DRUGI PROTEST, 02. 01. 2019.
Sistemu polomiti kičmu!
Drugi protest „Jedan od 5 miliona“ održan je u petak, 2. februara 2019. godine, na kome je bilo više ljudi nego na prvom protestu, više od 1.500 protestanata.
Zoran Filipović se ponovo obratio okupljenima i pitao – Zašto smo ovde?
– Ja sam ovde zato što me je sramota da više živim u ovakvoj zemlji, sramota da moje dete raste u ovakvoj zemlji. Svaki dan nam daju po jedan novi razlog za sramotu – rekao je Filipović.
Nakon njega, pristunima se obratio glumac Branislav Bane Trifunović i pitao zašto se čekalo pet-šest nedelja od prvih protesta u Beogradu, da se priključe protestnim šetnjama građana Srbije. Najavio je da ima tremu posle svih ovih nedelja i govora u Beogradu.
– Pre dva meseca nismo se nadali da ćemo imati 50 gradova u kojima šetaju građani Srbije. Oni su shvatili da više ne žele da ih vlasti nazivaju narkomanima i izdajnicima, ološima, 50 gradova je shvatilo da smo mi onaj bolji deo Srbije, koji više ne želi da im odlazi omladina, koji stvari naziva pravim imenom, onaj deo Srbije koje ne zanima lopovluk, kupovina glasova, koji je ovde ne zato što je neko dao sendviče, već što želi i ima pravo da živi u normalnoj zemlji. U normalnoj zemlji neće u vlasti sedeti oni koji se nazivaju „slinama“, „dr smrt“ ili „panta santos“ i drugi, dok mi ovde kao pošten svet pokušavamo da živimo… – rekao je Trifunović, a potom nastavio:
– E, pa neće moći Aleksandre Vučiću! I ne samo Vučić, već neće moći niko više kada ovaj čovek ode, da nas dovede u ovu situaciju. Suštinska borba svih nas koji smo ovde je da ovom sistemu polomimo kičmu, da se ovo više nigde ponovi, da se ne dozvolimo da više imamo Vučiće. To je udruženo zločinačko udruženje koje se bavi samo kriminalom. Mislite o tome, ko god da dođe posle njih – rekao je Trifunović i poručio Užičanima da ne odustaju i da se ne svađaju, jer svi imaju jedna cilj.
Glumac Nikola Kojo je rekao da je svoj govor napisao iz srca i da iza toga stoji.
– Nama ljudima je teško da prihvatimo ovu pogodbu – prvo dobijemo život, a onda umremo. Ono što unesemo u svaki trenutak života je jedino što imamo. I šta mi unosimo u te naše male jadne živote u poslednjih 30 godina? Bedu, ratove, sankcije, inflacije, otimačine, puko preživljavanje. Poslednjih sedam godina na sve te muke imamo kolektivnu lobotomiju, hipnozu i svakodnevnu uvredu inteligencije, vrhunaac sadizma i neviteškog iživljavanja nad narodom, koji si već uspeo da poniziš, pokoriš i uništiš u svakom smislu ljudskog bitisanja. Udaraš boksera koji je na kolenima, koji je u nokdaunu. Zašto nam to radiš Aleksandre Vučiću? – pitao je Kojo, dok je narod burno negodovao i pištaljkama iskazivao svoje nezadovoljstvo.
– Zar nije dovoljno to što ste nam ti i tvoji hajduci uzeli materijalno sve što ste mogli? Je li malo dedina penzija? Je li malo Beograd na vodi? Je li malo Kopernikus i tako dalje, i tako dalje… u nedogled. Mora li bestidni svakodnevni marketing, mora li vitlanje sa detetom po smetovima, mora li baš toliko pokušaja antentata i državnih udara? Mora li oko tvoje kuće da bude 90 i više bezbednosno opasnih ličnosti? Toliko njih ni Cezara nije ubijalo. Izgradio si kult ličnosti kao Mao Ce, a tvoj životni moto postao je – država, to sam ja. Kao što je Luj 14. govorio za sebe. Tebe Aleksandre je u stvari napala carska bolest, opasna, teška, podmukla bolest. Bolest kojom si se zarazio našom krivicom. Nisi ti kriv. Mi smo krivi što smo ti dozvolili da se razmašeš. Bili smo neoprezni. Mislili smo da se točak istorije vrti u smeru budućnosti, a nismo znali da može da se zaustavi ili čak vrati unazad. Dozvolili smo ti da pustiš ruku, što bi se reklo teniskim rečnikom. Dozvolili smo ti da pustiš pipke u sve sfere naših života, što bi se reklo mafijaškim rečnikom, jedinom koji ti i tvoji hajduci razumete – kazao je Nikola Kojo.
– E pa, ako je tako, ako smo mi već uzrok tvoje bolesti, mi ćemo biti tvoj lek. Vratićemo te na fabrička podešavanja za radikalske galamdžije. Vratićemo te u opoziciju, u istoriju iako bude sreće u ilegalu. Prepisujemo ti kao lek naše šetnje jednom nedeljno. Izgleda šašavo, ali mi ćemo šetati i ništa nas neće boleti, a tebi će biti bolje. Onda će te šetnje postati češće i češće, i dobijaćeš ih svakodnevno. Ukoliko ne deluju, šetnje će preći u marš za slobodu, to je takozvana udarna doza na kraju terapije. Ne boj se, mi od tvog izlečenja nikada nećemo odustati, a kada te izlečimo, onda ćemo lustrirati i tebe i tvoje hajduke, kako bi se ovako opaka bolest zauvek iskorenila iz našeg društva. Ne brini Aleksandre, mi smo ljudi koji će brinuti o svojoj zemlji i posle tebe. Neće biti nikakvog potopa. A tvoji naslednici moraju da znaju da nikada više nećemo spustiti gard i dozvoliti da tako lako i brzo budemo nokautirani. Molim te, budi oprezan, najopasnije je grogirani bokser – rekao je Kojo i završio sa rečima „spasiba za družbu“.
Zoran Filipović je pre protestne šetnje najavio da će uskoro biti organizovana tribina o izmeni izbornog zakona i o tome kako organizovati izbore, da će biti pokrenut problem izgradnje mini-hidroektrana u užičkom kraju, kao i drugi lokalni problemi. Zatražene su ostavke gradonačelnika Tihomira Petkovića (SNS) i njegovog zamenika Nemanje Nešića (SNS) za koga je rečeno da će „pozvati tim Ginisovih rekorda da se vidi da li će naš zamenik gradonačelnika oboriti svetski rekord u obnašanju državne funkcije u ostavci, jer je prešao 500 dana“, ali i da se zaustavi kreditno zaduživanje grada, koje je premašilo 1,3 milijadi dinara. Umesto industrijske zone i uništavanja šuma, od lokalne vlasti se traži da u naselju Bela Zemlja izgradi kanalizaciju i da vrati besplatni gradski prevoz za starije od 65 godina.
Naredni protest je zakazan za naredni petak u 18 časova.
Zvezdana Gligorijević