početak AKTUELNO Nepodnošljiva lakoća vladanja

Nepodnošljiva lakoća vladanja

od nedelja
677 pregleda

Piše: Zdravko Tošić
Prošlo je vreme kada nas je država štitila, brinula o nama, izgrađivala fabrike i stanove, terala da se školujemo, da se obrazujemo, da se volimo i da budemo ljudi. Mi smo hteli da budemo tupavi, primitivni, da mrzimo, da budemo neljudi i da imamo nakazu od države. Prošlo je vreme kada su pošteni ljudi bili poštovani, kada su bili primeri koji se slede i kad su imali ugled koji se nije prodavao. Danas živimo u društvu u kome se poštenju smeju, slede se bitange i ološ, uglednih gotovo da nema ili se oni ni za živu glavu ne spominju. A vladaju najgori. Neradnici uživaju, a radnici se eksploatišu.
Živimo u sveopštem ludilu, sveopštoj pokvarenosti, sveopštoj laži i sveopštoj prevari. Dil koji smo napravili sa najgorim, najnemoralnijim i najpokvarenijim jede samu supstancu, samo biće ovog jadnog i čemernog društva. Da tragedija bude veća, sve to zlo koje nam preti nestankom, mi sami negujemo. Negujemo, s verom i lopovskom nadom da će sutra doći i na nas red da gospodar dobrom voljom zažmuri na oba oka dok se mi bar malo ne namirimo i rešimo svoje probleme. Glupi u svom naumu, sve misleći da će nam to dozvoliti ovi gore kad se oni namire. Naivni u svojoj iluziji da mi za njih uopšte postojimo, osim kad treba glasati. Definitivno, Srbija je slepa, gluva, glupa i nema.
Razumni ljudi i razumni narodi uvek pokušaju da daju neke odgovore na pitanja koja se nameću. Razum nam služi da predvidimo i predviđajući se spasemo. Još od francuske buržoaske revolucije, Zakon razuma kaže da su svi ljudi jednaki. Istorija nas može mnogo čemu naučiti, pristanemo li da učimo. Ali, od gospodar Miloša do gospodar Vučića ništa nismo naučili. Bili smo i ostali kukavice i podanici.
Da se podsetimo, šta nam to istorija kaže. Možda nam pomogne da razumemo trenutak u kome živimo i možda preduzmemo ono što moramo preduzeti. Još od prvog srpskog ustanka, pojedine državne glavešine i trgovci, preko noći su zgrabili i vlast i zemlju. Tokom prvog srpskog ustanka najbogatiji ljudi u Srbiji bili su vojvoda Mladen Milovanović i njegov kum Miloje Petrović. Njihova bezobzirnost i pohlepa izazivale su bune. Milovanović je u narodu bio poznat kao Gospodar Mladen. Kada su ga Turci zarobili, Karađorđe je platio otkup i on se priključio ustanicima, brzo napredovao do visokih položaja i nastavio da se bogati. Kako i ne bi, kada je bio Voždov savetnik, prvi gradonačelnik Beograda i ministar vojni, i na kraju predsednik Sovjeta i prve srpske vlade. Sticao je uz Karađorđa, tako što je otimao ili otkupljivao po bagatelnoj ceni od Cincara i Turaka, proganjajući potom i jedne i druge.
Nijedan srpski velikaš nije imao više neprijatelja od Gospodar Mladena. Posle sloma Prvog srpskog ustanka prebegao je u Besarabiju. Vratio se u Srbiju već ostareo i otišao knezu Milošu. Tamo je saznao da njegovo hapšenje traži Marašli Ali-paša. Pokušao je da pobegne u Crnu Goru. Narodno predanje kaže da ga je Miloš predao serdaru Jovanu Mićiću, da ga doprati do Lima. Tako je, negde na Zlatiboru u aprilu 1823. godine, skončao gospodar Mladen. Priteran u ćošak, zaboravio je da Milošu ni Karađorđe nije preživeo.

Miloš Obrenović, vođa drugog srpskog ustanka, ponašao se više kao sultan, a manje kao vođa naroda i prosvećeni hrišćanin. Vladao je svojim narodom surovo, diktatorski, pohlepno dok je poniznošću, pokornošću i poslušnošću sticao poverenje sultana u Istanbulu i prestolonaslednika i trgovaca u Beču. Lukavstvom se izborio da Srbija, turskim hatišerifom iz 1829. godine, dobije samostalnost, a podmićivanjem velikog vezira i velikog broja službenika Porte i turske vlade, on nasledno kneževsko pravo. A onda je nastavio da stiče Srbiju, kao što seljak stiče posed. Jednostavno je uzimao najbolje vodenice, mehane, njive, skele, livade. Stečena moć i pohlepa nisu mu dale da stane. Zakupio je sve carinarnice, i samo on je mogao da uvozi so iz Rumunije i Moldavije. Samo on je mogao da trguje svinjama sa Austrougarskom, samo on je mogao da trguje stokom kožom i kukuruzom. Samo on. . .
Kasnije u dilu sa Marašli Ali-pašom, dobio je pravo da samostalno prikuplja harač, sve do 1835. godine, kada je ukinut. I porezi koje je prikupljala Narodna kancelarija, završavali su u rukama alavog kneza. Stvorivši monopol, lako je državni interes uvek poistovećivao sa sopstvenim i nije pravio razliku između državne i svoje kase. Naravno, uvek je imao pomoć ulizica, pokvarenjaka, klimoglavaca i podanika koji su računali na svoj mali deo. Oni su ćutali kad bahati knez nije zemlji davao zakone, iako se na to obavezao. Oni su ćutali kad je zadržao feudalne obaveze, kad je hapsio i ubijao političke protivnike, gušio političke slobode i uvodio drakonske telesne kazne. Oni su ćutali i ćutanjem štitili kneza kad je narod tražio da položi račune. I na kraju, kada je prvi put otišao sa vlasti i pobegao iz zemlje 1838, godine u njegovoj kasi bilo je 530 carskih zlatnika više nego u državnoj kasi.
Vladao bi gospodar Miloš do poslednjeg narodnog groša da ga pobunom taj isti narod nije prinudio da abdicira i tako se spase tiranina. Razumni saveti i sugestije tu nisu pomagale. Istorija baca svetlo na ta vremena, kroz čuveno pismo Vuka Karadžića gospodar Milošu iz 1832. On mu predlaže da se trgovine i sramnog sticanja odrekne, jer mu to “ne priliči”. Predlaže da narodu da ustav i zakone, da dozvoli slobodu misli i govora, da izgradi škole. Predočava mu, da njegovim vladanjem niko u narodu nije zadovoljan, osim njegova dva sina. “Celo ste praviteljstvo (vlada) vi sami”. Tako je siroti Vuk samo stekao opakog neprijatelja, a narod nastavio da diže bune.
Svaka sličnost sa današnjicom je slučajna. Ali, govoreći jezikom današnjih knezova i gospodara, rekli bi da je Miloš imao preduzetnički duh, da je bio talentovan za biznis, izrazito sposoban, pametan. A pravu istinu zna samo Karađorđe.
A narod? Narod je već osuđeni da mu se istorija stalno ponavlja.
Kako juče tako i danas.

(Užička nedelja 989)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.