početak DRUŠTVOINTERVJU Nikada ne odustajati, boriti se do kraja

Nikada ne odustajati, boriti se do kraja

od nedelja
1,7K pregleda

VESNA ČITAKOVIĆ ĐURIŠIĆ, LEGENDA UŽIČKOG SPORTA
Nekadašnja užička odbojkašica Vesna Čitaković Đurišić proslavila je užički klub „Jedinstvo“ u kome je igrala punih 10 godina. Danas Vesna živi i radi u Beogradu.
UN: Recite nam nešto o vašem detinjstvu i kada ste i zbog čega počeli da trenirate odbojku?
– Odbojkom sam počela da se bavim posle Olimpijskih igara u Seulu 1988. U školi je bila odbojkaška sekcija, koju je vodio trener Slobodan Ćurćija. Tada je u Bajinoj Bašti bio klub OK „Tarateks“. Igrali smo drugu Ligu SFRJ.

UN: Kada ste došli u Užice, kako je sve to izgledalo? Kakav je bio Darko Zakoč u vašim očima? Kakav je bio odnos među igračicama u OK Jedinstvu? Da li su vas odmah prihvatile, ili je to u početku bilo neke rezerve?
– Posle tri godine provedene u odbojkaškom svetu, usledio je poziv više klubova iz tada već raspale SFRJ. Moj izbor je pao na Užice, grad u kome sam se rodila, tako da je to bio bingo za mene i moju karijeru. Sećam se da su sve te devojke bile starije od mene po pet, deset i više godina. Kao najmlađa (skoro 13 godina) gledala sam u njih kao u čudo. Drako Zakoč je za mene bio strah i trepet. To je generacija Sneže Branisavljević, Brankice Avramović, Vesne Dragičević, Jasne Marinković, Goce Filipović, Jelene Vučićević, Marije Mijatović, Ljilje Tomić… Kao najmlađa, nisam imala pojma o čemu se tu radi i kako treba da se ponaša jedan sportista. Od njih sam naučila puno stvari i dobila dosta saveta šta i kako. Bili smo kao porodica. Niko tada nije imao velike ugovore, radili smo to iz ljubavi i drugarstva.

UN: Koliko ste puta sa „Jedinstvom“ osvajali šampionske titule i nacionalne kupove? Šta vas je toliko motivisalo da tako dugo budetu na vrhu?
– Sa „Jedinstvom“ sam osvojila osam šampionskih titula i sedam kupova i bili smo vicešampioni Evrope. Bila sam deo vladavine „Jedinstva“ punih 10 godina. Moja prva titula je bila u 8. razredu osnovne škole. Učeni smo da nikad ne odustajemo, da budemo borci do kraja, da ne spavamo na lovorikama slave, da je svaki dan novo dokazivanje… da je teren hram i da smo svi na terenu rod rođeni, koji ginu jedni za druge… rad, red i disciplina…

UN: Kako ste doživljali te utakmice, naročito kada se igralo u užičkoj hali? Da li je hala bila puna, kako se navijalo, koliko vam je to davalo podstrek, da li ste pre ili posle utakmice razgovarale sa protivničkim igračicama i da li su one komentarisale publiku?
– To što je moja generacija doživela u hali Veliki park… O tim utakmicama se pričalo, pisalo… mislim da su te utakmice ostale u sećanju svih… to je bio praznik… puna hala navijača koji vole svoj tim, poštuju protivnika, trubački orkestar Dejana Petrovića je davao poseban šmek i ritam svima nama… ljudi su bukvalno visili sa plafona… Bili smo nepobedivi … Postoji podatak da nismo izgubili godinu dana set u Velikom parku, a utakmicu dve i po godine. E, to je ono što danas nema na odbojkaškim utakmicama. A Užičani su živeli za vikend i naše utakmice, kao i mi igrači.

UN: Igrali ste za reprezentaciju. Negde sam pročitala podatak da ste odigrali 171 utakmicu. Osvojili ste bronzu na Svetskom prvenstvu 2006. godine u Japanu i srebro naredne godine na Evropskom prvenstvu u Luksemburgu. Šta biste iz tog perioda odabrali kao nešto što ćete večno pamtiti, a šta je to što biste rado zaboravili?
– Za reprezentaciju sam počela da igram 1994. godine. Sa 19 godina sam postala kapiten. Istina je da je prvi uspeh napravljen 2000. godine na Spring kupu u Brnu. Već 2003. godine bili smo na Evropskom prvenstvu u Ankari posle 15 godina. Kad pomislim na to vreme i početke naše reprezentacije, naježim se. Svi misle da je bilo lako, ali medalja ima dve strane. Ne znam da li je iko ikada igrao predkvalifikacije za kvalifikacije za kvalifikacije?! Zvuči nestvarno, ali, istina je. Kada se krene sa dna, jedino se može ka vrhu. Klub je klub, a reprezentacija je za mene bila lična satisfakcija. Želela sam da se moja generacija nađe na Olimpijskim igrama i to mi se ostvarilo. Naše dve medalje bile su motor svim selekcijama. Odbojka je postala popularna i to je ono što me čini srećnom. Biti olimpijac je posebna čast i velika obaveza i san svakog sportiste.

