početak EKONOMIJA Cveće je postalo luksuz

Cveće je postalo luksuz

od nedelja
2,1K pregleda

ŽELJKO TOMIĆ – CVEĆARA „DVORIŠTE“
Od nekadašnje cvećare „Lotos“ na Zlatiboru i u Užicu nastala je cvećara „Dvorište“, koja će iduće godine napuniti pune dve decenije postojanja. Željko Tomić, vlasnik „Dvorišta“, kaže da je njegova supruga Mira već 30 godina u cvećarstvu, ali da su njih dvoje odlučili da 1998. godine prvo otvore cvećaru na Zlatiboru, a zatim i u Užicu, da bi naredne godine prešli u Užice.
– Supruga je dugo godina radila u „Atrijumu“, a ja, koji sam programer po zanimanju, nekako sam se našao u tom poslu. Bio sam ranjavan u ratu i posle rehabilitacije, opredelio sam se za cveće. Na Zlatiboru smo bila prva cvećara, ali se cveće slabo prodavalo. Prodavalo se samo za 8. mart, ponekad u toku sezone, a van sezone skoro nikako. Čak se dešavalo da Zlatiborci dolaze u našu cvećaru u Užicu da kupe cveće, jer valjda misle da je sve u Užicu jeftinije nego na Zlatiboru, iako je ista cena. Prva naša cvećara u Užicu je bila u Dečanskoj pet, a posle smo se preselili malo dalje. Nismo hteli da cvećari damo ime po nekoj vrsti cveća, kao što mnogi daju, pa smo dali ime „Dvorište“. Inače cvećare je zamišljena kao porodična cvećara. Oko 95 posto mušterija su naši prijatelji, jer smo se su zbližili i družimo – kaže Željko i dodao je da se od prodaje cveća ne može baš luksuzno živeti.
– Kriza je svuda, a kada dođe tako vreme, ljudi se pre svega odreknu tih repova sa strane, kao što je cveće. Naš narod i nema tu neku naviku ili kulturu kupovinu cveća. U Francuskoj kupuju cveće skoro svako jutro kada pođu po doručak. Iz vaze kupe cveće, onako uvijeno u papir, i kada dođu kuću, stave ga u vazu da im krasi kuću taj dan. Ne kupuju dekorisano pakovanje. Kod nas se cveće kupuje izuzetnim povodima i to tada izgleda kao gomila zelenila, nego cvet kao cvet. Cene su tu negde i u Evropi i kod nas, kada je u pitanju kupovina jednog cveta. U Holandiji dobra i kvalitetna ruža košta dva evra, nešto malo više nego kod nas. Međutim, ako se radi buket, na primer od tri ruže, onda taj buket košta 20 puta više, a kod nas 6 do 7 evra. U Parizu takav buket je od 30 do 40 evra, zato što cvećari naplaćuju dozu kreativnosti, odnosno način na koji aranžiraju i upakuju te ruže, a mi to kod nas ne naplaćujemo. Jedino što naplatimo je repromaterijal koji utrošimo. Dakle oni naplaćuju svoju kreativnost.
Željko kaže da u Srbiji cvećari uglavnom prate trendove iz Italije, ali da u principu kasnimo dve godine.
– Države na severu Evrope imaju neku drugu školu cveća, koja nama ne odgovara. Rusi imaju svoju školu i najveći su potrošači cveća u svetu. Oni bukvalno prave biznis i oni nemaju ove male cvećare kao mi, tu varijantu kućne cvećare, nego su to ogromne firme koje blješte i sjaje. U Beogradu je bilo par cvećara koji su krenule na taj način biznisa, ali mnogi nisu uspeli. Čak je i „Garden centar“ propao. Oni su pokušali da objedine sve, da rade kao floristika, rad sa rezanim, saksijskim, baštenskim cvećem, gomilom opreme, ali nisu mogli da prežive, jer je kupovna moć slaba. I ove male cvećare preživljavaju. Mnoge su ubacile i te razne džidža-bidže, i posuđe, što mi je jako čudno – prokomentarisao je Željko i dodao da je u Užicu broj cvećara skoro stalno približan.
