano okupljene ritam sekcije i pratećeg vokalnog društva. Prolomio se još jedan aplauz, praćen uzvicima odobravanja. Lepi je stajao, ovlaš oslonjen na katedru, zabavljen čišćenjem stakla na naočarima. Upravo u tom trenutku, zvonilo je za kraj časa. Baš kao što sam i zamišljao dok sam kod kuće uvežbavao tačku.
1 komentar
Vanja Sudzilovksi je bio, kako bi se danas reklo, multiinstrumentalista. Osim onog pijanina u kabinetu za muziku u „Nadi Matić“, te u članku pomenute violine, znao je da odnekud donese klasičnu gitaru i da na njoj svira neke komade. Ne mogu sada da se setim ni šta, ni koliko dobro je svirao, samo se sećam piskutavog tona kada bi levom rukom iz jedne prelazio u neku drugu poziciju, kako to kažu gitaristi. A mislim da se snalazio i sa nekim flautama, čudima…
Valjda što me nije direktno pogađalo, zaboravio sam „tačku za slabo pamćenje“, pa hvala Fipi za podsećanje. Kasnije su uvedene opisne ocene za muziku, pa je njegovo plemenito priželjkivanje da nam, seljacima, ne daje jedinice ako baš ne mora, ostalo pomalo obesmišljeno.