1.
Dok nas nije modrozelena alga prestravila, bilo je jutara koja su okupljala i po dvesta ribolovaca i pratećeg osoblja malo ispod ušća Đetinje u jezero vrutačko, posle prvog useka nekadašnje pruge. Samo ušće je pod zabranom; skoro sve ribe iz Vrutaka tu se mreste ili bar grupišu.
Bilo je dana kad zeka, doneta u buradima iz Drine da bi naši takmičari vežbali a penzioneri napunili čuvarke, štrcajući veselo ispuni korito Male svete reke od ivice do ivice; da pregaziš a da ne staneš na nekoliko, nije se moglo.
A prelazilo ti se zbog druge strane, iz fine literature i životnih patnji znane kao bolje, izdašnije i manje napadnute; prelazilo ti se zbog Savinog izvora s hladnom i jedinom svežom vodom, tamo iznad one stene u čijem korenu se klenovi kilaši vrzmaju kad prođu snežne vode i u strujama Đetinje Zlatibor nadjača Taru i reka poprimi onu zlatiborsku boju.
Kao tamni ćilibar, kao obećanje dobrog ulova krkuša i ćapla kapitalca.
A možda je to sve i danas tako, a mi nismo.
2.
Bilo je i dana pomute, kad se prospe pljusak u planinama i prelazak na onu obalu postane nezgodan. A ići se mora, bilo zbog ribarskog tvrdog verovanja u pravilo druge strane ili zbog žeđi pratećih službi, kojima je istovremeno i hladno, i dosadno, i blatnjavo, i videli su ribaricu veličine omanjeg pitona, i stršljen može da ubije a onog iz Karana je pratio dok su ga ambulantnim kolima vozili u hitnu, i koja budala bi ložila vatru kad si popio kafu kući, pre zore i u dva srka.
Tad je struja jača, na gazu ispod stene kod koje se vrzmaju klenovi, naspram one vrbe i žbunića zgodnog za skrivanje od klenovske izvidnice; voda je neprijatno hladna bez obzira na datum u koji se kalendar kune i prognozu koja tvrdi da je baš ovaj dan stvoren za tvoje uživanje.
I pratećeg osoblja, koje više nikad s tobom neće ići da dočeka zoru na vodi i oslušne pesmu ptica zbog koje sunce dobija na važnosti a vasceli svet smisao.
Tad se ni dno ne vidi i Mala sveta reka, sklona šali kao i svi što znaju ko su i šta su, stvara privid da je lakše preći ako malo odstupiš od vrlo kose linije gaza, urezane u mentalne mape svih sklonih onostranom.
I izradiš se.
Nepun metar nizvodno se pomeriš oko sredine, i pipkaš levom nogom gde ćeš stati, gde ćeš naći uporište, i uzdaš se u desnu, i napipkaš glatku i ravnu kamenu površinu, i tražiš, pippippip, kraj tog kamena, koji mora biti oivičen šljunkom i manjim kamenjem s čaurašima okačenim u grozdovima.
Kraja nema.
Bar za nogu tvoje dužine, ako je ta mera ispod dva metra.
3.
Oprezan čovek u gepeku Golfa dvojke ili firminog Juga ima nekoliko pari čarapa s kutije kod Zdravljaka i keca parkiranog početkom spoljnjeg zida sankcija, bar dvoje ariljske gaće, farmerice mondenski iscepane već par decenija, kupljene još dok je Buzga na Trgu uz Fikretovu asistenciju skupljao avanse za tršćansku robu, do tri karirane košulje, koje su, eto, opet u modi i kačket Filcom, crn.
Jedared, još dok sam znao je li se matično jato s proširenja ispod panjeva ušća preselilo iznad pomenutog gaza, pitao me onaj što peca samo gde se kolima može prići do vode: „Je li to ako upadneš u vodu?“
„Ne“ odgovorio sam, „to je kad upadnem u vodu.“
Jer, prijatelji moji, nema prelaska na drugu stranu bez upadanja u reku, a teško je išta preduzeti kad si mokar, promrzao i još se kiša sprema.
Ona umalo upaljena vatra, rasplamsana uprkos kišici i srknutoj kafi, značila bi ti mnogo dok skupljaš volju za još jedan pokušaj.
Ovako, presvuci se i sedi u Golfa dvojku iza Prla Sina, koji spava i drhti još od pet sati, i Marka, koji još ne veruje da na pecanje zorom u junu moraš poneti duks ss kapuljačom i dobru jaknu.
Isparenja dizela u rezervoaru ima skoro dovoljno za povratak u Mali Carigrad trasom pruge koja nas je napustila, te je zgrevanje promrzlih udova u sred juna i sušenje ukvašenog bolje ne pominjati.
