INTERVJU: PROFESOR DR IVICA STOJANOVIĆ
Ivica Stojanović, doktor ekonomskih nauka, rođen je u Nišu, a osnovnu i srednju školu završio u Užicu. Oženjen je i sa porodicom živi u Beogradu. Završio je Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu i diplomirao 1978. godine, sa prosečnom ocenom 8,9. Poslediplomske studije je završio na istom fakultetu, smer Opšta teorijska ekonomija, a akademski stepen magistar ekonomije, stekao 1987. godine sa prosečnom ocenom 9,7. Naučni stepen doktor ekonomskih nauka – Ekonomski fakultet u Beogradu, odbranio je 2000. godine. Od 1978. do 1980. godine bio je stručni saradnik u Komitetu SK Stari grad. Školske 1982/83. godine je profesor grupe ekonomskih predmeta u Srednjoj ekonomskoj školi u Čajetini, a u 1984. godine referent unutrašnje kontrole u GP „Zlatibor“ u Užicu. Od 1985.do 2000. godine zaposlen je u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu u sektoru za svetsku privredu u zvanju istraživač-saradnik. Školske 1994/95. i 1995/96. godine, na Fakultetu političkih nauka u Beogradu izvodio je vežbe na predmetu Ekonomika Jugoslavije, u svojstvu honorarnog saradnika. Od 2001. do 2014. godine zaposlen je na Fakultetu za poslovne studije, Univerziteta Megatrend u Beogradu, od 2001. godine u zvanju docent, od 2005. u zvanju vanredni profesor, a od 2010. godine u zvanju redovni profesor. Na osnovnim akademskim, poslediplomskim i doktorskim studijama sa pravom mentorstva za doktorante, držao je pet predmeta. Od 2006. godine, u jednom mandatu, obavljao je i poslove prodekana za poslediplomske studije na Fakulteta za poslovne studije. Od 2014. do 2016. godine zaposlen je na Fakultetu za poslovne studije i pravo u okviru Univerziteta Union – „Nikola Tesla“ kao redovan profesor na osnovnim akademskim i master studijama na predmetima međunarodna ekonomija i međunarodne finansije
Učesnik je na mnogim projektim, ima objavljene četiri monografije, dva dva udžbenika i preko 100 članaka u časopisima kao i u zbornicima sa domaćih i međunarodnih naučnih skupova. Dobro poznaje nemački jezik, a služi se ruskim i engleskim jezikom
U ovom i narednim brojevima „Užičke nedelje“ objavićemo veliki intervju vezan za njegov život, ali i profesorovo ekonomsko viđenje perioda od 1980. godine pa do danas.
UN: Profesore Stojanoviću, koje Vas uspomene vezuju za detinjstvo u Užicu?
– Čudesno je kako od šest i po milijardi ljudi u detinjstvu dobijamo osobe sa kojima gradimo svoj pogled na život i svet. Koliko god ljudi tvrdili da sami biramo svoje saputnike, mi često ni ne opazimo kada nam se u kofer života spakuju. Mi čak ne obraćamo pažnju ni na momenat kada oni iz kofera ispadnu i odu putem na kojem se više nikada nećemo sresti. Za njima ostaju samo blede slike prohujalih godina detinjstva koje se u trenucima samoće prikradaju i igraju u našim mislima.
– Dani detinjstva me podsećaju na dijamante koji se nalaze među bezbroj, manje-više bezvrednih, šarenih staklića prosutih na livadi mojih uspomena. Shvatio sam da su to dijamanti tek kad mi je život nametnuo debelu lupu sredovečnosti. Nešto razmišljam, možda je ovde Bog pogrešio. Što detinjstvo nije smestio na kraju života i da lepo uživam u njemu. No, kako je, tako je.
– Detinjstvo je genijalna stvar. Sa roditeljima i mlađim bratom Juricom stanovao sam u Užicu u nekadašnjoj ulici Vite Pantovića, preko puta pozorišta, odnosno sunčanog sata. Bolje sam se ravnao po senkama, nego kazaljkama. Sunčani sat nikako nije bio ispravan, a noću, na mesečini nije radio. Ali, šta vrede i Sunce i Mesec kada je oblačno?
