UŽIČKE ZIDNE NOVINE – piše Dragan R. Filipović
1.
Kad je Frensis Fukojama napisao knjigu o kraju istorije, u našim dvorištima je počinjala nova tura Balkanskih ratova; izgledalo je i propovedalo se da su samo ovakvi kao mi prepreka dobu blagostanja.
Liberarna demokratija kao krajnji oblik vladavine čoveka, je proglašena, na nama je bilo da to usvojimo aklamacijom i aplaudiramo koliko se može.
Kao u pričama sa srećnim krajem, samo, ovaj put, to stanje trebalo je da potraje večito. E, takvom raspletu milijardi sudbina vredi aplaudirati, ali malo to teže ide, dok su ti ruke vezane.
Opet, ima dana kad izgleda da se istorija ubrzala, kao da čovek i svemir žure da pozavršavaju neke poslove, očiste repove nagomilanih nedovršenih poslova i spreme se za… Nešto.
Pošto je proglašen kraj istorije, slobodno je da se leti naokolo, kako hoće i kud hoće, kao dobri duh ili demon; a to oko ubrzavanja, biće da mi ne učestvujemo i ne pratimo gradivo najpažljivije, pa se šokiramo kad nas istorija, u prolazu, obavesti dokle je odmakla.
Da nas je malo više, morala bi ona da se vrati; pošto nas je koliko nas je, nekako joj valja privući pažnju.
Ali, ne ratom, ovaj put.
2.
U gornjem kraju, kao na svakom veselju, sede moćni i ugledni. Čauš se stara da svako zauzme mesto koje mu pripada.
To se zove međunarodna podela rada.
Do pre koju godinu, potajno se verovalo da ćemo približavanjem Evropi preskočiti neke stvari i uleteti u plate od bar 3.000 evra.
Živeti kao sav normalan svet. Pregovarači s one strane stola, pod budnim okom čauša, računali su da nam je 300 puna kapa i to za poslove koje njihov svet nije raspoložen da radi, u fabrikama koje ne žele da vide u svom uređenom svetu.
Neki su to nazivali dvostrukom zabludom; ispade da je samo jedna strana imala neosnovana nadanja. Ona druga, dok je ovakvog čauša, uvek je u pravu.
Nekad je čauš imao drveni čekić, danas „tomahavk“.
Zato donji kraj pod šatru ide s prilogom, TV (torta vino) + pare, gornji ide na džabu i još će posluga da im se smota malo u mastan papir, pa u kesu.
Ako ikad pođu kući.
3.
Opet, ima opreznih ljudi, koji smatraju da istoriji, neumrloj ili povampirenoj, nije dobro privlačiti pažnju; nekako se zakloniti, biti neupadljiv…
To neodoljivo liči na promenu raspoloženja kod naučnika, koji su posvetili život traženju vanzemaljskih civilizacija: od početnog entuzijazma i uverenja da bi nam kontakt s naprednijom civilizacijom doneo napredak, lek protiv teških bolesti i besplatnu energiju, mnogi su došli do zaključka da ne treba dizati slušalicu, ako telefon na svemirskoj liniji zazvoni.
Ta misao nije nastala dugim posmatranjem zvezda moćnim teleskopima, ni ezoterijskim metodama. Iako zaneseni zvezdanim nebom, naučnici su živeli na Zemlji; hteli to ili ne, videli su kako prolazi tehnološki slabija civilizacija, kad je moćna otkrije i zainteresuje se za njene tajne.
Veliki je svemir, Zemlja nije. Znaju za nas. Nemamo se gde skloniti, a i da imamo, kad izvirimo, čeka nas sve ovo i još malo više.
Duško Trifunović je napisao „odati se ovom primamljivom užasu, a uvek znati svoje“, misleći na tad još tvrdi socijalizam u SFRJ.
Kad već sve što je lepo ima kraj, možda ga ima ova i ovakva istorija; ali, dobra reč je večita.
Trajaće sve dok pametniji zemlju ne naslede, posle ne mora.
4.
Kad se po svetu ružni i krvavi događaji zaređaju, mudrovanja o kraju istorije na kratko utihnu. U prisustvu razularene učiteljice života, nije pristojno govoriti o njenoj smrti, ni mudro.
Ako onaj mali iz prve klupe rakljom sačinjenom od dva prstića bode i ponavlja „Učiteljice! Učiteljice!“, muni ga u slabine da ućuti i nadajmo se da ništa nije primetila.
Ili, bar da je čula one iz susednog odeljenja, dosadnije i bučnije, ako ima takvih. Statistički, bi moralo da ih bude.
Nama je njene pažnje dosta. Ako nas još jednom prigrli u skute i izruči nas tamo gde se slonovi igraju, i trava ne raste, ubuduće nam se ne mora vraćati.
