početak GRADSKA Mlekarica

Mlekarica

od nedelja
713 pregleda

bilja grujičić

Piše prof. Bilja Grujičić
Ponovo ću poslušati vas, dragi moji, koji ste tražili obične, svakodnevne teme. Ova je baš takva. Ako očekujete da je o nekoj poznatoj ličnosti, moraću da vas razočaram. Poznate su pevale po poljima, one gostuju po ustaljenom kalendaru obaveza i sumnjam da bih došla do njih, a ja moju viđam svakog drugog dana. U pitanju je niko drugi do moja mlekarica. Kažem „moja“, a možda i “vaša“, dragi moji, ali ja verujem u ono: “Imajte svoga mesara, svoju frizerku, svoju šnajderku…“ Vrlo je lep osećaj koji nas dve gajimo godinama, posvećenost, duboka odanost i vernost. Nikad nisam odustala, a nije ni ona. Svaki drugi dan, dva litra mleka, ispred mojih vrata. Ova je razmena postala tradicionalna.
Razgovor je uvek konvencionalan u početku. Kasnije saznam kako su rodile šljive, znam koliko su domaća jaja, znam da grašak nije ove godine rodio, znam pošto je i litar ljute. Onda se raspitujem za stelju, kavurmu, ostalo suvo meso i beli mrs. Dobijam cenovnik. Tako kažu, obavezno dodaje, kao da i nema svoje mišljenje. Tako je, valjda, naučena. Tržišna ekonomija, zakon ponude i potražnje i bez gospodina Zeca. Međutim, ono što me uvek iznova razoruža je tiha, iskonska smirenost sa kojom razgovara. Velika iskustva i težak rad navikli su je da stvari prihvata onakve kakve joj dolaze. Nenaviknuta da joj drugi rešavaju probleme, duboko veruje u zdravlje, zemlju i svojih deset prstiju. Ponekad se moli i nebu, jer kaže, težak je život zemljoradnički. Uvek ima lepu reč za nekoga, ili ono rečito “Neka, neka..“ Ponekad mi se čini da sva moja bezbrojna dešavanja u toku dana, mogu stati u to njeno „neka“, a da je i to “neka“ rečitije od svega što sam tog dana čula. Zadovoljna je životom i onim što dobija od njega, valjda po onoj da „pas koji ima kosku u ustima, ne ujeda“. Znam i koliku kacu će ove godine ostaviti za kupus,“ jer, fala Bogu, proširila se familija“.
Ne traju naši razgovori dugo, nijedna nema vremena, a i držimo se distance, ali kaže, odavno je videla s kim ima posla.
Nikad nismo razgovarale o aflatoksinu. Obe smo ga zaobišle. Ne pominjemo ništa više od onoga: “Kud su pošli? Pa uvek je najbolje kod svoje kuće.“ Na sve dalje odmahuje glavom, nije to za nas, kaže. Zahvaljuje na logopedu kojeg sam joj preporučila. (Nema svrhe da joj objašnjavam da su sada, upravo oni u školama suvišni.)
Tako izgleda spoj dve žene, jedne gradske, obrazovane, zauzete i jedne seoske, samouke i takođe, zauzete. Nema razlike, najčešće su nam i zaključci isti. Neki kazani, neki neizrečeni.Ponekad mi se čini da su njeni i brži, ja duže sagledavam. Iako nas dele i generacije, obe činimo isto, štitimo sebe i porodicu, tradiciju, zemlju. Nismo valjda propasnice (propasnica-žena koja neumesno rukovodi kućom i kućnim poslovima), kaže.
I na kraju, hoćete li šolju mleka? Sa pahuljicama, ili bez?

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.