Uspešni sugrađani: Dr Boško Ristanović- Ginekološka ordinacija „Artemida“
Već treću godinu u Užicu radi ordinacija „Artemida“, te smo sa dr Boškom Ristanovićem, konsusltantom ove ordinacije, razgovarali o reproduktivnom zdravlju žena u Užicu, padu nataliteta, rađanju, abortusu, problemima u zdravstvu i uslovima u kojima rade užički lekari. Budući da je dr Ristanović u dva navrata bio direktor užičke bolnice i dobro poznaje probleme u ovoj oblasti, posebno nas je zanimao učinak lokalne sredine u zdravstvenoj prosvećenosti naših sugrađana.
Na početku razgovora kaže da bi najradije napustio bolnicu i da to ima kao ambiciju, s obzirom na godine iskustva, i okrenuo se u potpunosti privatnoj praksi, ali da mu materijalni momenat to trenutno ne dozvoljava.
– Može i na dva koloseka, samo što je dosta naporno. Ni jedan moj radni dan se ne završava pre šest sati uveče…
UN: Šta mislite, zašto akušerstvo nije rasprostranjeno u privatnoj praksi, kao ginekologija?
– Akušerstva još nema u privatnoj praksi, osim Medigrupa u Beogradu i jedne klinike u Novom Sadu, koja je još u pripremi.
Problem je malo tržište i sistem osiguranja, pre svega za pacijente. Mnogo bi stvari bilo regulisano, kada bi regulisali zdravstveno osiguranje. Dok je pokojni premijer Đinđić vodio Vladu Srbije, 2001. godine je odredio jednu profesorku da mu napravi predlog reorganizacije sistema zdravstva. Pošto sam te godine bio direktor, ona me zvala u svoj tim, i uradili smo jednu krajnje ozbiljnu analizu zdravstvenog sistema, mogu slobodno da kažem da je to bio čitav elaborat sa predlozima, da se uredi održiv sistem, unapređen za pacijente i materijalno rešen za zaposlene.
UN: Šta ste zaključili?
– Ispostavilo se da su ključni elementi tog sistema kontrolisana inkorporacija privatnog sektora i sistem zdravstvenog osiguranja. Naš Fond zdravstvenog osiguranja je jedna fantomska organizacija, koja nigde ne postoji. Tu su potpuno pomešane ingerencije. Nama bi Ministarstvo zdravlja trebalo da uređuje pravce razvoja, ulaganje novca, nabavku opreme, održavanje sistema, a Fond isključivo da servisira usluge. Recimo, vi ste osiguranik i uplatili ste svoje doprinose. Fondu, servisirajući usluge zdravstvenim ustanovama, tu prestaje ingerencije. Kod nas je sve kontra. Pošto je novac kod Fonda, onda on kreira čime ćete lečiti, šta možete da dobijete od opreme itd. To je kao kada bi vama autokuća, koja vam osigurava automobil, određivala gde ćete taj auto kupiti i gde ćete ga popraviti. Između ostalog, zato nema više klinika i porodilišta u privatnom sektoru.
UN: Da li Fond radi po takvim principima, zato što je u Srbiji više siromašnih?
– Ne. Mi smo došli do strašnih zaključaka. Postavili smo pitanje, šta je realna cena koštanja zdravstvene usluge koja košta ovaj sistem, ovu državu? Trenutno, kada platite pregled u Domu zdravlja, to je jeftinije deset puta nego u privatnoj ordinaciji. Ali, mi smo odlučili da dođemo do realne cene i ispostavilo se da su cene u državnom sektoru, koji ja i dalje više poštujem od privatnog, iako radim u privatnom, dva, do dva i po puta veće, nego u privatnom sektoru!
UN: Zato što je sistem glomazan?
– Naravno. Niko u participaciji koju pacijenti plaćaju, nije uračunao amortizaciju zgrade, nabavku opreme, troškove zaposlenih, nabavku lekova, troškove grejanja. To su strahoviti troškovi u sistemu. Suština je bila da se deo primarne zaštite, kao što je to u Evropi, prebaci na nivo kontrolisanog privatnog sektora, uz jasno utvrđene kriterijuma ko to može da radi i gde. I vi onda, kao osiguranik, birate da li ćete da odete u bolnicu kod ginekologa, u dom zdravlja ili u privatnu ordinaciju. Dobijate kvalitetniju uslugu, jer sistem zdravstva dobija konkurenciju, a samim tim i kvalitet.
UN: Koliko je onda ovaj sistem koji sada imamo održiv?
– Ovakav sistem je apsolutno neodrživ. Vidite svaki čas neku donaciju u zdravstvu. Ni jedan sistem ne može da funkcioniše na tom principu. Morate da nađete komercijalni prostor. U sadašnjem sistemu zdravstva nema puno novca, ali bi bilo dovoljno, da na pravi način funkcioniše. Kod nas su zdravstvene ustanove direktno motivisane da troše više novca. Ako, recimo, imate godišnji ugovor za lekove od osam miliona dinara i napravite uštedu, niko vas neće nagraditi zbog toga, već će vam iduće godine smanjiti budžet. I kao svaka kuća u kojoj nema gazde, novac se baca na materijal, niko to ne plaća, a svi vidimo kakva nama je usluga.