– Uglavnom, bilo je najbitnije naći dobro utabanu zemljanu ledinu gde se buše dobre rupe za klikeranje, a istovremeno mogu, ispod oka, da se gledaju vršnjakinje iz komšiluka. Pred njima smo se stalno pravili važni. Da li je to njima nešto značilo, ili ne, ni danas ne znam. Meni je značilo. Drugari, veliki klikeraši, morali su da znaju ko je glavni. Bili smo jako napeti kada tempiramo klikeranje predveče, kada se suprotna smena vraća iz škole. Osluškujemo potajno kada će par žutih dokolenica najlepše devojčice u kraju važno dokaskati do nas. Svako bi u sebi pomislio – zbog mene je došla. Zaista, svako je o sebe imao visoko mišljenje. Bili smo ubeđeni da smo prave dase, prvi u kraju. Na zemlju nas je spuštao kombinovani vaspitni zahvat mog divnog učitlja Žunića u osnovnoj školi „Nada Matić“. To je bio zahvat koji je učitelj izvodio tako što nas prvo blago povuče za uvo, a potom „zalepi“ šamar. Lečić i ja smo dobili najviše vaspitnih zahvata. Ne znam zašto, taj šamar nije ni tada, ni danas boleo.
– Skupljali smo kao pomahnitali sličice fudbalera. Čokoladice su se zvale „Sport“. Nije tolko strašno što su se one zvale „Sport“, nego što su se zvale čokoladice, jer to je bilo nešto kao linoleum presvučen sa malo šećera. U životu nisam jeo nešto ogavnije. U svakom slučaju, za sličicu Rajka Mitića, pojeli bismo i brdo „linoleuma“. Uskoro su došle čokoladice životinjskog carstva. Do duboko u noć, na klupi ispod sunčanog sata, igrali smo „tapke“ u sličice. Prve toblerone došle su u staru Robnu kuću. Nema sličica, ali tada smo već bili „ozbiljni“ – peti, šesti razred. Kada je neko viđen sa devojčicom na klupi da jede toblerone, o tome su se ispredale priče, bar dve nedelje.
– Mi, dečaci iz ulice, formirali smo „Klub BB“ imali smo najmanje dve ekipe za mali fudbal. I Novu godinu smo dočekivali igrajući fudbal na snegu na terenu preko puta „Trga partizana“, iznad stare Robne kuće. Tu se sada nalaze sprave za dečju igru.
– Zimi je najveće uzbuđenje bila vožnja na bobovima niz dobro utabanu i uklizanu Ulicu „Sedmi jul“. Tako se tada zvala. Sadašnje nazive ulica uglavnom ne znam. Samo najhrabriji su se usuđivali da se spuštaju od početka staze. U proleće, samo što puknu snegovi, u prve tople martovske, dane išli smo na Đetinju, čuvene „Rajske“.
– Sedmi, osmi razred. Razredni starešina je bila nastavnica biologije, Vuka Ocokoljić. Lečiću i meni je rekla da su nam oči na vrh glave i da ćemo biti pod njenim posebnim nadzorom. Bila je divna nastavnica. Kada grdi svojom čuvenom izrekom „zevzečino zevzekasta“, kao da je to govorila iz milošte, svom najrođenijem.
– Ne znam da li ću slici svog detinjstva nekad dodati još koju boju, ali zasigurno znam da je život mnogo lepši kada se podsetim lepih trenutaka provedenih u zabavištu i osnovnoj školi u Užicu. Sve bi bilo besmisleno da detinjstva nije bilo u zavičaju.
UN: Kao mladić gde ste najviše izlazili i opišite nam Užice u to vreme?
– Gospodnji putevi su nedokučivi. Došla je srednja škola, prva ozbiljna životna raskrsnica. Samo što sam izašao iz deranskih, klikeraških i fudbalskih pantalona osnovne škole i detinjstva, neznajući ni da li želim, ili ne želim, a još manje znajući šta želim, nađoh se u srednjoj školi. To je bio već ozbiljan događaj. Danas shvatam istinitost reči pesnika koji kaže da je svaki rastanak izazov za nov sastanak. Rastao sam se sa klincima iz moje ulice, sa bezbrižnim detinjstvom i postao mladić. Sa klincima iz moje ulice sastajao sam se više puta u životu, ali od detinjstva, definitivo se rastao.
