početak AKTUELNO Jedna sasvim obična stvar

Jedna sasvim obična stvar

od nedelja
658 pregleda

Piše: prof. dr Bilja Grujičić
Kada sam vadila stvari za predstojeću sezonu (mislim na sređivanje ženskog ormara), nisam računala sakoe, drage moje. Mislila sam da se sa postojećim krpicama mogu provući do naredne sezone. Međutim, stručnjaci za život, inače vrlo popularni u poslednje vreme (kao da mi život nismo živeli i bez njih, i to onaj stvarni ; kupi 100g vegete na meru, nemoj zagrebačku..itd) kažu da treba imati kapacitet da se izborite sa ovakvim kišnim vremenom, a ako ga nemate, vi ste hipersenzitivna osoba. Ako je Severina videla sneg u maju, mi ga možemo videti i u junu. Ali, nismo mi Englezi da samo pričamo o vremenu, imaš ovde, hvala svemu, i drugih značajnih tema.
Tako da, drage moje, odnesem ja jedan sako na hemijsko čišćenje. Budem zadovoljna, kao i obično. Ne menjam tu adresu godinama. Valjda sam svega u životu navikla da imam po jednoga i svoga, mesara, obućara, pedikira, svoga… Odnesem još jedan. Po preuzimanju, radnica mi vrlo ljubazno kaže da nije zadovoljna, pa da ponovimo još jedanput. Iako ja u suštini budem zadovoljna, ako je mašina to radila, sigurno je bila bolja od mene. Po drugi put na preuzimanju, radnica mi se izvinjava, došlo je do greške, promenila se boja. Pomislim, ništa strašno, ko radi, taj i greši, u suprotnom, to nije moguće. Pozvaće Vas gazda da Vam nadoknadi štetu. Klimnem glavom u stilu mladih, koji su me naučili šta znači taj izgovor. Važi, videćemo se, znači NIKAD.
Nemam preterano vremena da razmišljam o tome, imam već dovoljno iskustva da ovakve situacije ne predstavljaju iznenađenje za mene. Krpe, krpice ne zauzimaju značajno mesto u mom spektru vrednosti. Markirano, ili ne, bitno da je pristojno. Stil ionako čini osoba, a ne moda, to sam davno naučila.
Sutradan me poziva gazda sa željom da mi nadoknadi štetu i izražava zahvalnost što ne dramim (nije znao da dramim samo za živim bićima!). Dogovorimo se, pogledamo cenu sakoa toga brenda i da se time to završi. Naravno da nisam pogledala. Uveče me ponovo zove gazda, sutradan se nalazimo, isplaćuje mi cenu sakoa i dobijam gratis čišćenje mantila. I onda recite da to u Srbiji ne može, da to u UŽICU NE MOŽE. Toliko sam bila ponosna i srećna što se to dogodilo, a bila je to sasvim obična stvar. Mislite da sam se obradovala novom sakou? Ne, jako sam bila srećna, jer sam videla da to tako može da funkcioniše. Nekad davno su nas vaspitavali da svet zaista tako funkcioniše. Reci hvala, izvini se, nadoknadi štetu. A onda je došlo vreme kada su neki drugi bili pametniji:“ Mama, da li ti zaista veruješ u to?“
Ja želim da verujem da pripadam svetu pristojnih i kulturnih ljudi, za koji su me roditelji pripremali, a posle sam to i sama nastavila. Neka ulice, ulici. Ali kao što ja ne diram nju, neka i ona ostavi mene na miru. Neka svoje zakone ne nameće meni, kao dva paralelna sveta, neka postojimo, ali se ne dodirujemo. Želim da verujem da je moj svet ovaj koji se drži zadate reči, ovaj u kome reč još znači nešto, u kome postoji odgovornost za izgovorenu reč i postupak i u kome su drugačiji slučajevi samo sporadični izuzeci nevredni pomena i priče o njima. Vlasnik hemijskog čišćenja iznad Doma zdravlja (čak ne znam ni naziv) je to potvrdio.
Nije to Sizifov posao (kako se ponekad čini) jer u poznatom eseju “Mit o Sizifu“ Alber Kami shvata mit kao izraz apsurdnosti postojanja, ali i kao pohvalu ljudske hrabrosti u suočavanju sa jalovošću sopstvenih napora. Kami zaključuje da je “Sizif morao biti srećan“, jer je sama težnja ka visini po sebi dovoljna da ispuni ljudsko srce. Tako da nećemo odustati, dragi moji! Voli vas Vaša BILJA!

(Užička nedelja 1013)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.