– Stalno ima onih koje se otvaraju i koje se zatvaraju. Mi smo tu dugo, ali samo zato što se povinujemo tržišnim uslovima i ne zalećemo se puno. Nemamo te velike investicije. Inače, optimalan broj cvećara na 10.000 stanovnika je jedna cvećara, tako da je u Užicu taj neki optimalan broj od 8 do 10 cvećara. Pre nas je bila cvećara „Jasmina“, a većina ostalih je proistekla od cvećare „Atrijum“. Sve su to ljudi koji se poznaju. U Srbiji su cvećari u principu svi jedni protiv drugih i retko se može sresti situacija kao u Užicu, da cvećari međusobno govore i sarađuju. To znamo po ljudima koji nam doteruju cveće i kojima je jako čudno kako mi sarađujemo. Čak smo oformili i malo udruženje. Zajedno se borimo sa našim problemom, a to je nelegalna konkurencija. Postoje mnogi ljudi koji svoje usluge cvećarstva rade od kuće, koji nemaju ni registrovan ni ulaz cveća, niti bilo šta drugo. A generalni problem, koji svi vide, je nelegalna prodaja cveća za 8. mart. Taj dan, kada bi cvećare trebale najviše da rade, rade tada najmanje, jer se na ulicama pojavljuje ogromna količina cveća. Da li inspekcijske službe to ne mogu ili ne žele da reše, ne znam. Pokušavali smo tu nelegalnu trgovinu da rešimo sa inspekcijskom službom, ali nije urodilo plodom. Nisam protiv te ulične prodaje, ali samo da bude domaća roba. Ako se neko ko proizvodi cveće pojavi na ulici, to i nije neki problem. Problem je što se za 8. mart, najviše prodaje uvozno cveće. Postoji ta neka rupa gde ulični prodavci kupuju cveće na veliko. Mi smo čak pravili spisak cveća koje se gaji i koje se ne gaji kod nas i dostavljali ga inspekciji. Čak se par kolega nudilo da ide po ulici sa njima i inspektorima pokazuje domaće i uvozno cveće. Ali, ta je inicijativa ugušena. Cveće ima svoj rok trajanja i ja znam kako da ga održim bar do deset dana, ali ovi ulični prodavci mogu samo da ga bace, što često čine i to najčešće u Đetinju. Ti ljudi koji se bave nelgalno cvećem, rade sahrane i svadbe, rođendane. Nije to samo kod nas, toga ima i u poslastičarstvu i u drugoj branši. Nama to donosi dosta štete, jer se dešavalo da recimo znamo broj svadbi u gradu, broj lokacija, a cvećara nijedna nije bila uposlena – kaže Željko.


U „Dvorištu“ rade sve što se tiče cvećarskog korpusa.
– Mi gajimo neki prepoznatljivi stil, radimo specijale, što druge cvećare ne rade. Kod nas su neke zahtevne i drugačije prigode, negujemo neki svoj stil, neki natur u japanskom stilu i etno stilu. Imamo varijantu kompletnog organizovanja, ne samo taj dekoraterski deo, nego i pomoć u samoj organizaciji i agendi svadbe do detalja, povezivanje svih tih konaca da bude sve super. Dosta radimo ovde u našem kraju, ali sa dosta ljudi iz inostranstva. Radimo neke tematske, možda pomalo čudne svadbe. Na primer, u Beogradu smo imali svadbu u ekskluzvinom restoranu, gde je tema bila ramovi za slike. I sve je bilo u stilu ramova i sve je ličilo na fotografiju. Uradili smo oko 60 ramova koji su u cveću sa vizuelnim efektima i sve drugo što to prati. Specifični detalj je na primer što pakujemo cveće u ručno rađene korpe i bukvalno sve bude drugačije, radimo cveće i u talasima, a mnogi cvećari beže od toga,
Cvećara „Dvorište“ je od otvaranja u lancu „Teleflore“, Željko je objasnio da je centrala „Teleflore“ u Beogradu i da u Srbiji imaju 12 do 13 cvećara, uglavnom po okruzima sa kojima rade.
– Gospođa Rada Tatić je napravila sistem koji je povezala sa Interflora udruženjem. Postoji bukvalno kancelarija gde imaju tri kompjutera, za kojima sede i rade ljudi, i jedan frižider u kome ima nekoliko cvetova, dok je iza velika prostorija gde njihovi aranžeri, koji su najbolji u Srbiji, rade. Zahvaljujući nekom kontaktu od ranije, mi smo ušli u taj sistem „Teleflore“ i mi pokrivamo Zlatiborski okrug. I kada je neka isporuka cveća, bilo gde u svetu, onda se dođe ovde kod nas dogovori i uplati, a onda „Teleflora“ odrađuje dalje – objasnio Željko.
