USPEŠNE UŽIČANKE: TANJA OBRENOVIĆ – OPERSKA PEVAČICA
Ljubitelji opere svakako su čuli za Užičanku Tanju Obrenović i zapamtili po mnogobrojnim ulogama u poznatim operama i solo koncertima. Tanja Obrenović je doktor Izvođačkih umetnosti, magistar solo pevanja (AUNS), diplomirala na odseku za opštu muzičku pedagogiju (FMU), član je UMUS-a
i UMPS-a. Trenutno je angažovana kao solista Opere i teatra „Madlenianum“ u Beogradu i profesor je solo pevanja u srednjoj muzičkoj školi „Mokranjac“ u Beogradu.
UN: Recite nam nešto o Vašem detinjstvu u Užicu?
– Sećanja na rodni grad uvek me vezuju za miris svežih kiflica koje je mama mesila ili prženica koje smo tradicionalno doručkovali nedeljom. Naša kuća uvek je bila prepuna dragih osoba, dobre atmosfere, muzike i pesme bez nekog očiglednog povoda, već čisto dobre zabave radi. Odrasla sam u pozitivnom okruženju punom ljubavi, u kući koja je jedna od najstarijih u gradu, čuvena Klisura, okružena baštom i cvećem. Pre nego što sam se zainteresovala za muziku pela sam se po dvorišnoj jabuci i višnji, a istovremeno oblačila baletske haljine, koje su specijalno pravljene za mene. Roditelji su bili jako muzikalni, pa sam u startu dobila adekvatan uvod u profesiju kojom se bavim. U Užicu se sve desilo, prve ljubavi, prva razočaranja, prvi susret sa operom i baletom… iako sam upisala srednje muzičko obrazovanje u školi „Mokranjac“ u Beogradu, sa samo četrnaest godina.
UN: Kako ste odlučili da vaše životno zanimanje bude operski pevač?
– Prvo sam želela da budem balerina. Nekako se baš poklopilo da se u to vreme otvorio i prvi baletski studio u gradu, koji je vodila beogradska primabalerina Darinka Prvulović. Ona vremenom postaje vredan i neodvojivi deo mog života do današnjeg dana… Naravno da sam brže bolje potrčala na audiciju, malo svesna sebe, ali potpuno rešena da ostvarim svoj san. Imala sam skoro šest godina. Iste godine učiteljica iz zabavišta Vera Sudzilovski primetila je moju zanesenost muzikom i rešila da me „baci u vatru“. Pevala sam u na proslavi užičkog pozorišta. Dosta dugo trajala je borba za šta se odlučiti, pa sam u međuvremenu završila klavirski odsek u našoj muzičkoj školi, zatim teoretski odsek u srednjoj školi „Mokranjac“, gde sam istovremeno pohađala i odsek za solo pevanje. Nakon završenog teoretskog odseka na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu konačno sam shvatila da je pevanje moja jedina strast i da moram studirati još jedan fakultet. I evo, skoro na polovini života na red je stigao i doktorat.

Užička operska diva Tanja Obrenović je od 1982. do1986. godine završile Srednju muzičku školu „Stevan Mokranjac“ u Beogradu, 1986 – 1990. diplomirala na odseku za opštu muzičku pedagogiju na FMU u Beogradu, 1991 – 1995. godine diplomirala na odseku za solo pevanje na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi prof. Vere Kovach Vitkai, a 1995 – 1997. magistrirala na odseku za solo pevanje na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi prof. Vere Kovach Vitkai. Ove godine je doktorirala na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu na odseku za Izvođačke umetnosti u klasi prof. emeritusa Biserke Cvejić Do sada je imala dvadeset operskih uloga u delima poznatih svetskih i srpskih kompozitora poput Amadeusa, Bizea, Rosinija, Verdija, Smetane i mnogih drugih, desetak koncerata i preko dvadeset izvođenja solo pesama, takođe od poznatih kompozitora i autora. Trenutno radi na ulogama u pripremi i to Izabelu u delu „Italijanka u Alžiru“ od Đ. Rosinija i u delu „Bečka krv“ od J. Štrausa. Sarađuje sa svetski poznatim stranim i domaćim dirigentima i rediteljima. Dobitnica je mnogih nagrada na republičkim takmičenjima za solo pevanje u Beogradu. zatim prve nagrade na takmičenju „Josif Marinković“ u Novom Bečeju i stipendista Fonda „Melanija Bugarinović“. Odlično govori ebgleski i italijanski. Pored redovnih aktivnosti u „Madlenianumu“ i srednjoj muzičkoj školi „Mokranjac“, Tanja Obrenović imala je dosta i drugih aktivnosti: BEMUS, BELEF, Mokranjčevi dani u Negotinu, NOMUS, KNU, svečana sala Skupštine grada, Galerija Cvijeta Zuzorić, vokalni pedagog u Operi i teatru „Madlenianum“, Obzorja na Tisi, Institut Servantes, Budva- Grad teatar, Univerzitet za Muziku i scenske umetnosti u Beču, Festival u Kardici u Grčkoj, gostovanja u Zagrebu i HNK u Varaždinu, Nacionalni teatar u Skoplju, sarađivala je sa ORF-om na projektu Hendlovog Oratorijuma ”Mesija”.
