„Samoubica“ – ocena 3,84
Drugo veče JPF-a pred publikom Crnogorsko narodno pozorište Podgorica izvelo je predstavu „Samoubica“, po tekstu ruskog pisca Nikolaja Erdmana, u režiji Veljka Mićunovića. Predstavu je publika ocenila 3,84.
Erdman je napisao „Samoubicu“ 1928. godine u Rusiji, pokazujući kako jedan sistem proždire čistu i nevinu žrtvu. Pisca je Staljin najpre poslao u Sibir, a kasnije ga odlikovao Staljinovim ordenom. I ova priča, koju je iznelo Crnogorsko narodno pozorište iz Podgorice, bez obzira što je napisana pre skoro 100 godina, može se smestiti u današnjicu, jer govori o teroru poluistina i insinuacija. Ovaj provokativan i ozbiljan tekst, kako su ga ocenili kritičari, reditelj Veljko Mićunović je postavio na vrlo hrabar i duhovit način, fokusiran na samo jednu temu, borba za malog čoveka, koji je suprostavljen sistemu. I uvek se postavljaju pitanja je li amoralno postalo normalno, postoje li moralna načela ili ih se pridržavaju samo oni koji se nisu snašli, da li dobrota mora biti žrtvovana…? Da li nečijim samoubistvom mnogi imaju korist?
Reditelj kaže da je Erdman napisao politički vodvilj, kratku i laku pozorišnu igru bez velikog zapleta.
– U originalu, predstava se drugačije završava. Danas smo „stavili glavu u torbu“ i maltene trideset posto predstave promenili za dva sata probe. Bili smo prinuđeni i hteli smo da vam pokažemo šta je zapravo naša predstava, bez kompromisa. Kod nas na kraju, nema pucnja, koji je večeras bio nužan. Dakle, ima razlike, ali stojim iza večerašnje predstave. Erdman je pisao politički vodvilj. Ja sam želeo da pročitam to iz jednog drugog ugla, ne zato što sam se bojao vodvilja ili mislio da je plitak. Naprotiv, prosto sam osećao da živimo u takvom trenutku kada je moguće da poveruješ da preko noći stvari mogu da se promene, u onom lošem smislu. Mislim na neke instant stvari, i za razliku od tog Erdmanovog vremena, moguće da se preko noći postane neko glavni. U suštini sve je krenulo, ne u izbegavanje vodvilja, već u očitavanje surove stvarnosti, koja nas je dovela ovde gde nas je dovela. Mislim da je stvar u tome. Poželeo sam iz te noći, iz tog jutra, prve scene za koju je ne znate da li je slušate ili je tek počela, da li je počelo to magnovenje, da vas odvede u surovu realnost – rekao je Veljko Mićunović.
Adaptaciju je uradio dramaturg Slobodan Ćaldović, koji je nakon predstave rekao da je ključno da se ne treba baviti melodramom, već pitanjem – postoji li mogućnost da se sprovede revolucija.
– Moj stav je da je to danas nemoguće. Najveći apsurd je kada se svi likovi jave kako bi rekli da je oni mogu izvesti, a onda se pokaže da su to sve delovi sistema, koji su jalovi – rekao je Ćaldović.
Glumac Milivoje Mišo Obradović za svoj glavni lik Podsekaljnikova kaže da je on u nekoj vrsti produžene adolescencije što se vidi iz prve scene, a da je kod njega najvrednija ta njegova duša.
– On ne radi, bez posla je iz nekih drugih razloga, i njegov odnos sa ženom i taštom, tipičan je za današnje društvo. On ima svoje male snove, ali koji su veliki za njega. On nije uključen u onu najmanju ćeliju društva, u porodicu da bi dostigao neki smisao. On živi promašenu egzistenciju. Očajan je jer je gladan i ne radi, a sa očajnicima je najlakše manipulisati. Hoću da kažem da Podsekaljnikova i tu njegovu dušu, a nema ništa sem toga, vrlo lako zloupotrebljavaju i manipulišu. Međutim, oko ubistva ili neubistva, Podsekaljnikovu, na kraju, od stida što se neko ubio zbog njega, nema života. Nama svima fali stida – prokomentarisao je Obradović.
Glumac Dušan Kovačević kaže da u svakoj drami želi da, ne da bi povlađivao publici nekim komičnim elementima, ali da njegov glumački habitus mu govori, da čak i kada je lik negativan, da napravi neke simpatične momente da ga publika voli.
– To je možda neki moj pečat toj ulozi. Moj lik surovost pokazuje u tome zapravo što je on predstavnik radničke klase, on bi trebao da štiti ljudi, a on je deo sistema. Danas predstavnici sindikata i radnika, koje je sistem inflirtirao tamo, ne u svim slučajevima, bave se nekim i nebitinim stvarima, koje idu na ruku sistemu – rekao je Kovačević.
Danilo Čelebić, igra lik Otac Jelpidij, rekao je da „ako neko stoji kontra stavu samoubistva, onda je to zvanična religija“.
– Ovde taj mali sveštenik, paroh, u prvoj svojoj replici izgovara – zar niste rekli da ću ja pred hiljadama ljudi da ispratim dušu na večni put? On govori o svom pozicioniranju preko nečije žrtve. To je potpuno bogohulan stav, ali smo i mi svedoci dela koja nisu baš u skladu sa pravilima vere. Kroz njegov lik se transponuje demonska energija koju svi nose. Oni to jesu – demoni, koji ga nagovaraju. To je ono što sam negde čuo : „Đavo nema vlast nad tobom, ali ima pravo da te nagovara“.
Srđan Grahovac, kao Aristarh Dominikovič Gološčapov, rekao je da je njegova uloga „jedna od hijena, koje su tu, iza svakog ugla, da su to krvožedni ljudi, koje ovaj sistem proizvodi“.
Z. G.