Posebna specijalnost „Dvorišta“ su sajamski nastupi firmi.
– To radi vrlo malo cvećara. Sa agencijom „Pulsar“ radim dugo godina i radimo te organizacije i dekoraciju sajamskog nastupa za velike firme. Tu stvarno ima puno posla, mada su sajmovi sve manji i manji. U Srbiji imaju tri velika sajma, jedan u Novom Sadu i dva u Beogradu. A sajmovi cveća su se sveli na domaće prizvođače. Nekada smo u Užicu pokušali da napravimo sajam venčanja. Bilo je kolektivno venčanje i venčalo se 12 parova. Tada smo u pozorištu održali izložbu cveća i bilo je šest cvećara. Pravi sajam venčanja je nešto što nedostaje ovde. I nisam odustao od te ideje. Iza toga ipak mora da stane neka institucija, a idealna bi bilo Privredna komora. To u stvari ne bi bio samo venčanje, već bi se predstavio čitav korpus uslužnih delatnosti, od ljudi koji izdaju prostor do frizera, šminkera, prevoza, izdavanje venčanica, zlatara, cvećara, muzike… To je ogroman broj firmi koje bi mogle da se pronađu u tome. Razgovarao sam sa vlasnicima par objekata koji iznajmljuju sale za svadbe. Na primer, Hrvati u Varaždinu to jako lepo rade. Oni imaju jedan veliki objekat u kome su spojene tri sale i svake godine imaju taj sajam venčanja. Tu su sve delatnosti koje imaju veze sa venčanjem predstavljene i traje tri dana. Svaka delatnost dobije svoj prostor, pa čak i oni koji iznajmljuju sale mogu da donesu deo svoje opreme i postave u nekom delu, muzičari svoj deo, kuvari svoj deo. Tako bi ljudima koji prave svadbu olakšali da na jednom mestu pokupe sve brojeve. Za nas bi bila idealna varijanta da se takav jedan sajam održi u periodu kada nema svadbi, a to je period posta, odnosno skoro 180 dana u godini. To je od skorijeg vremena, a pre desetak godina, svadbi je bilo skoro cele godine. Sada kada prođu postovi, svadbe se organizuju skoro svaki dan u sedmici. To nije dobro, jer pola godine skoro niko ne radi, a pola godine ljudi padaju sa nogu. Eto, u tom periodu posta, mogao bi da se napravi takav sajam – kazao je Željko.
Cveće je specifična roba sa rokom trajanja. I ko se ne razume u cveće, ne može dugo da opstane na tržištu, mada, kako i Željko kaže, cvećarstvom počnu da se bave ljudi koji nikada nisu imali dodira sa cvećem.
– Veliki su rashodi u cvećarstvu, jer po samom prijemu robe očekujemo da smo već 10 posto na gubitku zbog transporta gde dolazi do oštećenja cveća. Takođe, se i zna koje su tradicionalno loše zemlje za kupovinu. Na primer, iz Turske kada dobijete vezu cveća, umesto 20 naručenih, uvek bude oko 17 komada cvetova. Povremeno se to dešava i kod Italijana. Jedina sigurna varijanta je domaća varijanta, ali tu je problem što mi nemamo proizvodnju tokom cele godine. Kod nas proizvodnja ruža traje tri do četiri meseca, gerbera ima šest meseci, ljiljana tri meseca, a ekskluzivnije cveće nema proizvodnju. I sami domaći proizvođači imaju ogromne troškove u staklenicima, na primer samo za ogrev troše mnogo, i dođe se u situaciju da je domaća roba uvek skuplja od uvozne. U najvećoj sezoni imamo da je holandska ruža jeftinija od srpske ruže, što niko ne može da objasni. Zbog skupe proizvodnje, na koju skoro dobrim delom utiče i klima, najveći evropski proizvođači cveća, poput Holandije, svoje velike plantaže su preselili u Afriku, tako da sada većina cveća dolazi iz Afrike. Ako neko kaže holandsko cveće, verujte da ništa nije holandsko, pa čak i lale proizvode sada u Africi. U Africi imaju mnogo bolje klimatske uslove, nego u Holandiji i mnogo im dođe jeftinija proizvodnja. Mislim da i u Srbiji od proizvodnje nema ništa. Neki se još bore, ali svaka ta proizvodnja zahteva pomoć države, koju nemaju, Takođe, kod nas nemaju normativi za korišćenje hemijskih sredstava u proizvodnji cveća. Koncentracija fungicida i insekticida su mnogo veće nego što je dozvoljeno bilo gde u svetu, pa čak i u Africi. Država mora i tu da reaguje, jer je u pitanju čist otrov. Kada uđete u neki objekte velikih trgovačkih lanaca, naročito za 8. mart, videćete da ogromne količine cveća stoje pored hranljivih namirnica. Takođe i ti hemijski preparati nisu odvojeni i u tim lancima i u pojedinim cvećarama, kao što su u poljoprivrednim apotekama. I kada govorimo o proizvodnji cveća, u Užice redovno dolazi jedan starac iz Kruševca, koji sam uzgaja ruže i brine o njima, prevozi ih i mi od njega redovno kupujemo – kaže naš sagovornik.
