Danima unazad vodi se oštra polemika, istini za volju pretežno na društvenim mrežama, o tome da li treba bojkotovati rad Parlamenta i na koji način. Otvaraju se brojna pitanja među kojima su i ta da li je dovoljno ne prisustvovati sednicama ili bi opozicioni narodni poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Skupštini Vojvodine i odbornici u gradskim i opštinskim skupštinama trebalo da vrate mandate i odreknu se sredstava iz budžeta.
Jedno od zanimljivih pitanja je i šta se promenilo u načinu rada ovih predstavničkih tela od dana kada su ljudi izabrani na funkcije do danas. Suštinski, ništa. Opozicija je od prvog dana laka meta vladajućih koalicija, opozicioni poslanici često bivaju kažnjavani, gasi im se mikrofon, a poslanici vladajuće koalicije uzurpiraju većinu vremena predviđenog za raspravu, što im, da stvar bude gora, omogućava poslovnik koji je donet pre većinskog sastava onih koji su danas na vlasti.
Nesporno, desila se jedna značajna stvar, a to su protesti širom Srbije. Iako se i dalje spekuliše ko je stvarni organizator protesta, odnosno ko plaća celu logistiku, trebalo bi da svi verujemo u to da su organizatori protesta studenti. Od protesta do protesta smenjivali su se zahtevi koje demonstranti upućuju, da bi se na kraju došlo do ključnog zahteva čijim bi se ispunjavanjem realizovali i ostali zahtevi, a to je ostavka predsednika države. Kako je nemoguće utvrditi koju poruku šalju svi građani koji dolaze na proteste, grupa ljudi koja govori na protestima preuzela je odgovornost da u ime svih upućuje zahteve, prilagođava ih iz subote u subotu i čeka njihovu realizaciju. Na jednom od protesta, govornici su uputili poruke i opoziciji i sada se čeka odgovor.
Opozicione snage, fakat, nisu ideološki iste, nemaju iste programe i vizije i sasvim je normalno da među njima postoje određena neslaganja. Kao jedna od nesuglasica nametnula se tema o bojkotu institucija, odnosno šta za koga znači bojkot i do kog cilja nas on dovodi.
Pod pretpostavkom da bi stvarni bojkot doveo do novih izbora, postavlja se pitanje čemu izbori koji bi takođe bili bojkotovani ili čemu bojkot koji dovodi do izbora u nefer uslovima? Važnije od toga je šta bojkot podrazumeva. Cela priča o bojkotu je nedorečena i građane na neki način dovodi u zabludu.
Treba biti iskren prema građanima i upoznati ih sa sledećim činjenicama:
1. Ne biti prisustan na sednicama na kojima se donose važni zakoni i na kojima se raspravlja o važnim pitanjima za našu zemlju, znači učiniti uslugu vladajućoj koaliciji da, bez drugačijeg mišljenja i jednoumljem, donosi sve odluke. Skupštinska većina nije upitna, ona je stabilna, a vreme koje opozicija ima, iako često osakaćeno, prilika je da se na javnom servisu, što je veoma redak slučaj, čuje i druga strana.
2. Najaviti bojkot i dogovoriti se oko bojkota u januaru, kada svi znamo da redovna zasedanja počinju u martu, nema nikakvo utemeljenje, niti svrhu. Skupština od početka decembra 2018. godine nije imala nijednu sednicu, osim posebne na kojoj se obraćao predsednik Slovenije, pa nema nekog epohalnog smisla u tome što ćete reći mi ne idemo na sednice koje se ionako ne održavaju.
3. Napustiti Skupštinu fizički, a ne vratiti mandat, ne može ni na koji način destabilizovati rad Parlamenta, jer sve dok je neko deo nečega, on daje tom nečemu legitimitet. Bojkot i solidarisanje s građanima u varijanti koja ne podrazumeva vraćanje mandata ne predstavlja ništa drugo do ne biti na svom radnom mestu i ne raditi ono za šta se svakog meseca dobija plata. Ne može se reći da, ako se ne napusti sednica, nema solidarnosti, jer kao što smo se do sada uverili, poslanici ne izostaju ni sa jednog protesta.
4. Ukoliko se parlamentarni izbori ne raspišu do 2020. godine, da li opozicioni poslanici treba da dozvole da se ne čuje njihov glas u prolećnom i jesenjem zasedanju u 2019. godini? Da li će opozicioni poslanici dozvoliti da se usvoje ustavni amandmani bez njihovog prisustva?
5. Na kraju, kako objasniti građanima da su skupštine izgubile svaki smisao i svrhu, osim budžetskog finansiranja plata, putnih troškova i mesečnog priliva budžetskog novca na stranačke račune.
Stihijske odluke, bez ozbiljnog promišljanja, jasne strategije i unapred isplaniranih koraka, imaće efekat ne veći od onog u decembru prošle godine kada je opozicija provela celu noć u Skupštini, ako se uopšte neko seća o čemu se radi. Nije dovoljno da se glas građana čuje samo s kamiona, već bi bilo dobro organizovati debate i razgovore širom Srbije i u debatama dobiti informaciju od građana šta je njima zaista važno i u kojoj meri.
Za nas je bojkot Parlamenta jedan od vidova parlamentarne borbe za koji nas građani plaćaju i njega aktivno koristimo, ali ne i jedini mogući. Bojkot je samo jedna od opcija koju uveliko primenjujemo na svim zasedanjima tokom “bravo” amandmana ili u nekim drugim prilikama.
Ono što nas zabrinjava je i to što se uz javni poziv na bojkot pojedinih opozicionih organizacija obavezno nameće da je to jedini pravi izbor uz tapijsko prisvajanje “opozicionarstva”. Razumemo da neki zbog svoje političke karijere moraju biti glasniji od drugih koji su danas na strani opozicije, ali nam se čini da je danas to apsolutno nepotrebno i da takav narativ stvara veću podelu i jaz u ionako teško okupljenoj opoziciji, koja ima za cilj da ujedinjeno deluje u borbi za fer izbore i medijske slobode.
Stranka moderne Srbije smatra da je bojkot Parlamenta, bez vraćenih mandata, nedovoljno učinkovit i da opozicioni političari koji se odluče na bojkot bez vraćanja mandata mogu ispasti neodgovorni i sami se namestiti da budu predmet ruganja od strane vladajuće koalicije, posebno ako izbori ne budu raspisani u narednih godinu dana.
Političko umeće podrazumeva razna dovijanja u promeni odluke, recimo u slučaju da do izbora ne dođe, ali bi to bilo nedosledno i kako tvrde građani koji protestuju, to bi ih razočaralo i odvelo u apstinenciju.
Ljupka Mihajlovska
narodna poslanica
članica Šireg predsedništva Stranke moderne Srbije