UN: Je li to jedan od razloga zbog kojih lekari iz državnih ustanova beže u privatnu praksu?
– Meni je osnovni motiv bio da izbegnem, ne taj profesionalni stres, već više stres koji proizvode međuljudski odnosi, zatim nedostatak osnovnog materijala. Kada nemate sapun da operete ruke, to stvara frustraciju. Meni je privatna ordinacija bila mesto gde ću popuniti vreme i napraviti relaks, da uživam u svom poslu. Naravno da je i materijalni momenat važan, ali nije bio dovoljno jak. Osim toga, ginekologija je takva grana medicine, u kojoj mnogo toga može da se uradi u ambulantnim uslovima. Tu je i puno emocija vezano za održavanje trudnoće i gde vrlo često pacijentkinje imaju želju za diskrecijom. Zato je ona povlašćena grana i zato opstaje u privatnoj praksi.
UN: Šta „Artemida“ nudi svojim pacijentkinjama?
– Ordinacija je koncipirana tako da okuplja najkvalitetnije konsultante iz užičke bolnice, odnosno lekare iz određenih oblasti. Pored mene, tu je dr Milena Aćimović, koja je subspecijalista za bračnu neplodnost, dr Vladislav Tripković, vrlo ostvaren stručnjak iz oblasti laparoskopije, histeoskopije i ginekološke onkologije, dr Danijela Knežević i dr Mirela Jeftić, koje se dosta bave patologijom grlića materice. Ja sam se tokom karijere više bazirao na održavanje trudnoće, tako da je napravljen tim u kom se dopunjujemo. Spektar usluga koje nudimo je u ravni jedne regionalane ordinacije i ništa više od toga. Nismo imali kapacitet da uđemo u vantelesnu oplodnju, pa smo tu prazninu popunili tako što smo angažovali Specijalnu bolnicu iz Leskovca, dr Miodraga Stojkovića, koja je krajnje respektabilna ustanova u Srbiji, sa kojom imamo ugovor o saradnji. Prednost ove saradnje je što pacijenti iz Užica potroše manje vremena i manje novca da bi došli do ove klinike.
UN: Šta su još problemi vaše branše, pored tih muka sa Fondom?
– Još uvek kao sistem zdravstva nismo sposobni da odgovorimo u pogledu komunikacije, pažnje i razumevanja. Ginekologija je jedna dosta diskretna grana, vezana za rađanje, gde pored struke, pacijent očekuje i pažnju. I, naravno, materijalni problemi, jer nemamo opremu kao na Zapadu.
Druga vrsta problema je nedovoljna edukacija populacije. To je ceo sistem, koji treba da počne kroz školu, nevladin sektor, crkvu… svi segmenti društva treba da se uključe. Kao što je problem bračna neplodnost, gde su žene, odnosno parovi, bukvalno ostavljeni sami sebi. Imate formalno podršku države za rađanje, ali ste sami.
Odnos nepoverenja koji se godinama stvarao, bio je na štetu pacijenata, ali i lekara. Niko nema suštinskog interesa da taj odnos promeni. Komunikacija na direktnijem nivou bi pomogla da se taj odnos popravi, a za to treba podrška celog društva. Sve ostalo će se u ovoj zemlji možda rešiti, ali bez rešenja problema nataliteta, neće se rešiti ništa. O svemu treba da se otvoreno razgovara, i o trudnoći i o rađanju i o abortusu.
UN: Kako teret abortusa nose lekari u ovakvoj hipokriziji srpskog društva?
– Naravno da morate da uradite abortus kada je to neophodno. Zakon vas na to obavezuje. Što se tiče neželjene trudnoće, izbegavao sam, kada god sam mogao. Mi sa kontracepcijom nismo uradili ništa više od onoga što je bilo pre dvadeset, trideset godina. Naše najjače kontraceptivno sredstvo je nemaština. Znači, stres od svakodnevice nam reguliše rađanje. Kome je do seksa, kada nema rešene fundamentalne probleme?
UN: Šta je sa devojčicama, adolescentkinjama, koje su to najbolje godine za rađanje, zašto se granica pomera, i kako emancipacija utiče na natalitet?
– Svaki period odrastanja devojčice, pa i dečaka, jer to su uvek zajedničke stvari, zahteva određen stepen edukacije, prilagođen uzrastu. Ne može se isto pričati detetu od dvanaest godina i ženi od 35 godina. Neke stvari koje može uraditi devojčica, pa i dečak, koji može devojčici napraviti problem sa trinaest, četrnaest godina, može da izazove problem u tridesetim godinama. Zato edukacija mora da krene iz škole, preko ginekologa i socijalne sredine. Zar je moguće da mi u 21. veku nemamo ni jedan automat za prezervative u gradu? Je li to problem nabaviti?
UN: Šta nam to govori, kakva smo sredina? Konzervativna, licemerna?
