INTERVJU: LJUBIVOJE RŠUMOVIĆ
Na samo nekoliko desetine metara od kuće u kojoj je odrastao u Ljubišu, naš najomiljeniji dečiji pisac, Ljubivoje Ršumović, provodi dane na nedavno otvorenoj Akademiji „Saradnici sunca“, čiji je osnivač. U lepoti prirode, gde vazduh odiše mirisima trave i poljskog cveća, na uzvišenju, gde se dolazi asfaltom, osamdesetogodišnji pesnik rado se seća nekih proteklih dana.
UN: Kuća u kojoj ste odrasli izgleda da je u dobrom stanju?
– Možda je malo zapuštena. Ona je pripala mom mlađem bratu, koji je u međuvremenu umro. Snaja i bratanica imale su nameru da je malo renoviraju, ali je biblioteka u Čajetina ponudila da od te kuće napravi muzej posvećen meni i da bude kao neka biblioteka. Mislim da je to u toku. Na ovom delu imanja i okućnice, koji je pripao meni, napravio sam ovaj objekat za Akademiju. Imamo dobru vodu koja nam dolazi ispod Čigote, imamo sređenu infrastrukturu, a u tome nam je mnogo pomogla opština Čajetina. Asfaltirali su put do rodne kuće i to je velika stvar, a u planu im je da asfalt produže do gore još dve porodice prema Čigoti, odnosno prema Rakovici.
UN: Jednom ste rekli: u selu se rađa čovek, a u gradu kućni ljubimac. Zamolila bih Vas da nam to pojasnite.
– Ja volim da pričam u ekstremima, da bi ljudi to upamtili. Moji sinovi se bune zbog te izjave i pitaju me jesu li oni kućni ljubimci. Naravno da jesu. Ja sam ovde u selu za tih 11 godina, pre nego što sam otišao u „svijet“ sa tih 11 godina, a „svijet“ je bio tu preko Čigote, preko Previje, u Čajetini, od mojih roditelja naučio sve o mukama, o radu. Od oca sam naučio stolarski zanat, kovački zanat, naučio da kosim livade. I sada kosim oko svoje kuće u Beogradu i ovde u Ljubišu, a moji sinovi i uopšte oni koji su rođeni u gradu, ne znaju šta je čakanac, šta je bakvica, šta je kosa i slično. Naravno, ja kao seljanin, neću da kažem seljak, jer uvek pravim razliku između onoga koji živi u selu i seljaka koji živi u gradu, ali je seljak; još kao dete naučio sam te neke stvari koje su važne za preživljavanje. Veliki problem je što bi deca rođena u gradu bila potpuno izgubljena u nekom selu. Ili, možda bi se u njima probudio neki atavizam i gledali šta će, pa se snašli. Ubeđen sam da je ono patrijarhalno selo, u kome je muka preživljvanja, učiteljica opstanka.
UN: Da li možete da kažete koliko ste do sada napisali pesama, priča i izdali knjiga?
– Ne znam, nisam brojao. Nekada, kada su me deca pitala, pokušao sam da izračunam, pa sam došao do cifre oko 15.000 pesama i priča, ali naravno nisu sve vredele. Priznajem, bio sam pravi skriboman. Prve pesme sam objavio kada sam imao 18 godina. Pre toga sam imao jednu nagradu kada sam imao 11 godina za pesmu koja glasi: „Zlatibore ti si zlato, ja te volim zato. Tu mi žive otac i majka, Zlatibore ti si bajka. Imam sestru, imam brata i kuću sa dvoje vrata…“ Moja učiteljica Milica Vođović nam je zadala da napišemo pesmu o Zlatiboru i ja sam to uradio, napisao pravu dečiju pesmu. Naravno, to ne računam, mada sada izdajem u Prijedoru, u Republici Srpskoj, knjigu Krčevina i to će biti knjiga o mom sazrevanju kao pesnika, o tim počecima, a podnaslov je pesma koju sam pisao kada nisam bio pesnik. Tu ću objaviti neke pesme koje smatram da sada vrede da se nađu u knjizi. Preko 100 objavljenih knjiga. Mislim da imam oko 100 objavljenih knjiga.
UN: Od 11 godine ste znali da ćete biti pesnik?
– Apsolutno. Ta ljubav prema poeziji i pisanju rodila se iz čiste dečačke ljubavi prema toj mojoj učiteljici Milici Vođević.
UN: Da li se sećate kako ste se osećali kada je izašla Vaša prva knjiga?