UN: Kao dete, posle osnovne škole upisali ste muzičku školu u Beogradu. Koliko Vam je bilo teško da kao devojčica iz provincije odete u velegrad?
– Nisam ni razmišljala šta je velegrad i kako to može izgledati. Čini mi se da je moja želja bila jača od svakog straha. Počev od onog od odvajanja od roditelja, do odlaska u nepoznato. Pretpostavljam da su roditelji bili još u većem strahu, jer je trebalo u neizvesno poslati nepredviđenog tinejdžera. Ipak su me podržali i trudili se da tu tranziciju prođemo uz što manje turbulencija. Sigurna sam da sam sličan strah za brigu o nekome osetila kada je moj mlađi brat došao da studira u Beograd. Danas zajednički rešavamo sve probleme, on uspešno radi u Beogradskom dramskom pozorištu, što naš odnos čini najkreativnijim mogućim.
UN: Kasnije ste nastavili na fakultet i krenulo Vaše usavršavanje. Da li je sve išlo lako ili je bilo nekih prepreka?
– Kada razmišljam sa ove distance prepreke su bile zanemarljive, a tada su izgledale nepremostivo. Suvišno je reći da nije bilo prepreka. I da, to nas čini pametnijim, jačim, motivisanijim, suočava nas sa sobom i okruženjem.
UN: Vaše neko prvo profesionalno iskustvo?
– Onako kako sam krenula sa velikim zalogajima, tako sam i nastavila. Prvo iskustvo vezujem za Operu srpskog narodnog pozorišta i predstavu „Nabuko“, gde sam debitovala u ulozi Fenene, pored velike Radmile Bakočević. To je bila moja diplomska predstava. Kada se setim osećaja odgovornosti u tom trenutku i dalje mi ponekad zaigra u stomaku. Ipak bila sam dobro pripremljena, jer sam imala priliku da učim od najboljih profesora koje je naša zemlja mogla ponuditi. Početke pamtim sa profesorkom Mirjanom Vlaović, akademiju po profesoru Oktavu Enigaresku i Veri Kovač Vitkai, dok kao specijalan začin svemu dolazi profesorka emeritus Biserka Cvejić u čijoj klasi sam doktorirala.
UN: Danas ste angažovani u Operi i teatru „Madlenianum“ u Beogradu. Koliko je jednom operskom pevaču teško da uklopi i glumu sa izvođenjem neke numere?
– Probe i priprema predstava koje ponekad traju i više meseci dovode do toga da pevač sinhronizuje telo i glas i dovede do savršenstva ulogu. Tokom procesa uvek imate periode koje više volite ili ne, ali, na kraju, važno je da svaki put pobedite sebe i savladate zadatak pred vama. U operskoj profesiji uvek morate biti spremni i fizički i mentalno… Recimo, u mojoj glavi konstantno teče neki rutinski proces koji je isključivo okrenut očuvanju glasa… a bogami i stasa. Ovo je jedan od najkompletnijih i najzahtevnijih poslova, jer morate objediniti tri umetnosti: igranje, glumu, pevanje… i sve raditi podjednako kvalitetno.
UN: Neko Vaše iskustvo nastupa u inostranstvu?
– Srećna sam, jer su mi profesija i talenat omogućili da vidim veliki deo planete. Putovanje u Ameriku od dva meseca ostavilo je neizbrisiva sećanja, a egzotične zemlje kao što su Kina i Irak nezaboravne trenutke i osećaje. Različitost publike, reakcije, stara draga i uvek nova prijateljstva omogućavaju mi da se vratim u mnoge zemlje i osećam se kao kod kuće. Čak su hteli i da me zadrže u Kini.
UN: Radili ste sa mnogim dirigentima i rediteljima. Postojili li dirigent ili reditelj sa kojim najrađe sarađujete?
– Prosto ne odvajam na taj način saradnike. Svi smo tu radi zajedničkog cilja, da napravimo najkvalitetniju predstavu u odnosu na rediteljsko čitanje i pokažemo publici zašto treba da je vole. To vam je kao u dugogodišnjšm braku. Uvek ima amplituda, ali na kraju se ipak svi volimo, jer smo uložili sebe do krajnjih granica, ponekad ih prešli i doživeli katarzu. Ne postoji lepše osećanje od boravka na sceni i aplauza zadovoljne publike. Taj adrenalin ponekad nastavi da vas drži budnim duboko u noć nakon završenog posla.