Neće imati kome.
5.
Da bi čovek uvek bio u pravu, vreme je da izvuče Haningtona i njegovo učenje o neminovnom sukobu civilizacija; ima dana kad se dokazi za tu priču slažu kao u nameštenom sudskom procesu.
Da je rat, jeste, i to ružan i prljav; da je to rat svih nas, valjda naprednijih, što živimo kao sav normalan svet ili smo kandidati za takav život, nije.
I neće biti dobijen žešćom borbom.
U balonu, na burnom nebu USofA, tajna grupa TNT leti na zapadnu obalu, u borbu protiv narastajućeg kriminala.
Broj Jedan: „Grunfe, ishlapjeli starče, da li si u tvojim proračunima uzeo u obzir kretanje vjetrova?“
Grunf: „Jesam, Vaša Visosti, ali vjetrovi se nisu obazirali na moje proračune!“
I zato, ne vadi iz kutije sledeću knjigu, koja bi potkrepila da si u pravu; uvek.
Kao prvo, smešni su. Kad prođe dovoljno vremena, Fukojama postaje Fukošima, Hanington nešto sasvim deseto, a ostali gurui – potklastica i kastica isto.
Kao, drugo, bolje je biti srećan, nego u pravu, kaže jedan dobar lik.
6.
A ima i onaj jedan, Englezi kažu da je uvek i na vreme predviđao kako će stvari na planeti ići ubuduće; nije to lako, ali kad isključiš ljudske mušice, vizije i uverenja, nekako sve bude, makar za trun, predvidivije.
Ne može se ništa učiniti, kaže on, misleći na bespovratnost klimatskih i ostalih procesa. Zelena energija je sprdnja, mere za smanjivanje količine ugljen-dioksida imaju značaj, kao kad zlatna ribica prdne, slobodno interpretirano.
U aktuelnom intervjuu, pita ga veseli novinar šta bi mladi trebalo da učine povodom toga.
„Ništa. Kasno je za sve. Neka se dobro provedu narednih dvadesetak godina, ako budu imali sreće da ovo potraje toliko.“ odgovorio je.
Otprilike – „’Ajde, Jano, konja da prodamo“, na srpskom.
Učenja o katastrofama i kraju sveta lako se primaju; vrlo je verovatno da će se, u vremenima kada se Majčica Zemlja pita, ovo o besmislu svih ljudskih nastojanja, zapatiti kad se za njega malo više sazna.
7.
U legendama o Svetom Savi, Rastko je smešten u ravan tvoraca iz ranih dana postojanja, onih što su pokazivali neukom svetu kako se ore, siri ili pravi vodenica. U njima su sakrivene priče prenete iz prethrišćanskih dana i nisu deo Svetosavlja. Ipak, vredni ljudi su ih popisali.
U jednoj od njih se kaže da su nekad ljudi znali dan kad će umreti i kako će to biti. Lutajući oko Drine, Sveti Sava je video čoveka u poslu oko pletene ograde; samo, umesto prućem, kolje je vezivao vlatima planinske trave.
Začudio se prosvetitelj veoma i zatražio pojašnjenje.
Domaćin je znao da za par dana umire i nije video smisao u pravljenju postojane ograde; ova, gorobiljem uvezana, poslužiće dok je on tu.
Sveti Sava je zaključio da to nije dobro i ukinuo je ljudima sposobnost da znaju te detalje oko metamorfoze u leptira, ili šta ko voli; bio je u mogućnosti.
Sve da je stari naučnik u pravu, treba li udariti brigu na veselje i travom uvezivati rasipanju sklono?
Reci mi.
8.
Ako si zagledan u ples nečistih sila i naslućuješ ih iza horizonta, lako ti promaknu, mala, a dragocena vrenja po Užicu. Na mahove, izgleda kao da smo živi.
„Kao da smo zaspali i mogli bi se svakog časa probuditi.“
Užički je odgunđati i potpuno razložno objasniti da koncert u parku nimalo ne liči na onaj Stounsa, i da dešavanja kod Centrale ne mogu prismrdeti otvaranju Olimpijade u Beijingu; užički je, zanimacije nastale u oskudici i s nama kakvi smo, porediti s vrhovima.
Nije to loše. Ko tako meri, vuče napred i uvek je u pravu; ali, nije srećan. Ne cupka nogom i ne pripeva dinarskim falšom omiljenu pesmu.
Jedna stvar vodi drugoj, i petljanja oko žurke iznenađenja za onog brka iz Smiljana, urodila su otvaranjem centrale Pod gradom za javnost.
Velika stvar, ako ne meriš s Diznilendom i Jeloustonom; lepa, pa makar merio bilo s čim.