Piše Zdravko Tošić
Ovog teksta ne bi ni bilo da u trenutku slabosti ne poverovah u vest koja se, ničim izazvana, pronese etrom. Kažu, pogledajte kroz prozor i videćete da se bolje živi, videćete bolji život. Iako je sve ličilo na prvoaprilsku šalu, željan boljeg života, više za druge kojima on zaista treba, nego za sebe, i pun nade, pogledah kroz svoj prozor. Dugo je moj pogled tražio obrise nade i izgubljenu harmoniju. Na kraju se nada ugasi i shvatih da boljeg života nema niotkuda. To mora da se degradirani smisao i suština života surovo poigravaju sa nama. Ili, možda, duh ovdašnjeg života traga za istinom, otkrivajući sebe u apsolutnom rasulu. No, liči ovo i na moderne šibicare koji su, u slavu večne iluzije, šibicu zamenili prozorom, a kuglicu našim životima pa: otvori-zatvori, sad ga vidimo – sad ga ne vidimo.
Živimo u prevarantskom društvu. Prevara je način života, smisao svakog napretka, mogućnost sticanja, ogledalo karaktera. U nju se uzdaju oni što vladaju i oni što na vlast pretenduju. I pametni, a pokvareni, kao i tupavi, ali pohlepni. Oni što varaju na veliko i oni što varaju na malo. Ona je nada onih na dnu, malih, bespomoćnih. Nada da će se bar malo uzdići. Prevaranti se lažno uvažavaju, lažno udvaraju i lažno predstavljaju. Sve je u njih laž. Zato što istinu preziru. Tragedija je to što sve što se događa u današnjem prevarantskom svetu, događa bez velikog otpora. To prevaru podstiče, ohrabruje, iz dana u dan uzdiže, čini silnom i silom. Kako bi današnji čovek pobegao od silnih pritisaka kojima je izložen, on traži utočište i spas upravo kod te sile koja mu nanosi patnje i bol koju on trpi. Tako se zatvara večni krug. Tako patnja poprima dugo trajanje.
Svet danas, kao celina, jeste katastrofa koja se održava. Dok god ljudi ne budu spremni da preuzmu potpunu odgovornost za svet u kome žive, njihova sreća će biti samo iluzija. Iluzija koja će jednog dana prsnuti i tek tada će imati strašne posledice.
Šta danas čoveku u stanju potpune bespomoćnosti u Srbiji znači jelka od 83.000 evra? Šta nam ti prevaranti i pokvarenjaci kroz nju nude? Šta, ako ne kratak predah na putu ka gubilištu? Da li se oni u svoj svojoj bezosećajnosti tim blještavilom rugaju ljudskosti i čestitosti? Da li nam to život postaje trenutak, ne zato što ukidamo trajanje, već što tonemo u ništavilo? Nasilne smrti koje se svakodnevno događaju pred našim očima možda nas upozoravaju da su i naši dani odbrojani. Šta visina prosečne zarade znači onima koji je ne mogu ostvarit, a takvih je najviše? Šta znači statističko povećanje broja zaposlenih kada izgubiš dostojanstvo? Šta znači to “silno” otvaranje radnih mesta kad te tamo eksploatišu? Kako to da neki i ne idu na posao, a primaju debele plate? Šta znače sve te šarene laže, laži i kićenje kada se spas traži u iseljavanju, skoku sa solitera ili prislanjanju cevi na čelo i potezanju oroza? Da li je to duboka starost postala i teret i neka vrsta nepravedne privilegije kojom nas ovo društvo kažnjava? Da li se mi to odričemo istine, a istovremeno polažemo pravo na nju?
Tajna boljeg života današnje “elite” i dobrostojećih jeste u špekulacijama, dilu, razbojništvu, zavrtanju ruku, eksploataciji, mitu, korupciji i sistemu koji sve to dozvoljava. I biti uz vlast da te štiti. Čast izuzecima. Devedesete su bile meka za sav ološ koji je poplava izbacila. Tako je to, nekom rat, nekom brat. Tada je sve počelo. I traje i danas.
