VLADAN MITROVIĆ – HOTEL „PARK“
Užički ugostitelj starog kova Vladan Mitrović iduće godine, na Ilindan, proslaviće pune tri decenije privatnog rada. Za to dugo vreme, od prodavnice došao je do hotela i restorana pod nazvanim „Park“.
Na uzvišenju iznad Užica, na Tatincu, Vladan po lepom sunčanom danu gleda ka Užicu. U stvari, Užice se ne vidi od magle i smoga, a on kaže da leti puca pogled na grad.
– Pre skoro 30 godina ovde sam napravio prodavnicu, a onda restoran, pa hotel. Živeo sam u Užicu, ali baš zbog ove slike zimi, kada se ne vidi Užice, kada sunce ne može da prodre u kotlinu, pre nekoliko godina odlučio sam se da se sa ženom ovde preselim. Ovde je sada sasvim prijatno i napolju – kaže Vladan.
Vladan je kao dete odrastao nedaleko od mesta gde mu je hotel.
– Moji Mitrovići su sa Metaljke, tri kilometra odavde. Odatle sam išao u osnovnu školu „Dušan Jerković“, a potom i u Ekonomsku školu. Prolazio sam ovuda svakodnevno. Uvek sam zastajao na ovom mestu i gledao u grad. Pravi vidikovac. Ovde je bila seoska utrina, gde smo stalno igrali fudbal, ali nije bila ravna kao sada. Nije bilo ni vode, a ni puta. Jedini asfaltirani put je bio Užice – Karan – seća se Vladan i dodao je da otac kupio plac na Carini, od tada čuvenih Pantovića.
Za Tatinac ili Veliku previju, Metaljku i Demir kapiju, koja se nalazi nedaleko odavde, naš sagovornik kaže da su ta imena Turci dali. A ispričao nam je i to da je skoro saznao od majke, da je Demirova ulica ponela ime po njegovom čukundedi Jovanu Mitroviću, koji je, kako kaže, vladao tim krajem u vreme turskih ratova i bio je glavni koji je davao signale Karađorđevićima. Posle su Vladanovi Mitrovići bili poznati pekari, ugostitelji, pravnici, a majčina linija je poznata po ugostiteljstvu.
I zato se Vladan opredelio da nastavi tradiciju, da se bavi ugostiteljstvom.
– Završio sam ugostiteljsku školu i odmah sam počeo da radim u „Slogi“. Međutim, posle sedam godina rada napustio sam i rešio da se bavim privatnim poslom. Kada sam hteo da krenem u privatluk, hteo sam na Carini, gde mi je porodica, da otvorim prodavnicu, ali me je moj otac Dragutin posavetovao da dođem na Tatinac, jer gore nema prodavnica, a uvek se traži nešto da se kupi. I odmah sam pomislio na seosku utrinu. To je bilo imanje koje je pripadalo Šumskom gazdinstvu. S obzirom da mi je tu bilo društvo sa kojim sam odrastao, komšije i prijatelji, pristao sam. Nije bilo ni vode, ni struje, a ni ovaj asfaltni put Užice – Karan ne bi postojao da nije bilo poznatog trubača Miće Petrovića, ali sam ipak odlučio da tu počnem svoj biznis. Prvo sam kupio osam ari placa, pa polako proširivao. Sada imam 50 ari placa. Plac sam kupio 1987. godine, 1988. napustio sam „Slogu“ i počeo izgradnju temelja za prodavnicu i 1989. godine je otvorio. Restoranski deo sam sagradio kasnije, a celi katastarsku parcelu sam zaokružio od 1991. do 1995. godine. Svake godine sam po nešto dodavao. Volim da investiram u objekte. A kada sam počeo gradnju prodavnice, otac mi je mnogo pomogao. Otac je bio veliki znalac u građevini. Bio je poslovođa u “Zlatiboru“ i imao je kefalo za građevinu, arhitekturu, statiku i sve te građevinske radove od tesarskih, zidarskih do molerskih i svih drugih poslova. Sve je znao da radi i on mi je dao prve projekte. Ponudio mi tri projekta i ja sam odabrao jedan na koji sam pridodao nešto, tako da smo došli do ovoga što se sada vidi – kaže Vladan.
Naš sagovornik se rado seća i rada u „Slogi“.