– Moja prva knjiga pesama je bila „Ma šta mi reče“, a pre toga napisao sam dve knjige sa pričama „Pričanka“ i „Tandara Mandara“. Ta moja prva knjiga pesama „Ma šta mi reče“ je za naredne tri godine dobila 12 prvih nagrada, Prodavala se u celoj Jugoslavije od 1970. do 1973. godine i u Sloveniji, pa i u Hrvatskoj i, naravno, u Srbiji i drugim republikama, ta knjiga je bila prva na top listi po kupovanju i čitanju. Imao sam tek 18 godina.
UN: Proveli ste dosta vremena sa Duškom Radovićem. Kako biste ga opisali?
– Duško Radović je bio moj urednik 15 godina. Bio je vrlo strog, ali voleo je da pomogne mladom čoveku da se snađe, da nešto završi. Recimo, kada je uređivao „Poletarac“, kaže mi:“Brko, ovaj „Poletarac“ posvećujemo najmlađoj deci, da ih nekako naučimo da broje unazad, od deset do jedan. I tako sam napisao pesmu „Deset ljutih gusara“ i tu se završila sa brojanjem. Kada se pojavila u “Poletarcu“, vidim poslednju strofu: „U svakom pogledu prošla me je strava, sad je sve u redu, može da se spava“. Napisao je Duško. I to je pravi urednik koji saradniku ume da popravi tekst, da nauči mladog čoveka kako treba to uraditi i kako završiti pesmu, jer svaka pesma ima svoju dramaturgiju i na kraju udarnu poentu.
UN: Duško Radović je imao veliki uticaj na Vaš rad?
– Već sam rekao da sam kao osnovac u Ljubišu dobio jednu nagradu za pesmu koju je učiteljica Milica poslala za tadašnje „Pionirske novine“, a Duško Radović je bio urednik u tim novinama. Naravno, ja sam to mnogo godina kasnije saznao, kada sam se upoznao sa njim u Beogradu. On je pakovao svakom detetu koje pošalje nešto u „Pionirske novine“, neki poklon. Ja sam dobio pretplatu na „Pionirske novine“ i grafitnu olovku sa gumicom. Kasnije, kada smo se upoznali, pitao sam ga od kuda grafitna olovka sa gumicom, kada to nije bilo tih pedesetih godina prošlog veka u našoj zemlji. On mi je rekao da su dobili neku humanitarnu pomoć od tadašnje humanitarne međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija. Dobili su dva paketa tih olovki i Jelena Bilbija je, na njegovu molbu, odobrila da svakom detetu koje pošalje nešto za te novine, uzvrate uzdarjem. Ta grafitna olovka sa tom gumicom mi je najdraži poklon koji sam ikada dobio.
UN: Da li su deca danas posvećena pisanju i čitanju ili su samo zaokupirana kompjuterima?
– Vi novinari ste malo katastrofičari. Govorite da će deca zbog elektronskih čudesa prestati da čitaju. To apsolutno nije tačno. To pokazuje Sajam knjiga, na kome se svake godine kupuje i čita dosta knjiga, koliko deca čitaju. Sećam se kada se pojavila televizija. Ja sam već bio u Beogradu na studijama. Tada se govorilo da više neće biti pozorišta, sve ćemo to gledati u kući, zavaljeni u fotelji. A vidite, prošla je ta moda televizije, više ga mnogi ne uključuju, a neki ga uključe da vide samo kakvo će vreme biti. Danas se ide u bioskop i u pozorište. E, tako da mobilni telefoni i tableti su kao korisna moda, ali će proći. Ali, da se trajno sačuva neki tekst to elektronika ne može, jer je podložna brisanju, a knjiga jedino da se spali ili da pokisne može da se uništi, a ako se pažljivo čuva, sačuvaće se. Knjiga u raznim oblicima postoji već preko 2.500 godina, a telefoni i tableti su maloletni.
UN: Osnivač ste i Zadužbine „Dositej Obradović“.
– Da, ja sam jedan od osnivača Zadužbine „Dositej Obradović“. Bio sam predsednik Kulturno-prosvetne zajednice i zajedno sa Ministarstvom kulture i Hemofarmom osnovali smo tu zadužbinu, baš da bi se deca podstakla da pišu i smišljaju ilustracije za basne. To je u krajnjoj liniji ovo što sada radi Fondacija „Ršum“ i što rade mnoge moje kolege, poput Violete Jovičić u Nišu, Tode Nikoletić u Crvenki. Cilj nam je svima da deca postanu čestiti i pošteni ljudi.