4.
Bio tamo u dalekoj Hini neki Deng Sjaoping, bar tako Nikola Kirić piše u tajnim porukama namenjenim desantnim pojedinicama.
Tri puta padao, tri puta se dizao, kao u nekoj balkanskoj priči iz davnina punoj magičnih brojki, uspona i padova.
Kad je preuzeo moć u partiji, miran i dostojanstven, u sebi je, verujem, odigrao neki ritualni ples radovanja na grobovima njihovog zločinačkog udruženja, pa napisao priču u kojoj Kina više ne gladuje, ljudi na severu ne žive u pećinama, ko ume stvara i proizvodi i niko se ne plaši prelaska na onu obalu.
Ako se neko i uplaši, označio je ko će mu ruku pružiti.
Tu priču, svrstavanu od ozbiljnih kritičara u fantastiku i utopiju, nazvao je „Prelazak preko reke osećajući kamenje“.
Tog Denga, proterivanog iz kadrovskih vila na selo da rukama radi i da rukama masira oduzetog sina, bačenog s drugog sprata dok su Kinezi bolno ustanovljavali da valja biti oprezan kad se stave reči „kultura“ i „revolucija“ u istu parolu, partijski drugovi i milijarda zemljaka zvali su Mali Kormilar.
5.
Misli o Kini, ma šta Nikola Kirić otud javljao, u Srbiji su bile i ostale zbrkane. Na mitinzima škodljive budaletine su je ismevale kao komunističku privredu, s kojom ne treba vezivati, nemajući pojma da je u tom danu struktura vlasništva u toj velikoj zemlji kapitalističkija od one u Francuskoj, na primer.
Posle je to preraslo u šaliganje o sistemu zasnovanom na niskim nadnicama i robovskom radu, u danu kad je naš radnik već bio jevtiniji od onog njihovog.
Na kraju, opšte mesto je ona priča da se ne isplati truditi, jer Kinezi to već prave bolje i za male pare.
Oni prave sve, za nas ništa nije ostalo.
6.
Ima dana, prijatelji moji, kad se dno Male svete reke od pomute ne vidi, a niko ti nije ispričao priču o dugom, glatkom kamenu.
Zato su ti ispričali da je veoma glupo prelaziti.
Čuješ li ti taj huk kroz klanac od Bioske, čuješ li kako u Bazdanu voda grmi i sprema nove vrtloge?
Isto je sunce i tamo, a to što se džinovska pastrmka kod one obale baca znači da su joj otrovi one modrozelene napasti načeli mozak, i ko zna šta je sve pogrešno kod nje.
I ta voda, ko zna kakva je i čija je, iako je neki Savinom nazivaju.
7.
Iako kineski napredak izgleda zastrašujuće, po planu Malog Kormirala biće prva po svemu 2050. godine.
Sem ako se sadašnji favoriti ne okliznu.
Ako i bude tako, navikao je taj svet što bi da živi od svog rada na kamenje. Njihove mape nisu mentalne: oni zapisuju gde su se okliznuli, posekli ili iskrenuli nogu.
Njihove prateće službe su založile vatre, ne čekajući kvašenje; njihovi Gofovi dvojke imaju preobuke za bezbrojna presvlačenja i dizela da se motor kresne i šćukani pustolovi zgreju.
Pred ponovni polazak.
8.
Bilo je i jutara, i ribe, naročito zeke i glavonja kilaša.
Bilo je ptica, koje su tu da bi jedne junske zore uznemirile svet i pripremile svedoke veličanstvenog poja za velika dela.
Ako ostanemo kući, što nam preporučuju po ovako sumornom, kišovitom i hladnom danu, nećemo poželeti onostrano, Savin izvor i onu livadu na kojoj, možda, poslednja stada pasu gorsko bilje.
Ako ne poželimo, nećemo nogom napipati klizav kamen, ni metar od upamćenog gaza, koji smo stotinu puta prešli bosonogi i radosni zbog postojanja u takvoj lepoti.
Ako ne napipamo, suvi ćemo ostati, i neće nas drugovi moliti da pustimo samo malo da dune iz nemih otvora sistema za grejanje, njemačkog.
Istanjiće se topla ćebad, prijatelji moji. Doći će na red obnova stolarije, oluka i crepa, i činiće nam se da je bolje da se krene ka tom gazu, prvom od mnogih preko čijeg kamenja moramo preći, osećajući ga.
Jer, u ovom svetu sve je kao što pamtimo. Negde.
Mi nismo.
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 955.)