– Ne mogu da kažem da smo konzervativna, jer je to stav, koji neke države imaju odavno utemeljen. Mi smo needukovana sredina. Konzervativnost ide uz određene religije, i to je tako vekovima. Ali, ako vi ne poznajete kako se prenosi HIV, ili kako se prenosi HPV virus, to je onda nedostatak elementarne edukacije.
UN: Da li je ikada i jedan direktor neke osnovne ili srednje škole u Užicu, pozvao ginekologe da razgovaraju sa decom na ovu temu?
– Ne, nikada. I ne samo direktori škola, već nikada niko.
UN: A šta biste im rekli?
– Sve ono što im roditelji ne govore. Kako nastaje novi život, gde je mesto biologije, gde je mesto Boga… i kada pričate detetu nešto tako, uvodite ga u taj svet reprodukcije. U srednjoj školi je već drugačije. Mladi već tada stupaju u seksualne odnose, i tu dolaze neki novi rizici, jer ulaze u fertilni period. Mora im se objasniti kako se prenose virusi i koliki je značaj kontracepcije. Posle dolazi vreme fakulteta i rađanja… Zar je problem da se u opštini napravi okrugli sto za parove koji nemaju dece, ili imaju bilo koji drugi problem vezan za planiranje porodice? Zar je teško napravitit tribinu šta su podrške društva za jednu trudnicu? Za svaki period postoji edukacija i to nama fali. Znate šta bismo mi? Mi bi otprilike ovako „Koliko košta para da se obučimo, ali da se obučimo za dva dana?“. Pa to nema nigde.
– Imamo našeg vrhunskog psihijatra, dr Vladetu Jerotića, akademika, jednog izvanredno mudrog čoveka. Šta je problem da se organizuju tribine u Užicu, o vremenu ulaska u brak, o značaju porodice i rađanja? Pa, njegova predavanja su krcata. I stalno insistirati na tim predavanjima, koja će nas prosvećivati. A ne, kupili smo skener da dijagnostikujemo rak, kupili smo gama nož…Pa, dajte da uradimo nešto da nam deca ne dobiju HPV virus. Oni ne znaju ni šta je HPV virus, a stupaju u seksualne odnose. To su strašne stvari.
UN: Kod žena je sve prisutniji fenomen odlaganja rađanja. Kako gledate na to?
– To je problem koji će se jako teško rešiti, to je problem čitave zapadne civilizacije. Cilj žena je da završe fakultet, kupe automobil, kupe stan, i onda dođu u period koji biološki nije dobar za rađanje. Posle 35 godine se crpu resursi. Pošto ništa u životu ne možemo promeniti sto posto, i ovaj problem možemo bar za deset posto da popravimo. Radim svakodnevno sa trudnicama i ženama koje tek treba da rode i mnogo puta sam im promenio stav. Mnogo puta su žene odustale od prekida trudnoće. Ali, bojim se, da smo se mi kao društvo predali. I ja ću, verovatno, kao i moje kolege, čekati neku pacijentkinju u ordinaciji, kada ona bude imala 40 godina, koja će mi reći, „ja želim bebu“. Žene jesu u velikoj zabludi, ali su i ostavljene same sebi. Da smo kao društvo pružili punu podršku da rađaju sa 26, 27 godina, ne bi se sve žene okrenule rađanju, ali dobar deo njih bi. Za mojih 26 godina rada u zdravstvu, imam sigurno preko pedeset žena koje sam skinuo sa stola za kiretažu i to samo zahvaljujući razgovoru sa tim ženama. Nije veliki ginekolog onaj koji vam je operisao karcinom, već onaj koji vas je prihvatio sa 17, 18 godina u svojoj ordinaciji i nije vam dozvolio da vam se desi karcinom. Radim ovaj posao dovoljno dugo i vidim propuste koji postoje. Samo je stvar jesmo li zainteresovani za problem ili nismo. Potrebno nam je povezivanje svih segmenata društva i ukrštanje različitih mišljenja oko problema, uz svesrdnu podršku medija. Ne mogu novinari rešiti problem rada ultrazvučnog aparata u bolnici, ali mogu da insistiraju na značaju tog aparata, pa će neko ko odlučuje, odlučiti i da ga kupi.
UN: Plašite li se da će za pedeset godina Užice biti grad penzionera?
– Ne. Pošto će cela Srbija biti država penzionera, mislim da ćemo se lepo slagati, ako ovako nastavimo. Mislim da je cela Srbija u velikom problemu.
LJ.K.
1 komentar
Ovaj čovek je svetli primer svoje struke. Iz iskustva mogu da potvrdim da časno i odgovorno radi svoj posao. Pristupa pacijentkinjama sa razumevanjem za najranjivije stanje u kom se nalaze, posmatra ih kao ljudska bića, a ne kao bankomate ili domaće životinje, što je inače čest slučaj kod mnogih njegovih kolega. Kad bismo samo umeli da više slušamo i cenimo ovakve ljude, ne bismo bili tu gde jesmo sada.