Ljubivoje Ršumović je rođen 1939. godine u Ljubišu na Zlatiboru, od oca Mihaila i majke Milese Ršumović. Učio je škole u Ljubišu, Čajetini, Užicu i u Beogradu. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Veliki uticaj na njega imao je Duško Radović. Ršumović je radio na Radio, a potom na Televiziji Beograd. Njegove autorske emisije su bile: „Hajde da rastemo“, „Hiljadu zašto“ i „Fazoni i fore“. Bio je direktor pozorišta „Boško Buha“ i predsednik „Kulturno-prosvetne zajednice Srbije“. Dobitnik je velikog broja književnih nagrada i priznanja, među kojima su književna nagrada „Neven“, „Brankova nagrada“, Nagrada „Branko Ćopić“, Nagrada „Radoje Domanović“ i drugih, kao i međunarodne nagrade za životno delo „Mali princ“ (2006). Autor je stotine knjiga, a i mnogih pesmica za dečiji hor „Kolibri“. Odnedavno je osnovao Akademiju „Saradnici sunca“ za talentovanu decu.
UN: Ali, da li je to moguće danas, kada su pod uticajem raznih stvari, a i sve je manje dece?
– Porodice i prosvetni radnici prepuštaju decu ulici, televiziji i drugim uticajima, a strateška stvar bi trebalo da nam bude da nerođena budu rođena i da rođena deca postanu baš ti čestiti i pošteni ljudi. Opet imam neko ekstremno mišljenje, a to je da bi država Srbija morala da batali neke proizvodnje, poput automobila. Trebalo bi da se smisli kako da se proizvodi narod, koji će puniti naša sela i gradove, a ne prazniti.
UN: Na žalost, došlo je vreme kada mladi odlaze iz zemlje.
– Ne volim da kažem, na žalost, jer je to na radost tih ljudi, koji moraju da beže iz Srbije trbuhom za kruhom. Uvek gledam pozitivno i ono što mi mislimo da je žalosno, nekoga raduje. Žalosno je za nas koji ostajemo ovde i koji moramo da brinemo o sudbine nacije i države Srbije.
UN: Kako biste uporedili period kada su deca odrastala pre 40 do 50 godina i vreme u kome deca sada odrastaju?
– Nekada su deca bila prepušteniji ulici, nego sada. Ti sada vladaju Srbijom.
UN: Šta je bio list „RŠUM“?
– Voleo sam da se igram sa svojim sinovima kada su bili mali. Pošto sam dosta putovao kao urednik i saradnik Televizije Beograd, provodio sam manje vremena sa sinovima nego što je trebalo. Ali, kada sam bio sa njima, smišljao sam način da im bude zabavno. Tako sam smislio da izdajemo kućni list „RŠUM“, skraćeno od Radostan, Šaljiv, Uman i Mudar. To je bio list namenjen za pokazivanje gostima. Naravno, moji dečaci su to prihvatili, a moja supruga Nataša je bila dopisnik iz inostranstva. Najmlađi sin Vuk je imao svoj rubriku Vukov riječnik (namerno riječnik) zbog Vuka Karadžića. On je objašnjavao na svoj način šta znače reči, pa je tako, na primer, za reč šorts, napisao da se tako zove jer šora u njega. Svako od gostiju ko je dolazio, kao što su Duško Petričić, Duško Radović, Bora Ćosić, morao je nešto napisati ili nešto nacrtati. Zadužen za crtanje u listu bio je srednji sin Mihailo. On je danas akademski slikar, ali se više bavi veb dizajnom i sa suprugom je otišao u Dubai. On je uradio i dizajn za akademiju. Najstarijem sinu Branku je dobro išla matematika, pa je otišao na mašinstvo, ali se bavi održavanjem kompjuterskih sistema. A kada već pričam o sinovima, da kažem da je Vuk završio dramaturgiju. Režirao je svoj film „Ničije dete“. Sada je napisao scenario za seriju od tri epizode o trgovini bebama i u septembru počinje snimanje te serije, a on će je i režirati.
UN: Da li je politika imala uticaja na Vaš život, na Vaše pisanje?
– Nekako, prvi dodir sa politikom imao sam još kao dete. Moja baba Jovanka i moja majka su iz Gostilja. Baba je bila iz Tucovića i bliska rođaka Dimitriju Tucoviću, tako da je Dimitrije Tucović bio prisutan u našoj kući. Ne samo u našoj kući, nego u celom selu. Mi smo slavili posle rata sve one hrišćanske i crkvene praznike, ceo Ljubiš i Gostilje, zahvaljujući autoritetu koji je Dimitrije Tucović ostavio. Nisu nam zabranjivali. Moji su slavili sve, iako su bili komunisti, a bilo je dosta komunista koji su verovali u Boga. To je jedna vrsta slobode koju sam shvatio dosta rano. I tada sam voleo da čitam, a otac je stalno donosio novine. On je bio prvo sekretar opštine u Ljubišu, pa zatim sudija za prekršaje u selu. I on je voleo dosta da čita. Kada su ga izabrali za sudiju, kupio je sve moguće zakonike i pročitao, i vrlo je bio pravedan kao sudija. Imam jednu njegovu misao koju sam zapamtio i zapisao. Rekao mi je:“Dijete, najveće nesreće i nevolje ne nastaju iz sukoba pravde i nepravde, već iz sukoba pravde i pravde“.