– Bio je to početak sedamdesetih godina prošlog veka. Najatraktivniji sociološki fenomen tog razdoblja, bio je korzo. Uveče oko pola osam, na potezu od „Malog parka“ pa do Trga, tačnije nekadašnjeg „Turist biroa“, sa leve i desne strane, stajali su uglavnom mladići. Bez ikakve komande napravi se pravi špalir. Tačno se znalo koji mladići, odnosno iz koje srednje škole ili ulice, na kom mestu stoje. Kroz špalir su prolazile uglavnom devojke. Mi smo devojke gledali i kao „iskusni“ i dobri poznavaoci devojačkih ćudi, komentarisali, odnosno bolje rečeno ogovarali. Svaka nova devojka ili par, mladić i devojka, koji prođu, bili su predmet posebnog „razmatranja“. Padale su tu i opklade između mladića. Pravi „don-žuanski“ podvig je bio prići nekoj devojci, posebno novoj i privoleti je, makar na jedan krug šetnje korzoom. Oni koji se osmele objave svoju nameru. Odmah slede „velike rasprave“ između onih koji veruju da će devojka pristati i onih koji misli da će hrabri mladić, kako se tada govorilo, dobiti korpu. Kada rasprava dođe do usijanja, mora da padne i opklada.
– Sedamdeset druge ili treće godine, u donjim prostorijama zgrade užičkog pozorišta počeo je da radi omladinski klub. Za nas je najznačajnija manifestacija bio disko klub subotom uveče. Tu smo mogli da čujemo najnovija domaća i inostrana muzička ostvarenja, da „đuskamo“, udvaramo se devojkama, sve ono što mladosti priliči.
– U svečanoj sali gimnazije, nekoliko puta je organizovana igranka. Bilo je lepo. Sve to imalo je čari raspevane mladosti, bezbrižnosti, nekog neobičnog osećaja slobode – život je pred nama, ceo svet je pred nama. Tada se to zvalo sloboda.
– Kada je došlo vreme počeo sam da posećujem i kafane. Međutim, kada su užičke kafane u pitanju, danas imam neki osećaj kao da mi je neko nešto ukrao. Kada bolje razmislim meni i mnogim Užičanima, ukraden je deo života. Užičke kafane sedamdesetih, pa i osamdesetih, bile su kafane sa dušom. U njima su generacije učile neku posebnu školu. Tu su bili časovi užičkog šeretluka i šenlučenja uz ersku šalu, čašicu, mezetluke, druženje, bistrenje užičke, srpske i belosvetske politike, spontane poetske i književne večeri… Ta mesta istakla su beli barjak predaje, pred hronično praznim novčanikom Užičana, voljom njihovih novih vlasnika, naletom vremena profita, pohlepe i gramzivosti, drugih navika i običaja. Došli su neki novi klinci, novi mladići, novi studenti, novi, nazovi intelektualci i novi pomodari, koji traže „izgubljenu“ pamet i tradiciju u pametnim telefonima. Ponekad mi se čini da bi preko puta njih mogla da sedi i slavna Merlin Monro, ili naš velikan i Užičanin Milutin Usković, a oni bi nastavili da šalju poruke preko mobilnog. Kada smo već kod Uskokovića, Užičani su godinama bili ravnodušni prema činjenici da je začetnik srpskog građanskog romana potekao iz njihove sredine. „Uskoković je u Užicu bio persona non grata, zato što se, zaboga, podsmevao Dimitriju Tucoviću“, rekao je jednom prilikom pesnik Ljubomir Simović, takođe bivši đak Užičke gimnazije. Užički boemi su se pomirili sa kafanskim porazom.
– Na čelu neslavne parade iščezlih ili zatvorenih užičkih sastajališta je Gradska kafana. Izgled i pustoš prvog sprata ujedaju za srce. Nekad je bila privilegija biti gost Gradske kafane. To je bilo mesto u kome se skupljala užička elita. Ko nije pripadao gradskom kremu, teško da je ovde mogao i da uđe. Pijani i neobrijani – ni pod razno. Sve što je u Užicu važilo za „naj“, tu se skupljalo. Tačno se znalo koji sto pripada kom gostu.
– Čuvena po najboljim škembićima u gradu, kafana „Breza“ postoji još samo na fotografijama. Nestala je pre koju godinu. Na njenom mestu nikao je tržni centar. „Bagrem“. Ne radi ni krčma „Kod Ere“. Na vratima piše „lokal u pripremi“. Zamandaljena je i „Šumadija“. U njoj kafanskih stolova više nema. Važila je „Šumadija“ za kafanu u kojoj se skupljala radnička klasa, jer je imala najjeftiniji jelovnik. Njen upravnik bio je Glišo Kokorina, znao je svakog gosta u dušu, držao je sve pod konac kao da vodi apoteku, a ne kafanu. Obično se jela kuvana kolenica i pasulj. Ključala je „Šumadija“ od gostiju. Džepovi njenih konobara šuštali su od bakšiša – priča užički publicista Đorđe Pilčević.