– Ja sam ugostitelj po struci i to ugostitelj onog starog kova. U „Slogi“ sam počeo da radim za doček Nove godine 1980. godine, u hotelu “Turist“. Tada je, a i posle još dve godine uzastopno, pevala Vera Matović. Branko Nešković i ja smo bili najmlađi konobari u preduzeću. I tada, obično te mlade kadrove premeštali su iz objekta u objekat, pa sam tako radio i u nekadašnjem Parizu, Šumadiji, Rakijskoj pijaci, Jelovoj Gori, na Palisadu… “Sloga“ je možda u to vreme u Srbiji bila među najjačim ugostiteljskim preduzećima. Parirala je Vrnjačkoj banji. U bivšoj Jugoslaviji, a meni je mnogo žao što je nema više, mi smo bili rame uz rame sa ugostiteljima iz Opatije, Rijeke, Pule i dole prema jugu. Taj sever zemlje je bio mnogo jak. U to vreme profesor Miljko Marković učio nas je ugostiteljstvo, a bilo je evropski i svetski priznato. Mi smo išli na letnje prakse u Puli, pa smo obilazili hotele Ambasador, Opatija, Verduela… Tu smo mnogo naučili. Ono što u Užicu nismo mogli u snu da sanjamo, tamo smo doživeli. U to vreme nismo znali, samo teorijski, za noćne barove, gril barove, a to u Užicu nismo imali priliku da vidimo, a ni na Zlatiboru. Ipak, napustio sam „Slogu“ kada je bila najjača. Moje kolege su mi zamerale, govorili su “napušta državni posao i ide u neke privatnike“.
Kada je krenuo privatni posao, bila je angažovana cela porodica, prvo on i njegova supruga Vinka, a kasnije su se uključile i tri ćerke.
– Supruga i ja smo počeli da radimo sa prodavnicom. Radili smo dan i noć, 15 sati neprekidno. Ali, tako mora u ovoj državi, ako želiš nešto da napraviš. Poslu sam bio posvećen svojim celim bićem. Ne mogu da se pare naprave preko noći, ni za godinu, ni tri, ni pet godina. Radim 30 godina i nemam mnogo para. Sve sam ulagao u kapital, pa sada imam dosta kapitala. Nisam pristalica da držim pare pod jastukom, nego da ulažem. I evo vidi se moj rad – imam preko 700 m2 poslovnog i stambenog prostora. I sve je opremljeno.
Pored prodavnice u objektu se nalazi restoranski deo sa 100 mesta, a potrebi može da se proširi sa još 20, zatim terasu sa 80 mesta, a po potrebi i 100, i sobe.
– Imam pet dvokrevetnih soba i jedan apartman, a u potkrovlju u završnoj fazi su još 4 sobe, tako da ću ukupno imati 25 ležaja. Ima interesovanja, mada se nisam mnogo reklamirao. Zadovoljan sam ovako kako radim. Sada radimo svi iz porodice, a kada ima neki veći obim posla, poput proslave rođendana, mature, ispraćaja u penziju, proslave preduzeća ili najave bilo kakvog većeg druženja, onda angažujem moje stare kolege, ili neke nove.
Ipak, kaže Vladan, da je za njega mnogo bolje poslovao i više para ostvarivao ranije, kada je krenuo sa poslom.
– Bila je tada još Jugoslavija, bio je Ante Marković, imali je dobrih kredita i jako žalim za tom državom. Ja sam stari omladinac, komunista i pristalicama sam danas socijalističke opcije, mada se nikada stranački nisam opredeljivao, a imao sam dosta ponuda od svih stranaka. Dolazili su i nudili poslove, razvoj, ali kažem im da me ne diraju, jer što mogu na svojim leđima da iznesem, toliko ću da radim. I zato se ponosim sam sobom, jer sam sve ovo stvorio svojim rukama i pomoću oca, majke i moje porodice. Radimo neprekidno, a kada treba da idem na odmor, ja moram unapred mesec dana da organizujem posao, dok onaj u državnoj službi dobije odmor i krene odmah na more. Imam u Čanju vikendicu i dole letuju neki moji prijatelji. Kažu mi, blago tebi kad na moru imaš vikendicu, da su oni na mom mestu ne bi dolazili odozdo. Pa, ne bih ni ja dolazio, da ne moram da radim i da živim od nečega. Mora da se radi, ne može drugačije.
Hotel i restoran ima veliku kuhinju u kojoj je glavni šef Vladanova srednja ćerka.
