Gledah večeras na preskoke „Utisak nedelje“. Nekada je to bila emisija u kojoj se mogao videti po koji zanimljiv dijalog, tu i tamo čuti neka originalna i pametna misao, a danas se celokupna koncepcija svela na varijaciju jedne iste teme – „gledajte šta „nam“ onaj bezobrazni Vučić radi“, a razni entertejment gosti se trude da na što zabavniji i uverljiviji način, bez dublje analize, razotkriju sveprisutnog Vučića. I, koliko vidim, ima puno onih koji se primaju i na takvu koncepciju, ali je meni, moram priznati, takav pristup prilično dosadan. Iako me znatiželja uvek natera da pogledam ko su gosti, vrlo brzo izgubim interes za ono što pričaju. Što će reći, znam i sam šta „nam“ Vučić i njegovi rade, ne treba to da mi saopštava, čak ni na zabavan, manje ili više uverljiv način, gomila kojekakvih državnih službenika. Da, oduvek su gosti kod Olje Bećković, skoro isključivo, državni službenici, što „nam“ (ovo nije ista „nam“ grupacija, kao u prethodnoj rečenici) nameće jedina dva moguća odgovora – ili u Srbiji niko osim državnih službenika nema nešto pametno da kaže ili je Olja potpuno jednostrana i isključiva. Prosudite sami, a ja, da opet budem pošten, nemam ni po tom pitanju dilemu.
Večerašnji gosti državni službenici, u okviru zadate koncepcije „šta „nam“ bezobrazni Vučić radi“ imali su razraditi dve teme – prva je Vučićeva prošlonedeljna izjava da se gadi lažne elite, sa osvrtom ko je, a ko nije – elita, a druga je – kako je moguće da oni koji su ovih dana plivali u fekalijama do grla (ipak je to pristojan svet, nisu koristili staru srpsku sintagmu „u govnima do guše“) i dalje listom podržavaju Vučića, a ne duboko zabrinutu elitu, koju Vučić, bezobraznik jedan, naziva lažnom. Iskren da budem, kako i ja već godinama pišem o lažnoj ili tzv. eliti, a, gle čuda, ne podržavam Vučića, imao sam želju da „Utisak“ ovoga puta pogledam pažljivije nego do sada. Sa druge strane, savršeno mi je jasno, a mislim i svakom drugom ko nije slep kod očiju, zašto ti koji su plivali u govnima do guše, i dalje frenetično podržavaju Vučića, pa me je, na momenat, zaintrigiralo šta će novo i pametno državni službenici reći na tu temu. Naravno, ništa pametno, osim dubokog iščuđavanja, nisu rekli. Posebno je briljirala gospođa Profesorka Nečega na Nekom Fakultetu. Propustio sam početak emisije, pa nisam čuo njeno ime, a s obzirom šta je rekla, trajno me i ne zanimaju njene generalije. Profesorka Nečega je u jednom momentu, u želji da nabroji šta je sve očajno u državi Srbiji, izvolela izjaviti, kako je, pretpostavlja ona, očajno voziti se našom železnicom, iako se ona, Profesorka Nečega, po svemu sudeći, železnicom skoro vozila nije. Očigledno da je mislila na slučaj Prokop i iseljavanje stare železničke stanice. Uspela je u jednoj jedinoj rečenici da demonstrira ono što je Vučić govorio o lažnoj eliti. Naime, išao sam prošle sedmice upravo železnicom na koncert Whitesnake-a u Beograd. U poslednjih par meseci više puta sam koristio železnički prevoz na relaciji Užice – Beograd, prijatno iznenađen uslugom. Vrlo čisti vagoni, podjednako čist WC, što je za naše prilike senzacionalno, ljubazni kondukteri, voz kreće na vreme i stiže na vreme, čak i ranije, udobno i kulturno, po pristojnoj ceni… Dakle, sve potpuno suprotno od onoga što je Profesorka Nečega večeras izjavila. Ako to nije lažni elitizam, onda ne znam šta je. Ona ne koristi usluge prevoza koji mi „doljamo“ koristimo, ali, sa elitističkog prestola na kome se tako komotno oseća, ona nas edukuje kako je taj prevoz tragično loš.
Ta „nepodnošljiva lakoća zaključivanja“ asocirala me na moju posetu Beogradu. Ovu pre par dana, ali i onu 5. oktobra. S obzirom da je koncert održan na Tašu, koji je u neposrednoj blizini Skupštine, a kako me put ne vodi tamo tako često, iskoristio sam priliku i prošetao okolnim ulicama. I ponovo sam, kao „onog“ 5. oktobra, video gomilu dupke punih kafanskih bašti, a posebno sam se setio one ispred Crkve Svetog Marka, iz koje su pogrdno dobacivali i ismejavali kolonu Užičana koja se tuda spuštala prema Skupštini. Nadobudni Beograđani nisu ni onda znali šta su provincijske muke, niti ih su ikada zanimale. Mnogi Beograđani, samim tim što žive tamo, potpuno su bezrazložno umislili da su vredniji i sposobniji od provincijalaca, a njihova elita, gomila strateški raspoređenih državnih službenika, koju često nazivaju „Krug dvojke“, umislili su da su genijalni i nepogrešivi. Baš kao što ova Profesorka Nečega, tvrdo veruje kako je putovanje srpskim vozom čist horor.
