NOVOGODIŠNJA JADIKOVKA
Šta to beše parlamentarizam?
– I zna ko mu je kriv – svi su krivi, osim njega. Naš čovek brižljivo neguje taj pravednički gnev, Država ga uništila i opljačkala, njega tako unikatnog i genijalnog… –
Red bi bio, po ustaljenoj navici, da u novogodišnjem broju sumiram prethodnu godinu i veselijim tonom najavim sledeću. Zaista, bio bi red, ali ne ide… Razloga je bezbroj, što ličnih, što opštih…
Juče (ponedeljak) krenem, bezrazložno raspoložen, u redakciju. Valjda zato što je posle dužeg vremena u Užicu bio divan, sunčan dan i taman kad sam već stigao, na Slanuši, upadnem u poveću neravninu na pešačkom prelazu, koja je, očigledno, nastala nestručnim postavljanjem šahta. Šaht je potpuno kriv, idealan da se slomi noga… Zaleti se neka budala kolima, iako su pešaci imali zeleno i ja mahinalno krenem malo unazad i pravo nogom uletim u tu brljotinu Niskogradnje, u čuklju se začu kvrc i stropoštah se za sekundu na zemlju. Prileteše ljudi, nekako se pridignem, naslonim se na nogu iz koje se čulo kvrc, pomislim, dobro je, nije pukla i nekako odgegam do redakcije. A onda tek nastadoše bolovi… I evo, danas ovo pišem kod kuće, nisam ni mogao da odem na posao, noga kao patlidžan, poplavela, a sutra radimo novi broj Nedelje… Svi mi kažu, idi kod lekara da ti to snime, mislim se, jeste sve oteklo, ali mogu pomalo da se oslonim na nogu, valjda nije ništa strašno, a i da hoću da idem da snimim, kako da idem, kada nisam dobio markicu za zdravstveno, jer nemam dovoljno novca da na vreme plaćam doprinose… Nešto razmišljam, da je ovo normalna zemlja, tzv. Grad i Niskogradnja bi morali da mi plate debelu odštetu, jer ko zna koliko su se puta do sada ljudi po gradu lomili zbog lošeg izvođenja radova našeg ekskluzivnog gradskog dugogodišnjeg gubitaša…
I tako, odsedeh do kraja radnog vremena, sa gomilom leda iz frižidera u čarapi, pa se popodne nekako dovukoh kući, zalegoh potpuno iznuren, digoh nogu na dvosed i od sve muke uključih televizor… E, tek tu nastade horor.
Već više godina tv program gledam tek uveče, kada počinju serije na FOX-u. Ponekad pogledam par minuta vesti i to bi bilo sve od mog druženja sa „prozorom u svet“ poslednjih godina. Pošto sam i dalje bio pod velikim stresom i bolovima, popustila mi je koncentracija i nekako mi se daljinski zadržao na kanalu gde se emituje republička skupština, koju nisam gledao sigurno više od deset-petnaest godina i to baš u momentu o kome se ova dva dana toliko pričalo. Prvo je Vučić nadobudnim tonom ponižavao „tamo neke u publici“ obraćajući se sve vreme nekakvim građanima, kojih, koliko sam video, nije bilo u skupštini, onda Živković zatraži repliku, na šta mu neki predsedavajući sa naočarima odbrusi da zbog uličarskog žargona i ne zaslužuje repliku, na šta mu Živković povika – „Stoko“, a onda mu taj sa naočarima izreče tri opomene odjednom i zatraži od obezbeđenja da ga, kao poslednjeg uličara, izbace napolje. Zapanjujuće. I da ponovim još jednom – zapanjujuće… ‘Ajde da mu je izrekao jednu opomenu, ali tri odjednom i da ga izbace napolje, to je zaista prvorazredni skandal… Svako iole pismen dobro zna šta za demokratiju znači poslanik, od kolikog je značaja ta insitucija, kakvu autonomiju i zaštitu treba da ima, a sada na delu videh sasvim suprotno – može predsedavajući, kada mu se navije, svakog poslanika da izbaci iz skupštine. Ne svidi mu se način na koji govori i odmah napolje…. Bio sam zaprepašćen i reakcijom ministara i predsednika vlade, neki su likovali, a neki izgledali potpuno nezainteresovano, kao da se sve to dešava negde u Tunguziji. I oni glupani iz opozicije, umesto da demonstrativno napuste sednicu, ostali su da sede, iako su i njima, onako usput, izrekli par opomena… Što se mene lično tiče, nemam dileme, juče sam prisustvovao momentu kada je u Srbiji ukinut parlament. Iz aviona se vidi da je predsednik vlade božanstvo, a da su poslanici obična zamenjiva marva, koja je tu samo da stvara privid demokratije…
