početak AKTUELNO Vlasnik „Top“-a i „Dukat“-a

Vlasnik „Top“-a i „Dukat“-a

od nedelja
1,4K pregleda

zoran simeunović

POZNATI UŽIČANIN: ZORAN SIMEUNOVIĆ
Zoran Simeunović je rođeni Užičanin i živi u ovom gradu već 56 godina. Kaže da mu je, od svih priznanja koje je dobio, a ima ih, najdraža Plaketa grada Užica, koji je dobio 2013. godine za životno delo. On je bio jedan od prvih privatnih preduzetnika u Užicu. Na ovu temu Zoran govori za „Užičku nedelju“.
– Davne 1983. godine započeo sam biznis otvorivši kafić „Top“ sa bratom Draganom. Zajedno smo počeli. Pošto se ljudi često pitaju i vlada nedoumica oko toga koji je on po redu kafić, to je bio četvrti kafić u našem gradu. Prvi je otvoren „Doca“, pa drugi „Braco“ na Terazijama, a potom smo Guska i ja otvorili u roku od dva dana. Sadašnji „Tetreb“ je otvoren dva dana pre, tako da je „Top“ bio četvrti kafić u gradu. Osim mog „Topa“, svi ostali kafići i sada postoje. Na mestu „Topa“ sada se nalazi Pošta, preko puta zgrade Skupštine grada i Robne kuće „Beograd“.
Da li je bila hrabrost početi sa privatnim poslom u to vreme?
– Za nas nije, jer je naš otac privatnik, deda takođe, tako da smo iz radničke porodice. Nije, možda, u to vreme, bilo poželjno biti privatnik, ali za nas je to bilo sasvim normalno.
Koliko sam obavešten deda i otac su Vam dali novac da započnete posao?
– Uglavnom je to tako. Sni su nam pomogli. Nisu dali novac, ali su na drugi način pomogli, jer smo tada bili mladi ljudi. To je bilo 1983. godine, kada sam imao samo 24 godine.
Nakon toga otvorili ste po jednu pekaru i Vi i Vaš. Obe su se zvale „Dukat“. Vaša radnja postoji i danas. Otkud ideja da se bavite pekarskim zanatom?
– Mi smo imali negde tu, u blizini, lokaciju, u Ulici Vukole Dabića, gde je 1989. godine otvorena pekara. U jednom momentu je došlo do ovih burnih vremena u državi i mi smo hteli da uđemo u mirnije vode i da se bavimo poslom koji nije toliko izložen javnosti i raznim stvarima koje je nosilo to turbulentno vreme.
Da li su u boljem položaju privatnici i zanatlije danas, i da li je bolje bilo kada ste Vi počlnjali?
– Nisam baš najkompetentniji za to, ali smatram da je bilo mnogo lakše počinjati kada smo mi počinjali. Danas je sve nekako kruće, drugačije, stegnutije, pravno regulisano i manje ima mogućnosti da nas pomognu ljudi, kada su u pitanju ljudi sa strane.

Pekara Dukat (pored Direkcije) 26. avgust 2001.

Šta se promenilo od tada do danas u tom sektoru?
– Koliko ja znam u pekarstvu se nije nešto mnogo bitno promenilo. Dolazi uglavnom do ukrupnjavanja, a u zadnjih pet do 10 godina pojavljuje jedna nelogičnost, da se otvara mnogo pekara. Ja sam dugo godina predsednik Udruženja pekara Zlatiborskog okruga, tako da trenutno u našem okruženju ima blizu 80 registrovanih pekara. I bar još pola od toga koje su neregistrovane za uslužne delatnosti koje obavljju te pekare ili uslužnih delatnosti koje obavljaju te pekarske poslove.
Šta bi ste, da možete, promenili na tom polju, kada je u pitanju zakonska regulativa?
– Ima dosta stvari da se promeni. Ne bih ja sada o tome, jer bi nam trebalo tri strane. Ali sigurno ima dosta toga. Pre svega mislim na uslove rada u tim pekarama i kvalitet objekata u kojima se radi.
Vaša druga strast je lov. Kako ste počeli da lovite i ko Vam je bio mentor?
– Počeo sam da lovim 1984. godine. Mentor mi je bio Milojica Marković, u gradu poznat kao Mića Lucko.

