UŽIČKE ZIDNE NOVINE – piše Dragan R. Filipović
1.
Sastavilo nekoliko dana svirki oko Užica, po dve-tri za veče. Više se gitara nosa i uključuje po našim brdima, nego dok je rok bio živ.
Dobar razlog gunđavilima da odmudruju o lošem usklađivanju naših letnjih planova s Ariljem, Žegom, Baštom, Tiborom i Zlatarom: teško nam je izabrati koji koncert propuštamo, ako bismo, slučajno, otišli na ovaj što se ne sme preskočiti. A nećemo otići i za tu odluku imamo valjane razloge.
Ne odstupamo od visokih kriterijuma i ne želimo male gubitke. Neodlaskom na dobru zabavu želimo da one dve druge, koje bi smo propustili tim odlaskom, budu što bolje, što značajnije i žal za njima što dublja.
Bikarbona soda, koju nećemo kupiti, je bez aluminijuma i ništa ne valja, jer, za nas je samo ona bez zlata, dovoljno dobra.
2.
Sto razloga ima da se negde ne ode i samo jedan za pokretanje: želja.
Ili nekad, u ono doba, strast.
Da je u to doba, u Epohi, u jednom zabačenom brdsko-planinskom kraju bilo ovoliko ispoljavanja pop kulture, o tome bi postojale napisane knjige, učene i mudre, koje bi pokušavale da objasne to čudo, taj fenomen; da su se u to doba, u Epohi, po skučenom prostoru, vrzmala ova imena, praktično gurajući se, na vinilskim pločama bilo bi otisnuto desetine živih albuma i kompilacija, i bar tri piratska albuma.
Svirači su uvežbani i na binu se penju „čisti“, primernog su vladanja i mame, za razliku od onda, ne bi imale ništa protiv da im se dete zbrači s nekim od njih. Zvuk je bolji nego onda, standardi svetla, scene i bezbednosti nisu za poređenje. I pesama se nakupilo, za svaku priliku, ljubav i meteorološku pojavu.
A nema te, i nema me; ako i dođemo, to je zbog nejasne želje za provodom i podsećanja na dane u kojima je izgledalo da samo što nismo stigli tamo gde smo se zaputili.
U pravovremenosti je stvar.
Kao da ti danas daju ZX Spectrum, tri kasete s igrama, šrafcigerčić iz Bagata, za podešavanje glave kasetaša na sluh i knjigu, iz koje ćeš učiti programiranje; možeš biti oduševljen koji dan, ali čarolija, koja te noćima prikiva za ekran televizora i jasno ti stavlja do znanja da će te lansirati u srce novog doba, nije tu.
Neka nova, ovovremena jeste. Jesi li ti?
3.
Epohom zovem vruć period protegnut na kraj šezdesetih i početak sedamdesetih. U svakom pogledu vruć i jedan od onih u kojima je sve moglo krenuti drugim, željenijim putem.
Što se potkulturnih i popkulturnih zanimacija tiče, SFRJ tog vremena je za Istok bila čudo, vlažni san svakog ko je spoznao da koračnice i motivišući posteri, nisu sve što je mladom organizmu potrebno. Mi smo za njih bili američkiji od USofA, jer smo bili tu; njihovi. U njihovim glavama, bili smo s one strane gvozdene zavese.
Na Zapadu, u velikim centrima, upućeni su dizali obrvicu, u neverici da su se njihova umetnička razigravanja tako dobro primila u zemlji čudnog imena i žive neki novi život, nepredviđen i radostan. A mi smo za njih bili ruskiji od Sovjeta, jer smo im bili poznati; njihovi. U njihovim glavama, bili smo s one strane Gvozdene zavese.
Na koju god stranu se nameriš, valjalo je gvozdene nabore razmaći; zato, i ne samo zato, bavljenje novim srećnim umetnostima i nabujalom popularnom kulturom biralo je jake ljude.
A opet, lako ih je bilo obrisati. Dovoljno je bilo neki komitet ili transmisija Saveza komunista zaključi da je bilo dosta.
4.
Uz sve svađe, zabrane i povremeno padanje u nemilost, rok je u kontinuitetu, bez prekida i seče kneževa, dogurao do ovih dana.
Apokrifno rokersko jevanđelje kaže da je, krajem šezdesetih, pouzdan omladinac otpremljen preko bare, s ozbiljnim zadatkom: proučavanje hipi pokreta i pripadajuće mu muzike. Po povratku, podneo je Tamo Gde Treba detaljnu analizu, sa zaključkom da pokret ima revolucionarni potencijal.
I pečat odobravanja je udaren.
Bilo mu je udobno u socijalizmu, tom roku, bez obzira ima li u ovoj priči i zrno istine; zato je ispevao moćne pesme i odsvirao koncerte za višedecenijsko prepričavanje.
I pravio je razliku. Na Istoku, daleko od glavne bine i naslaganih zvučnika, čuli su rifove naših gitarista i prepoznavali smisao u pesmama ispevanim na srodnom jeziku; to nas je odvajalo, to nam je bio oreol.
U Epohi, rok je bio vezivno tkivo novih stvaralaca, prenosnik ideja i davao je ritam, tako potreban da se kretanje nastavi.
Dalje, i dalje.