UN: Koja Vam je omiljena numera za solo izvođenje, a koja uloga?
– Repertoar koji izvodim uvek temeljno biram. Bilo uloge, solo pesme ili druge muzičke oblike, sada kao već iskusnom izvođaču koji je na sceni preko dvadeset godina, prvenstveno moraju biti bliske po senzibilitetu, zatim biti izazov i istovremeno intrigantne i stručnoj i širokoj publici. Na solističkom koncertu, koji je bio deo doktorata, potpuno sam uživala i pevala najznačajnije romantičarske srpske solo pesme, pune emocija i obrta, dok sam na proleće sa kolegama iz Gudačkog kvarteta „Mokranjac“ napravila potpuni iskorak ka modernim domaćim kompozitorima, koje se trudim da promovišem na svakom nastupu. Jako volim da pevam kompozicije domaćih autora kroz sve epohe, tako ipak ne bih izdvajala, jer sve imaju veliku vrednost. Ulogama se vrlo često moram prilagoditi, jer iako odgovaraju mom glasu, vrlo često se uopšte ne slažemo. Mogu reći da sam najviše uživala da budem Dorabela u Mocartovoj operi „Tako čine sve“, Aneška u Smetaninoj operi „Dve udovice“ i moj prvenac u Operi Narodnog pozorišta, ulogu Elizabet Proktor u Vordovim „Vešticama iz Salema“.
UN: Da li je teže držati solo koncert ili igrati ulogu u nekoj operskoj predstavi?
– Napor je napor bez obzira na količinu obaveza i stresa koju nosi. Svaki put kada pevam koncert ili igram predstavu osećam se kao da sam više puta zaredom istrčala maraton. U tim momentima sva snaga i koncentracija usmereni su na izvođenje, sve te slatke muke priprema, specifičnog načina života, koji se intenzivira kako se nastup bliži, ponekad zahtevaju kratak predah za punjenje baterija. Zato vrlo često sa kolegama, prijateljima odem u prirodu tek toliko da restartujem sistem.
UN: Dobitnik ste velikog broja nagrada. Koja Vam je najdraža?
– Nagrade su samo potvrda da se razvijate u dobrom smeru, da radite profesionalno i na visokom nivou. One služe kao podstrek i motivacija, ne dozvoljavaju vam luksuz opuštanja. Uvek ćete imati veću odgovornost i od vas će se uvek očekivati da ispunite najviše ciljeve. One ne dozvoljavaju da prestanete da istražujete i neprestano se usavršavate. Rad, red i disciplina se podrazumevaju i bez nagrada, ali one vas uvek obraduju. Sada pored aktivnih angažovanja učim neke nove generacije kako da postanu najbolji i osvajaju nagrade. Najdraže su one koje donesu moji učenici, kojima predajem tamo gde sam i počela, u muzičkoj školi „Mokranjac“.
UN: Kako biste danas ocenili položaj operske pevačice u Srbiji?
– Nažalost, devalvacija sistema vrednosti i nacionalnog identiteta pogodila je sve segmente života. Srećna sam, jer se bavim svojim poslom i ne moram da tražim alternative. Identitet jednog naroda obeležen je njegovom istorijom i kulturnim nasleđem. To su tragovi koji ostaju zabeleženi ostavljajući nekim budućim generacijama instrumente da uče da vole, poštuju i sačuvaju ono što ih čini pripadnikom svog naroda. Krajnje je vreme da opet počnemo to da radimo.
UN: Da li je moguće u užičkom pozorištu prikazati neku opersku predstavu u kojoj ste Vi angažovani?
– U moje vreme jasno se sećam da su gostovale baletske i operske predstave, da je postojala orkestarska rupa, da je sala uvek bila prepuna i da sam uvek bila preterano uzbuđena. Ne mogu vam opisati koliko bi bilo lepo družiti se sa scene sa starim prijateljima i novim naraštajima. Možda bi se još neko probudio i otkrio talenat u sebi.
UN: Koliko često dolazite u Užice privatno i da li je bilo profesionalnih angažmana u našem gradu?
– Najčešće dolazim na Zlatibor, ali obavezno siđem do Užica i posetim preostale prijatelje, koji su se družili sa roditeljima, i drugare, koji su odlučili da ostanu u rodnom gradu. Volim svoj grad i redovno održavam kontakte putem društvenih mreža. Koliko nas taj način komunikacije može udaljiti, toliko je i koristan, jer dragi ljudi uvek mogu biti pored vas.
UN: Hoćemo li Vas uskoro videti i slušati na užičkoj sceni?
– Ja Užice uvek imam u planu, pitanje je da li Užice ima u planu mene.
Zvezdana Gligorijević