– U kuhinji mogu da se spremaju obroci za sva veselja do 300 osoba, a i za keteringe. U ponudi svakodnevno imam roštilj, pošto sam ja veliki stručnjak spremanje tih roštiljskih specijaliteta. To su: pljeskavice, ćevapčići, ražnjići, dimljeni pileći bataci, domaća kobasica, dimljena vešalica, vrat, pileća džigerica u slanini, samo slanina. U toku letnjeg perioda, odnosno od 1, maja pa do Mitrovdana, petkom i subotom imamo ražanj, odnosno vruće praseće i jagnjeće pečenje. To je prelepo leti kada ljudi sede na terasi, pijuckaju piće i čekaju vruću jagnjetinu ili prasetinu. Pečenje zimi radimo samo u najavi. Leti, takođe imamo kupus u zemljanom loncu, a kada je dan moje firme, gratis dajem kupus i piće svim gostima, zajedno sa zlatarskim sirom. Spremamo i jela ispod sača i divljač. Moja žena je majstor za spremanje srnećeg gulaša. Da bi spremili srnetinu i zečetinu, naročito srnetinu, potrebno je tri dana da se priprema. Prvo se srnetina se stavlja do 15 voda, pa onda se stavi beli luk, crni luk, lovorovo list. I tako treba da odleži u toj mirođiji, pa se premešta iz mirođije u mirođiju. Kada se sve to uradi valjano, onda je jelo izvanredno, a ako se ne uradi kako treba, onda meso srnetine bude kiselo. Inače, najstarija ćerka je završila višu poslovnu školu i ona vodi ekonomski deo firme. Najmlađa je izuzetan ugostitelj i ona ide mojim stopama.
Pored lepog enterijera, u kome se čak nalazi zemljana flaša stara 200 godina, plaketa i pehara sa ugostiteljskih takmičenja, dvorište hotela je opremljeno ljuljaškama, klackalicama i sličnim spravama, kao fudbalskim i košarkaškim terenom.
– Ljuljaške sam napravio davno, još kada je bila samo prodavnica. Ovde su dolazile mlade mame sa malom decom i da bi se deca zabavila, rešio sam da im napravim ugođaj. Imam nameru da naredne godine stavim veći akcenat na proširenje detalja koji su interesantni za decu. Planiram da i za zimu napravim za decu mini ski stazu, do 60m, sa ski žičarom.
Vladan je često sponzor mnogih manifestacija u Ribaševini, Karanu, Gubinom dolu, Trnavi, a u Ekonomskoj školi redovan je sponzor obeležavanja školske slave Sveti Sava. A posebno drag gost mu je atletičarka Olivera Jevtić.
– Olivera Jevtić je najbolje uspehe ostvarivala kada je trenirala ovuda, Mala previja – Demir kapija. Kada ovuda prolazi, ona obavezno svrati na sok ili čaj. Isto tako dolazi i njen trener Slavko Kuzmanović. Uvek ih uslužim sa zadovoljstvom, ali ne samo njih, već i ostale atletičare. Volim da njih darujem, jer ima jedno nepisano pravilo – ruka koja daje, nikad ne prosi.
A poseban ugođaj daje voda, koja je iz bunara.
– Ovde se smatralo da je bezdvodan kraj, ali sam ja hteo da dovedem vodu i to u vreme najveće inflacije 1992. Godine. Tada su još bile nemačke marke. Nisam imao vodu dok je bila samo prodavnica, pa sam morao u velikim kanisterima da je doteravam sa Carine i sipam je u privremeni bazen, a onda ispumpavam u rezervoar. Jedan moj ujak iz Beograda predložio mi je da dovedem nekoga iz firme „Geo sonda“. Došao je tadašnji stručnjak Mirko Korolija sa nekim aparatom veličine televizora. Garantovao mi je da ima vode. Za tu uslugu sam trebao da platim 100 maraka, a ako bih uzeo da ta firma radi iskop, ta cena bi ušla u sveukupne radove. I dođoše oni sa raznim mašinama, a komšije su mislili da ja ovde nešto mudrujem. I da vidiš, 90 posto su pogodili. Našli su vodu na 40m dubine i ima protok 12l u minutu. To me je koštalo oko 5.000 maraka. Međutim, isplatilo se. Dobio sam dobru i kvalitetnu vodu. Ispitivana je „Batutu“ i oni su je okvalifikovali među najboljim vodama u Srbiji. Da je samo malo veća količina vode, da je veći protok, napravio bih fabriku vode. Ali za moje potrebe odgovara.
Sa Vladanom nikad kraju priči. Pričao je ko se prizetio na Tatincu i Dubokom i kako su se menjala prezimena, ali i mnoge događaje sa radnih akcija. Ali, o tome nekom drugom prilikom. Jedno je sigurno: svi gosti odavde odu maksimalno zadovoljni.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1002)