
Za razliku od ovog smrdljivog i prljavog grada, u koji smo se, zavedeni, bezrazložno još od malena zaljubili, jučerašnja nedelja, 12. decembra 2016. godine, na okolnim brdima bila je idealna za šetnju i uživanje. Mi smo se opredelili za pešačenje od Stubla do manastira Dubrava. Seoce Stublo se nalazi iza Tornika i praktično se prostire po obodu brda, sve do susednog sela Dobroselica, koje se nalazi podno Borove glave i Vodica. Do Stubla se stiže uskim asfaltnim putem, kada se, na putu za Jablanicu, kod Đurovića groblja iza Tornika, skrene levo. Stali smo par kilometara ispred Stubla, na mestu gde se račvaju putevi za dva manastira – Uvac i Dubrava. Nekoliko puta smo već obilazili predele u zaleđu Tornika, ali je ovo bio prvi put da idemo do 12-13 kilometara udaljenog manastira Dubrava, koji se nalazi visoko iznad reke Uvac, naspram surovih litica prema Brezni i dalje prema, Užičanima več legendarnim, Rutošama i Kratovu… Nemam reči kojima mogu opisati sva iznenađenja koja mi je juče priroda podarila. Bilo je nešto pre 10 sati, pa nam je sunce tuklo u oči, ali je providnost bila tako dobra, da smo uspeli, što se kaže, kao na dlanu, da vidimo snegom prekriven Durmitor, pa desno, pretpostavljam, Mratinje, a onda još više desno, u pravcu Jablanice, bosanske planine, najverovatnije Bjelašnicu. Nisam verovao da vidimo Durmitor, ali me je provera na gugl mapa uverila u to, i dobrih 3-4 kilometara pešačenja po praktično netaknutoj prirodi imali smo zadovoljstvo da uživamo u tom impresivnom pogledu.

Ovde moram da napravim jednu malu digresiju. Mnogi dugogodišnji posetioci svakodnevno proklinju urbanizaciju Zlatibora, nekada sam i sam bio sličnog mišljenja, ali, posle nekoliko godina pešačenja, apsolutno se sa tim ne slažem. Ne ulazeći u samu estetiku izgrađenih objektata, urbanizacija očigledno smeta ljudima koji od Kraljevog trga nisu odmakli više od 200-300 metara, najdalje do spomenika, a Zlatibor je toliko veliki, da sam centar može da se širi još sto godina, pa će opet imati hiljade hektara prirode za uživanje. Upravo to i jeste prednost ove platnine, ceo dan možete provesti u netaknutoj prirodi, a onda uveče uživati u svim blagodetima civilizacije, da bi sutradan ponovo krenuli raznim stazama i bogazama. Naravno, ako niste došli na Zlatibor da sedite ispred vikendice. Za razliku od drugih zemalja, primera radi, Slovenaca, prosto je neverovatno koliko naš narod nema naviku da šeta po prirodi. Zlatibor se može obilaziti peške ili biciklom barem 3-4 godine i opet se neće sve obići….

I upravo ovaj put do manastira Dubrava to potvrđuje. Posle samo par kilometara pešači se po potpunoj divljini, gde nema nijednog betonskog stuba i električnih žica, tek po koji vajat tu i tamo… I impresivna stabla usamljenih borova. Sa leve strane puta, skoro sve vreme se vidi Borova glava i Dobroselica, a iznad njih, levo Čigota, desno Murtenica. Put ide nizbrdo i što je manastir bliže, litice postaju sve okomitije. Poslednjih kilometar-dva stvarno je prava surova priroda, pogotovu u ovo godišnje doba, kada nema vegetacije. A duboko dole čuje se, dobrim delom zaleđeni, Uvac. Prosto čovek ne može da poveruje da je to ista reka, na kojoj su nešto uzvodnije napravili onolika tri ogromna jezera. Od Radoinskog jezera Uvac teče upravo ovim nepristučanim gudurama, da bi, pred sam kraj, zavrnuo levo i iznad Priboja ulio se u Lim. Mislim da su retki, osim meštana, koji znaju da je korito Uvca tik ispod centra Dobroselice. Za mene je to bilo iznenađenje, iako sam samo na Kokinom brodu (Zlatarsko jezero) proveo ko zna koliko vremena…

Putem smo sreli nekoliko automobila, čak i putnički kombi, pa smo zaključili da je, bez obzira na udaljenost, manastir Dubrava ipak pun života. Pretpostavili smo da se ljudi vraćaju sa nedeljne liturgije, što nam je i potvrdila ljubazna monahinja, koja nas je, uz blagi osmeh, provela kroz dve crkve, veću, posvećenu Svetom Vasiliju Ostroškom i manju, posvećenu svetom Pantelejmonu, zbog čega slave dve slave. Sam manastir je zasnovao otac Danilo, koji je pronašao ostatke starog manastira, kog su srušili Turci. Manastir je obnovljen poslednjih desetak godina, i dalje je bez struje, ali sam siguran, kako kaže i monahinja, da će dati bog da se i to reši. Ljubazne monahinje su nam skuvale čaj, da se malo okrepimo, pa smo ubrzo krenuli nazad, trebalo je preći 13 kilometara do automobila, a mrak je pao već pre 17 časova.
Šetnja koja se pamti ceo život.
Toni Stanković
srodni linkovi:
POGLEDAJTE GALERIJU FOTOGRAFIJA
2 više komentara
Toni u nedelju je bio 11 dec, a ne 12,Jesi li poneo neke darove usamljenim monahinjama koje žive u divljini,što je običaj.Ina na You tube reportaža o tim monahinjama.Žao mi je što nisi video moju tablicu o bitci iz I ustanka kod Đurovića groblja ka Jablanici,postavljenoj na čuvenom svetom „Vilinom „boru,gorostasnom.
Svaka cast ekipi na ovoj predivnoj reportazi.Tek sam sad pronasao ovako nesto lepo i inspirativno na internetu ali za ovako nesto nikad nije kasno.Srdacan pozdrav.