– Posle kada sam porastao, klonio sam se te dnevne politike, ali me nekako nije zaobišla. Sa 16 godina, kada sam učio u Užicu, bio sam član Komunističke partije, ne Saveza komunista. Bio sam napredan omladinac, pa sam tako bio predsednik Literarne družine u Gimnaziji, predsednik Kulturno-umetničkog društva Gimnazije, dramske sekcije itd. Posle sam počeo sam da crtam karikature i da sarađujem sa užičkim „Vestima“. U to vreme sam prolazio kroz ozbiljne životne situacije. Tužio me je direktor „Kotromana“. Čuo sam da je direktor „Kotromana“ zaposlio celu svoju užu i širi porodicu u „Kotromanu“. Onda sam nacrtao jednu straćaru i gore napišem Kotroman, i dodam neke grede koje podupiru tu straćaru i na kojima piše stric, ujak, tetka… I preduzeće mene tuži sudu. To me je malo potreslo, jer mlad čovek kada ga zovu sud na saslušanje, nije baš sve jedno. Međutim novinar „Vesti“ Milojko Đoković i direktor „Vesti“ u to vreme Stojadin Obradović, kažu mi:“Ne Ljube, mi idemo na sud, a ne ti, jer mi smo pustili tu karikaturu u „Vesti“, a ne ti“. Tako sam vrlo rano stekao pojam o toj uredničkoj i novinarskoj etici i moralu. Toga danas nema ni od korova.
– Devedestih godina prošlog veka pisao sam i satirične pesme i to prilično oštre. Jednom me je napala Mira Marković. Miko Oklopčić, koji je otišao u Los Anđeles, i ja na internetu i u nekim časopisima počeli smo da pišemo jednom drugom pesme o tome da li je teže biti Srbin u Srbiji ili Srbin u Americi. I ja sam napisao da je teže u Srbiji i još ovo: „Cela Srbija u znaku JUL-a , a narod igra glupog avgusta“. I naravno, Mira Marković me napadne. Tada sam bio direktor pozorišta „Boško Buha“, a Mira je tada izjavila: Eto, ovaj narod daje platu Ršumu, da piše da narod igra glupog avgusta zbog JUL-a. Ali, ja nisam imao putera na glavi i imao sam svoje ime i značaj u javnosti i kulturi, tako da me se to nije ticalo. Otac me je pitao šta me ovo Mira kači, a ja mu kažem da ću joj pokazati njenog boga. A moj mudri Mihailo kaže: „Nemoj dijete, kada zgaziš u govno i sam počneš da smrdiš“. Ja, naravno, dignem ruke od rasprave sa njom, a nisam imao nikakve posledice.
UN: Kakav je nekada bio odnos izdavača, a kakav danas prema piscima?
– Sada sam penzioner i radim ono što volim. Imam stalnog izdavača „Lagunu“ i kod njih imam 15 naslova. Sve što napišem, oni štampaju. I tek sada, bukvalno sa mojih 80 godina, mogu da živim pristojno od svog rada. Ranije apsolutno nisam mogao, jer objavim, recimo knjigu, dobijem 40.000 do 50.000 dinara. Onda izdavač štampa tu knjigu godinama i zarađuje na njoj, a ja nemam ništa od toga. A sada, svakog meseca „Laguna“ mi dostavi izveštaj koliko je prodato mojih knjiga za taj mesec i koliko je uplaćeno novca, jer sa njima imam ugovore o prodaji knjiga. Ako je nova knjiga, onda je 12 posto, a ako je preštampana onda 8 do 10 posto, a ako je sa Duškom Petričićem, koji radi ilustracije, onda on dobije na primer 5 posto, a ja sedam. Sa njim najviše sarađujem, mada sada ima dosta mladih ilustratora i „Laguna“ ih neguje, tako da to sve prepuštam toj izdavačkoj kući.
UN: Možemo li očekivati novu knjigu „Fazona i fora“?
– Izašle su prva i druga knjiga „Fazona i fora“. Sada su mi naručili „Fazone i fore“ 3. Sigurno će biti završena za naredni Sajam knjiga, a možda i za Novu godinu.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 2019)