Kad bi se nekim čudom u ovoj zemlji doneo zakon o poreklu imovine i kad bi postojala dobra volja da se on sprovodi, onda bi u njoj vladali stvarno dobri, stvarno pametni i stvarno uspešni. I bilo bi nade, kao nekad. Ovako nam ostaje da priželjkujemo da se ponovo pojave drumski razbojnici koji će pljačkati bogate, umesto što danas bogati pljačkaju siromašne.
Koliko juče nam je jedan prevarant mahao zelenom salatom, uveravajući nas da je u njoj spas. Da ćemo hraniti pola Evrope i da ćemo tako postati bogato i prosperitetno društvo. Nas je tako savetovao, a sam se nikada time nije bavio, već špekulacijama i mobilnom telefonijom, stalno uz vlast. Pravio ćerke firme i pljačkao. Izgledao je kao klovn, a mnogi su mu verovali. Tako je ludilo preraslo u epidemiju, a sumanute sekte rastu u ritmu destrukcije. Jedna budala pravi mnoge.
Jedan drugi, braneći sebe i podređujući opšte sebi, “mudro” je tvrdio da je moralno sve ono što je po zakonu. Pekao je rakiju i inatio se sa zdravim razumom. I njemu verovaše mnogi. Njegovi napraviše zakone po kojima je moralno krasti, pljačkati, lagati.
Odvajkad je bilo da i nad popom ima pop. Pa i nad ovom dvojicom. On je školovan, propoveda nove iluzije, koristi sva sredstva, sve tehnike. I u ovu sa gledanjem kroz prozor mnogi veruju. Nikad dosta narodu željnom iluzija. On i jeste žrtva stalnog održavanja veze sa obmanom.
Svi današnji pokvarenjaci i prevaranti prvo su bili velike patriote i levičari. Sa lakoćom su upirali prstom u “izdajnike”. Govorili protiv Amerike i Nemačke. Kleli se u Kosovo, istinu i čast. Reč beše njihova, a posledice njihovih reči su naše. Danas oni govore neke druge besmislice. Pružaju lažnu naklonost i nadu narodu odustalom od svake nade. Tako sebe čuvaju od novih ustupaka. Pogađajte čije će biti posledice?
Postavlja se suštinsko pitanje: šta bi sa našom čovečnošću? Čovečnošću, kao meri svih stvari. Očigledno je da standarde koje nam je “bravar” ostavio, nismo uspeli da sačuvamo. Životni standard, privreda, industrija, moral, pravičnost, solidarnost, školstvo, zdravstvo… Sve smo porušili. Tačnije rečeno, mala neuka, bahata, pokvarena interesna grupa ubila je vola zbog kilo mesa. Duhom siromašna grupa. Pohlepna, željna vlasti i moći. Brzo su se obogatili, ali se sporo razvijaju u bogate ličnosti. Njihovo duhovno siromaštvo im ne dozvoljava da razumno troše materijalna dobra i razumno uređuju društvo. Posledice opet plaća narod.
Izgleda sentimentalno, ali i glupo, da se u ovom blatu sadašnjosti prošlost sačuva čistom. Za prošlost više nema nade, osim da će izložena ovom propadanju jednog dana izroniti kao nešto drugo. Na žalost, za onoga ko umire očajan, ceo život će izgledati uzaludan.
Na kraju se nameće logično pitanje koje niko ne želi da čuje: šta treba zemlji Srbiji, šta treba njenom društvu da bi imalo nadu i budućnost? Malo. Najmanje 126 narodnih poslanika, časnih i sa dobrom voljom. I 20 ministara, časnih i sa dobrom voljom. Ali da nemaju tetku u Kanadi. Ostali će se vratiti.
(Užička nedelja 977)