I rekao je mnoge stvari, i prećutao neke.
5.
Strip nije imao tu sreću, tu snagu.
A bio se razmahao: veliki tiraži, oko izdavačkih kuća tićili su se dobri i radni autori. Izgledalo je kao da će svakog časa postati sila i izvozni proizvod.
Čudo jedno koliko ga u rukovodstvu, avangardi radničke klase, nisu voleli i koliko i koliko loše volje je izazivao; ponekad više od novokomponovane narodne muzike i časopisa sa razodevenim omladinkama na naslovnim stranama i duplericama.
Savesni omladinci Kragujevca, održali su 1971. Kongres kulturne akcije. Pod mudrim vođstvom i budnim okom neke njihove zemljakinje Latinke, koja se visoko uspela u komunističkoj hijerarhiji, sve meandre popularne kulture proglasili su za kič i šund i odlučno zahtevali da se uvede zakon koji će se time pozabaviti.
U to doba, u Epohi, kad neka grupa nešto odlučno traži, značilo je da ima iza leđa, bar, sekretara SK Srbije i da im je zahtev prihvaćen još neki dan.
Ispred zgrade u kojoj je Kongres održan, buknula je lomača. Stripovi, od Tarzana do Klinaca iz moje ulice, i roto romani, goreli su.
I ploče pevaljki Ibarske magistrale, slikanih za omot u minićima na haubi „tristaća“ ili pored redova monto-opeke, nedepilirane i neprskane, gorele su.
I magacini za muškarce Čik i Start, sve sa onim omladinkama, koje ljubavnim jecajima jačaju svoja dobro razvijena socijalistička pluća, goreli su.
I knjige.
Gore li njima danas obrazi od sramote ili i dalje nastavljaju da nam uteruju ono što je za nas dobro?
6.
„Zakon o izmenama i dopunama o republičkom porezu na promet roba na malo“ uvele su sve republike i pokrajine.
Svaka ga je primenjivala i tumačila na svoj način, i tragigomedija je mogla da počne.
Strip proizveden u „Dečjim novinama“ po tri dinara, u sred Gornjeg Milanovca koštao je pet dinara, u Vojvodini i ostalim konstituivnim jedinicama SFRJ tri i četrdeset.
I moglo je da počne gašenje izdanja, rasturanje ekipa crtača i scenarista, ionako zaprepašćenih idejom da se od stripa može živeti.
A najgore je bilo što su se viđeni ljudi tog doba oglasili i svima rekli koliko je strip škodljiv, tuđ socijalizmu i bezvredan; ponovo su klinci krili da čitaju tu kapitalističku podmetačinu.
7.
Pored priča u slikama, novokompovana narodna muzika je bila omiljena za iživljavanje kulturnjaka i novinara i redovna mušterija Poreske uprave. Toma Zdravković, Silvana Armenulić… Ono što je preživelo rešeto vremena i svih oluja kroz koje smo prošli, u Epohi je nosilo žig sramote i više cene.
Komisija je brže potezala mur, nego Talični Tom Koltov revolver, ali neke senke bile su otporne.
Nisu se setili srebrnog metka da ih se reše, ali onog zrna, pomenutog u čuvenoj rečenici „Mirko, pazi metak!“, jesu: pao je i poslednji adut iza kog se strip zajednica zaklanjala od Crvenog vetra, vrlo grdne pošasti: „Mirko i Slavko“, strip o dečacima partizanima, svrstan je pored prozapadnih tričarija.
Neki Hrvat piše da je taj zakon iskopan i iskorišćen za gašenje Feral Tribuna, jer nikad nije ukidan.
Kad naši zavape za takvim zakonom, bilo bi dobro da provere postoji li još. Mogli bi se obradovati.
A mi? Nas ništa ne sme iznenaditi.
8.
Ništa nije potpuno nestalo pod tim nametom, ali da ga nije bilo… I šta bi bilo…
Ma koliko sebe uveravali u postojanje Zlatnog doba, jugonostalgičari, levičari u duši i svi koji se sećaju Tita, mogli bi da se sete koliko je u to doba bio važan osećaj da je to u šta se petljate društveno poželjno, ili bar tolerisano. Bez tog odobravanja, najčešće bezglasnog i nevidljivog, vozilo se uzbrdo, s vetrom u prsa, Crvenim, kiša je padala i, bogami, umeo je i grom da udari.
Slično, a ipak drugačije, zakotrljalo se osamdesetih, pred raspad Jugoslavije.
Tko nije cirkulisao auto-cestom Bratstvo i jedinstvo, između Beograda i Zagreba, sve sa zastranjivanjima po republičkim centrima i umetničkim okupljanjima od Ohrida do Grožnjana, iz dela stripadžija, rokera, pisaca i likovnjaka, može samo naslutiti čemu bi to vodilo, da nije izglasan Zakon o ratu; taj je, opet, ukinuo mogućnost da se neke stvari pravovremeno urade, taj nas je vrati još jedan krug.
Ovaj put, nije samo Kongres kulturne akcije imao inicijativu. Slične zaključke imale su progresivne snage širom naše Jugoslavije.
Zato, kad čuješ, u Parku ili na Rzavu, Fendera da nežno jeca bluz, ne pitaj, za kim kanjoni zvone.
Znaš ti dobro…