zoran simenunović pekara dukat užice

Kako se postaje lovac i ko sve i pod kojim uslovima može da postane lovac?
– Primamo svakog ko ispuni statutom određene uslove. Da nije kažnjavan, poseduje moralne kvalitete i psihofizičke spobnosti, dobije dozvolu za oružje, položi lovački ispit i još neke sitnice, ali to je osnovno. Lovački ispit je izuzetno rigorozan, kada je u pitanju čuvanje, očuvanje i poznavanje divljači.
Kakav je osećaj kada pogodite metu? Je li Vam žao životinje ili vam je drago što ste pogodili?
– Ja sa ponosom moram da kažem da zadnjih 20-ak godina ne nosim oružje u lov i da nisam neki koji je baš pucao na životinje. U početku da, ali zadnjih 20 godina ni jednom nisam poneo pušku. Lov nije samo odstrel životinja. U lovstvu postoje tri stuba. Hranjenje i čuvanje divljači, lov i treći deo zaštita. To su tri stuba. Lovac ne mora da se osloni samo na jedan stub. Svi nas gledaju kao da mi samo odstreljujemo. Niko ne priča o tome kako mi idemo u šumu i hranimo životinje, kada su veliki snegovi, nesreće i mi sve svoje obaveze i sve ostalo u tom momentu podredimo tome. Budžet lovačkih udruženja isto je podređen prihrani i zaštiti životinja.
Da podsetimo čitaoce da je vaše udruženje spašavalo životinje za vreme skorašnjeg požara na Tari?
– Kako da ne. Lovačko udruženje „Aleksa Dejović“ je tu izuzetno dalo svoj doprinos, predovođeno lovnim inspektorom Slobodanom Stefanovićem. Neprestano smo imali dežurstva i mnogo ljudi na terenu.

lovačkok udruženje aleksa dejović užice

Da li Vam u čuvanju životinja pomažu lovočuvari, šumari ili neki drugi ljudi koji nisu lovci? Imate li kakvu saradnju sa njima?
– Kako da ne. Osnovni posao lovočuvara i šumara je zaštita životinja. Međutim, što je meni drago, Zakon o dobrobiti i zaštiti životinja je dao velikog prostora udruženjima za zaštitu životinja. Kao i nevladinim organizacijama, koje su već postigle veliki uspeh na očuvanju raznih životinja. Kako domaćih, tako i divljih.
U Užicu, kao što smo već pomenuli, postoji Lovačko udruženje „Aleksa Dejović“. Kako ono funkcioniše?
– Ono ima 116 godina i odlično funkcioniše. Ima veliki broj članova, uspelo je da odoli podelama koje su bile napravljene na ovaj ili onaj način, i da ostalne kompaktno i udruženje koje gazduje sa 54.000-55.000 hektara zemljišta u užičkoj opštini.
Bili ste i predsednik užičkog lovačkog udruženja?
– Da. Bio sam predsednik od 2009. do 2013. godine, u jedno vrlo turbulentno vreme. To je velika čast, ali je još veća teškoća obavljati tu funkkciju. Ne bih sada da govorim o tome, ali je bilo vrlo, vrlo teško obavljati tu funkciju. Za vreme mog mandata izuzetno smo sarađivali sa ostalim lovačkim udruženjima iz regiona. Mislim da se i sada tu nije ništa promeninilo.

zoran simeunović pekara dukat užice zlatibor

Da li imate saradnju sa Lovačkim savezom Srbije?
– Kako da ne. Mi smo jedno od retkih lovačkih udruženja koje nije napustilo LSS u našem okrugu. Ostali su svi otišli po raznim savezima.
Da li će Vaše tri ćerke krenuti očevim stopama?
– Nisu one lovci. Ako se budu bavile nečim na ovu temu, one će se baviti, najverovatnije, zaštitom životinja. Nisu ljubitelji oružja, niti će biti, niti sam ja želeo da nauče nešto o tome.

zoran simeunović pekara dukat užice

Šta radite u slobodno vreme?
– Pored lova bavim se i robolovom i nikada nisam mogao da podelim, koja mi je od te dve strasti draža. Leti sam u ribolovu, a zimi u lovu. Nisam baš uspešan u ribolovu i nemam neki takmičarski duh. Uglavnom pecam skobalja. Pecanje mladice i još neke druge zahtevnije vrste pecanja, nisam baš elaborirao. Član sam i ribolovačkog udruženja, ali nisam aktivan.
Na kraju, Zoran Simeunović je iskoristio priliku da potpisniku ovih redova, gazdi lista „Užička nedelja“, njenim čitaocima, kao i svim ostalim Užičanima poželi srećne božićne i novogodišnje praznike, kao i nastupajuću 2016. godinu.

Milan Đokić

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.