Toj samozvanoj eliti, nastaloj u vreme socijalističkog samoupravljanja u SFRJ, poslednjih decenija pridružila se i provincijska nacionalistička navijačka elita, pa se trenutno, pred našim očima, preganjaju ko je prava, a ko ne. Elita novijeg datuma, navijačka, pojačana je novcem koji je opljačkan od naroda devedesetih godina i uložen u razne biznise, pa višestruko oplođen poslednje dve decenije, i iritira je, što uprkos ogromnom novcu koji ima, trpi teror stare socijalističke elite državnih službenika, koja im svakodnevno nabija na nos da su neobrazovani, neškolovani, da imaju lažne vikend diplome, da su potpuno nesposobni. Kako istina najviše boli, to izaziva burne reakcije Vučića i ekipe, pa javni govor svakim danom sve zaoštravaju, do granice neizdržljivosti i pucanja. Otud, svakome je lako shvatiti, osim zaslepljenoj socijalističkoj eliti i njihovim naslednicima, zašto, uprkos plivanju u fekalijama, siromaštvu, besperspektivnosti, Vučića običan narod i dalje podržava u tolikom broju. Upravo zato što je on medijskim terorom uspeo da se predstavi kao zaštitnik naroda od te i takve elite. I, za sada, odlično mu ide. Ne samo zbog svakodnevne medijske torture, već i zato što je većina običnog sveta, često i intuitivno, svesna da ih je ta stara elita uvek gledala potcenjivački i da pod njom nikada nisu dobro živeli, pa je i dalje, iako faktički nije na vlasti, okrivljuje i za to što nemaju kanalizaciju, i za to što nemaju para, i što nemaju posao, nemaju pristojan život, niti perspektivu. I, ako ćemo pošteno, dobrim delom su u pravu. Ako već moraju da biraju između Titove i Vučićeve elite, Vučićeva im je bliža, oni su njegova ciljna grupa. Kome se obraća Titova elita, koja je, baš kao i Vučićeva u međuvremenu, bezrazložno umislila da pripada srednjoj klasi, samo zato što nam putem poreza već decenijama otimaju crno ispod nokata? Nikome. Obraća se samoj sebi, još od vremena kada su se samoproglasili avangardom radničke klase. Oni su avangarda, i pripada im sve, a svi mi ostali smo nepismene budale, nedostojne čak i učestvovanja u Oljinoj zabavnoj emisiji. Zbog sopstvene nadobudnosti i osećaja bezgrešnosti, nikako im ne dopire do mozga zašto tako malo ljudi izlazi da šeta sa njima i protestuje, pa ih, punih usta, iz sve snage omalovažavaju, vređaju, ismejavaju… Baš kao što su kolonu Užičana 5. oktobra ismevali gosti beogradskih kafana. A odgovor je tako prost i očigledan – nemaju više podršku, niti ćete je ikada više imati. Jednostavno, njihovo je vreme neumitno prošlo. Bilo i prošlo, i što pre to shvate i pomire se sa tim, to će biti bolje za celu zemlju. I baš kao što se Vučićeva elita grčevito bori da ostane na vlasti, još se grčevitije Titova elita upinje da se nametne kao alternativa. Donekle je i to razumljivo, jer, ako se ne nametne glasačima kao alternativa, koja je onda svrha njenog postojanja? Upravo tako – nikakva. Otud je i tačno da oni nisu prava, već lažna elita. Baš kao što je Vučićeva elita sastavljena od verbalnih, ali i pravih siledžija, koji terorišu naciju.
Srbija je, nažalost, dugi niz godina bila zemlja socijalističkog uređenja sa društvenom svojinom, a nije ni danas daleko odmakla, i to je ostavilo duboke posledice. Zapad odavno zna da je društvo bogato kada su pojedinci bogati, i da samo slobodan pojedinac može biti bogat pojedinac (i obratno), dok se kod nas krenulo od istog stava, ali sa potpuno suprotnim zaključkom – ako se omogući ljudima da rade i jednog dana bude previše bogatih pojedinaca, oni će steći ružnu naviku da se osećaju stvarno slobodni, a tada možda pomisle da bi na političkoj sceni hteli da vide drugačije ljude, pa se naša elita svojski trudi da takve bogohulne ideje saseče u korenu. I tu nema razlike, i Titova i Vučićeva ekipa po tom pitanju postigle su potpuni konsenzus. A ako Zapad baš insistira, pa i mi u Srbiji moramo imati bogate pojedince, zašto onda oni ne bi spojili lepo i korisno, i sami postali bogataši? I to rade, na naše oči. Već pune tri decenije.
Zezvzečio sam tako par dana po paliluskim ulicama, i što sam duže gledao onu reku ljudi i automobila, sve sam bio deprimiraniji. Shvatio sam, najednom, da nisu Beč i Čikago najveći srpski gradovi izvan Srbije, već je to Beograd, koji je, sticajem okolnosti, samo geografski u Srbiji. Za sada. Beograd je, centralističkim upravljanjem, godinama crpeo srpsku proviniciju, i danas, kada je posrkao sve sokove, jednostavno je odbacio, kao nepotrebnu, i nastavio dalje, svojim putem. U ova moderna vremena moguće je živeti i bez ozbiljne proizvodnje, biti, primera radi, finansijski i trgovački centar i tome je Beograd sve bliže, a ljuta provincija, u kojoj smo mi zarobljeni, nema tu šta da traži. Užice, za ovih petnaestak godina, kako su na vlasti nesposobni i nenarodni režimi, drastično je smanjilo broj žitelja, vratili smo se, po tom parametru, na kraj sedamdesetih. A po parametru proizvodnje, verovatno smo u ranim pedesetim. Mi, za razliku od nekih Beograđana, ne plivamo u fekalijama, ali nam to i nije neka uteha.
Tek kada nestanu Titova i Vučićeva elita, imaćemo priliku za popravni, a to, za sada, nažalost, nije na vidiku. I svakim danom šanse su nam sve manje.
Toni Stanković (Užička nedelja 1015, 1. jul 2019.)