U cvećari „Dvorište“ skoro da nema saksijskog, odnosno sobnog cveća, jer su se uglavnom preorijentisali na rezano cveće. On kaže da su ljudi uglavnom oformili svoj broj biljaka koji imaju, a da bi kupio dobru i kvalitetnu biljku treba dosta novca.
– U tom uzgoju sobnog cveća, mogu da kažem da su domaći proizvođači mnogo pošteniji i kvalitetniji od stranih. U svetu postoje velike firme, koje se bave uzgojom sobnog bilja i to je svedeno na računarski program. Biljke se gaje u nekim mikrokontrolisanim uslovima i onda zbog transporta i troškova gaje se u jako malim prostorima, u plastičnim da kažem saksijama 5 puta 5 cm, a ne u saksijama u kojima ih mi viđamo. Nije to isto kao što su nekada naše majke gajile i presađivale pelcere. Ovde koren te biljke je spakovan u te male saksije, a stablo i list se održavaju injekcijama koje se daju direktno u koren. Za dva do tri meseca biljka poraste dovoljno velika za prodaju i zasađuje u treset. Imao sam prilike da vidim kokos palme koje se u cvećarama održavaju sa par injekcija, a onda kada ih neko kupi, one brzo propadnu. Zato su ipak pošteniji naši proizvođači, mada su mnogi i propali. Setite se samo staklenika u Ševaru, gde je čovek uložio i napravio najsavremenije staklenike za uzgoj cveća. Sada umesto cveća gaji zelenu salatu i paradajz. Oni koji se bave uzgojem sezonskog cveća imaju problem da brzo prevaziđu porodično uzgajanje i počnu da se šire, a zarada im je skoro ista kao i kada su držali proizvodnju na nivou porodice. Tu je tržište takođe nestabilno, a najveća količina sezonskog cveća se prodaje preko Kosova i Albanije, čak oko 70 posto.
Željko sa porodicom živi u Šljivovici gde proizvodi organsku hranu.
– Imamo svoje staklenike i plastenike, kao i proizvodnju živine i stoku, Registrovani smo kao poljoprivredno gazdinstvo, mada ono što proizvodimo uglavnom koristimo za svoje potrebe. Naša deca jedu što znamo šta je. Mislim da je organska hrana budućnost, ali teško da može kod nas da zaživi. Prvo prijavu za proizvodnju organske hrane podnosite komisiji, u kojoj sede oni koji ni čeno luka nisu zasadili. Zatim, da bi se pričalo o organskoj proizvodnji, mora se zna istorija te hrane. Kod nas je proizvodnja organske hrane svedena na tehničku pomoć u smislu registracije i izlaska komisije. U Beogradu su pomoć počeli da daju tako što proizvođačima daju tezge na pijaci. U okruženju registracija proizvodnje organske hrane, bar u Hrvatskoj, krenula je odmah posle rata, tako da je došlo već do nekog razvitka. Međutim, oni sada imaju drugi problem. Njihov najveći proizvođač organske hrane je čovek iz Zagreba, koji se bavi politikom, i koji nema imanje, nego samo magacine. Dakle, on je trgovac, Čak su ga novinari pratili i shvatili da kupuje robu na kvantašu i prepakuje u svoje gajbice, a zatim preprodaje – rekao je Željko.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.