Iskreno, mislim da imamo ozbiljan razlog za zabrinutost, jer kada se vlast ovako ponaša dok joj još uvek dobro ide, mogu da mislim šta će biti kada im kola krenu nizbrdo, a taj dan nije daleko. I ako budu reforme i ako izostanu… Sa druge strane, iako su mediji ovom slučaju posvetili prilično pažnje, razgovarao sam sa nekolicinom ljudi, vidno je primetna apsolutna nezainteresovanost za dešavanja u parlamentu, ali i političkim zbivanjima uopšte. Ne, nisu tu u pitanju samo Živković, Vučić, Demokratska stranka ili neko treći, već apsolutna nezainteresovanost za svet oko sebe. Potpuno sam siguran da sutra jave kako su u skupštinu uletela naoružana lica i pobila pola ljudi, većinu to uopšte ne bi dotaklo. Na jedno uvo bi im ušlo, na drugo izašlo. Pa šta ih onda zanima? U razgovoru, ako malo začeprkate, videćete da većinu zanima samo jedno – pare. Pare, pare, pare…. Na bilo koji način, samo da je para. Neko bi rekao – potrošačko društvo, ne ovo nije ono što se u svetu pod tim terminom podrazumeva, kod naših ljudi je mnogo dublja patologija u pitanju, jer je svima jasno da te pare nikada neće imati, ali od koncepta ne odustaju. Kao država smo potpuno propali, dugovi su nam ogromni, proizvodnja nikakva, ogromna nezaposlenost, zapušten javni sektor, opšta otimačina i korupcija, ali to našeg čoveka ne zanima – on hoće pare. I zna ko mu je kriv – svi su krivi, osim njega. Naš čovek brižljivo neguje taj pravednički gnev, Država ga uništila i opljačkala, njega tako unikatnog i genijalnog… I ne zanima ga odakle te pare koje, u pravedničkom gnevu, smatra da mu pripadaju. Apsolutno ga ne zanima. Nije to njegov posao. To neka neko drugi brine, on zna koja su njegova prava i šta njemu pripada…
Iskreno, taj stav sam, na moje zaprepašćenje, susreo u poslednje vreme i u razgovoru sa nekoliko prosvetnih radnika, pogotovu kada se dotaknemo njihovog štrajka. Toliki intezitet nadobudnosti i bahatosti je prosto neverovatan. I neprimeren onima koji bi trebalo da vaspitavaju decu. Zanimljivo, potpuno se isto ponašaju kao vladajući režim, iako su sada, prividno, na različitim stranama. Svi oni sebe doživljavaju kao elitu, koja, po božijem pravu, treba okolini da soli pamet, i nama, običnim smrtnicima, dopušteno je samo da se povinujemo njihovim opravdanim zahtevima. Drzneš li se da iole dovedeš u sumnju takvu logiku, odmah sledi bujica uvreda i histerisanje. Sličan stav imaju i mnogi moji prijatelji zaposleni u javnom sektoru. Tačnije, bivši prijatelji. Bahati, nadobudni i uvek puni gneva na nepismene budale koje su se uopšte i usudile da ih pitaju šta i koliko rade… I kada porede svoje plate sa drugima, nas boraniju iz privrede i ne razmatraju, uvek se upoređuju sa platama rudovodećeg kadra u velikim javnim preduzećima i tajkunima. Eto, onaj tamo ima platu 150.000 dinara, a ja samo 65.000…. Kada im na to, uzdržanim tonom, kažem da sam već petu godinu na minimalcu, ignorišu me kao da ništa nisam ni rekao, jednostavno – niti me čuju, niti ih zanima šta pričam…
Zaista, ta opčinjenost novcem i očajnička želja za dobrim životom, ta bahatost i nadobudnost, taj apsolutni egoizam, sve je to poprimilo gigantske razmere u Srbji. Često pokušavam naći uzrok svemu tome, ali ne ide, nema pravog objašnjenja, najpre će biti da je ovo ludilo koje nam se dešava poslednjih decenija, malo po malo, potpuno izvitoperilo vrednosni sistem. Neshvatljivo mi je da odrasle i ozbiljne ljude uopšte ne zanima kako svet funkcioniše, da ih ne zanima proizvodili se nešto u ovoj državi, niti odakle će da se nabave te pare koje oni, potpuno prirodno, smatraju da njima pripadaju. Mogu da razumem mlade ljude, koji nemaju dana radnog staža, ali ne može biti normalno da to bude opšte prihvaćen stav većine ljudi kod nas. Iskreno, mislim da su nam političari manji problem, da takav životni stav potpuno blokira bilo kakve promene u zemlji i da je to ključni razlog zašto su nam šanse da postanemo normalna država ništavne. Ne bih voleo da je tako, ali…
Ako je grupa ljudi u jednom društvu spremna da celokupan budžet potroši za sopstvene potrebe, a ostali ne samo da to ne osuđuju, već, naprotiv, očajavaju što i oni nisu u takvoj poziciji, što se i oni nisu tako „snašli“, onda takvo društvo zaista nikakve perspektive nema. Da li je to slučaj sa nama? Jeste.
A Nova godina? Ona će doći i proći, kao i mnoge pre… Sa godinama, u našem slučaju, ne dolazi mudrost…
Dušan Đurović