UN: Igrali ste i po mnogim evropskim klubovima. Ima li velike razlike u igri odbojke u Srbiji, Italiji, Rumuniji ili Turskoj?
– Kako da ne. Lige poput turske, italijanske, poljske… prvo organizacija i materijalni status su na mnogo većem nivou. Kod nas sport je postao prestiž.

UN: Osnovali ste porodicu, ali i dalje niste odustali od odbojke sve do ove godine. Koliko je bilo teško uklopiti porodicu i profesionalnu odbojku?
– Bilo je teško, ali uz dobru organizaciju sve se može.

UN: Ove godine ste završili sa igračkom karijerom, ali još uvek ste aktivni u sportu. Šta sada radite?
– Pošto sam pre šest meseci završila karijeru, uvek mi je bila želja da ostanem u sportu, da svojim iskustvom i znanjem pomognem mladima da se afirmišu kroz sport, bez obzira hoće li biti rekreativci ili reprezentativci. Sad sam u Crvenoj zvezdi sportski direktor za žene i tim menadžer juniorske reprezentacije.

UN: Kada biste napravili poređenje vaše generacije, kada ste počinjali sa treniranjem i osvajanjem titula sa sadašnjim generacijama, da li tu ima razlike?
– Naravno da ima. Moja generacija se borila da imamo zavidno mesto u svetu odbojke, da kroz kvalifikacije ili direktno odemo na neka velika takmičenja. Sada devojčice, čim se nađu na spisku selektora, odmah odu na evropsko ili svetsko prvenstvo i misle da je to normalno. I jeste normalno, jer nama niko nije dao tu mogućnost. Ali smo MI uradile na tome da budemo poštovane i cenjene u svetu. One samo treba da nastave tako. Čini mi se da ove nove generacije imaju dozu samoljublja, pre njih niko i posle njih niko. Ne pričam ovo kao matora tetka, šta je bilo pre pedeset godina… pričam kao neko ko je iz bliske prošlosti, a to je deset godina. Moja generacija i ja osvojile smo prvu medalju, a one nastavile … E, to je ono što me čini srećnom. Olimpijske igre u Riu su potvrda da kod nas, odbojkaša, poštuje dobar rad i organizacija, da smo u službi našg sporta.

UN: Kako ste doživeli utakmicu između „Jedinstva“ i „Crvene zvezde“, igranu u februaru ove godine u užičkoj hali?
– Posle 14 godina sam ušla u Veliki park i to u drugom dresu. Čudan osećaj. Prvo ja u „Zvezdinom“ dresu, drugo prazne tribine … i, najgore, izgubih utakmicu. Ali, sa druge strane, niti je to ono moje „Jedinstvo“, ni ljudi koji su radili… Sve se promenilo. Tuga. Eto, tako bih opisala tu utakmicu.

UN: Takođe, negde sam pročitala da vam je san da vi i vaš suprug otvorite sportsku akademiju. O čemu su radi i da li ima nade da se vaš san ostvari?
– Želja mi je da pomognem da naš kraj opet bude izvor reprezentativnih igrača. Ipak smo mi gorštaci, veliki i ratoborni ljudi velikog srca. Naša deca imaju prirodnu kondiciju, dobru fiziku za sport. U našem Užicu žive legende odbojke – Jasmina Mazalica, Vesna Tomašević, Aleksandra Avramović. Zašto za njih nema mesta u užičkoj odbojci? Mislim da one mogu dosta da pomognu da se Užička odbojka vrati na put stare slave. Treba ih aktivirati, jer znaju o čemu se radi u ovom sportu. Neko treba da bude pametan i pozove te žene. Branisavljević vodi ekipu u Čajetini, Ljilja Tomić vodi privatni klub, one su se lepo snašle. Ali zašto da se delimo, možemo opet da se ujedinimo i da napravimo veliko „Jedinstvo“. Mesta sujeti i egu i sebičnosti nema u sportu.

UN: Koliko često dolazite u Užice i u svoj rodni kraj i šta vam najviše nedostaje?
– Moj život je sada u Beogradu. U Užice dolazim retko zbog obaveza koje život nameće. Ali, svaki put kad se vratim, obavezno posetim sve prijatelje, rodbinu, sestre… I naravno komplet lepinja, uvek jedna za poneti.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.