UN: Šta Vas je privuklo ekonomskim naukama?
– Pravo da vam kažem ni danas ne znam šta me je privuklo ekonomiji. Znam samo da sam do pune samosvesti o ekonomiji kao nauci došao kada sam počeo postdiplomske studije. Period do tada doživljavam kao učenje zanata, šegrtovanje. Kao postdiplomac počeo sam da otvaram kardinalna ekonomska i filozofska pitanja: pitanja pravde, pitanja nejedakosti, kolonijalizma, vrednosti? U traganju za odgovorima vratio sam se na mnoge velikane ekonomske misli, Adama Smita, Davida Rikarda, Marksa, Šumpetera, Samjuelsona, Kejnsa… Ali, putevi su vodili i ka filozofskim i književnim znanjima. Nezaobilazni su bili klasici grčke filozofske misli, potom Hegel, Kant, Kjerkegor, Sartr, Kami, From, Bloh Markuze…
UN: Do sada ste guvernerci Narodne banke Jorgovanci Tabaković uputili dva otvorena pisma. Zbog čega i da li ste dobili bilo kakav odgovor od nje?
– Da, gospođi Tabaković sam uputio dva otvorena pisma u vezi sa stambenim dinarskim kreditima koji su indeksirani u švajcarskim francima. Procenjuje se da je oko 19.000 građana sklopilo ugovore o dinarskim kreditima koji su indeksirani u švajcarskim francima. Pola od navedenog ukupnog broja je ili ostalo bez posla, ili na drugi način osiromašilo, tako da nisu u mogućnosti da plaćaju trostruko veće rate nego na početku otplate kredita i ostaju na ulici. Skretao sam pažnju gospođi Tabaković ne samo na socijalne aspekte navedenog stanja, nego i na propuste Narodne banke Srbije povodom ovih kredita i totalnu nezakonitost ugovora o dinarskim stambenim kreditima koji su indeksirani u švajcarskim francima i nezakonito ponašanje banaka. Nikakav odgovor nisam dobio. Jasno mi je i zašto. Procenjeno je da svi građani koji su u nevoljama zbog ovih kredita ne predstavljaju neko ozbiljnije biračko telo, tako da ne mogu ni na koji način da ugroze izvršnu vlast. Sudstvo i poštovanje zakona su takvi-kakvi su. Godinama se predmeti prebacuju iz jedne fioke u drugu.
UN: Koliko sam shvatila čitajući Vaš blog, ostali ste bez posla i proglašeni ste tehnološkim viškom. Doktor nauka sa 62 godine života da ostane bez posla?! Da li je to posledica iznošenja javno Vaših stavova i mišljenja, i kome oni najviše smetaju?
– Da, sa 62 godine života ostao sam bez posla, – „tehnološki višak“ – a do penzije mi treba još 4 godine. Pravo da Vam kažem ja nemam dokaza da je to posledica javnog iznošenja kritičkih stavova, međutim, to osećam u vazduhu. Istini za volju, kada sam objavio prvo pismo Jorgovanki Tabaković dekan se naljutio, pa mi je rekao: „Ko si ti da pišeš guverneru Narodne banke Srbije“. Tada nisam dobio otkaz, ali, ubrzo sam postao „tehnološki višak“. Ima još nešto. Problem su godine. Neće niko da zapošljava osobu sa 62 godine. U redu, na mlađima svet ostaje, ali ni mi nismo još za otpis. Ali, „to je nama naša borba dala“.
UN: Koliko često dolazite u Užice i gde najradije idete kada ste u Užicu?
– Ne dolazim mnogo često. Kada dođem, obiđem moje staze detinjstva i mladosti, obavezno pozorište i biblioteku, ali što se izlazaka tiče, sada kada nema mojih kafana, sve su mi kafane iste.
UN: Koliko se Užice promenilo od vremena kada ste otišli do danas i u čemu?
– Promenilo se Užice dosta. Spoljni izgled ukazuje na dosta novih građevina „postmoderne“ ili „postpomodarske“. Ali, promenio sam se i ja. Trebaju mi naočare sa drugom dioptrijom.
– nastaviće se –