Laž naša nasušna
Ne postoji tako veliki kišobran ili krošnja šljive koji bi zaštitili prosečne srpske glave od pljuska gluposti, laži i obmana kojim nas svakodnevno zasipaju sa domaćeg političkog neba. Tako saznadosmo da narod nije gladan već gojazan? Ako nemate pri ruci svog lekara ili farmaceuta tu je sveznajući Dr.Gugl koji kaže da se gojazan postaje uglavnom zbog nedovoljne fizičke aktivnosti, znači šetnje, ali u najvećoj meri usled nekvalitetne ishrane. Količina unesenog hleba, kojim se u siromaštvu tradicionalno nadomešćuju neka skuplja i kvalitetnija hrana da bi se napunio stomak, kao i mesni proizvodi sa malo mesa, ali sa puno akcijskih cena prave gojazan narod. Lignje, losos, skupa vina i organska hrana nisu u toj kategoriji. Posredstvom svih nacionalnih televizija bili smo živi svedoci kuvanja džema na digitalnom ’’smederevcu’’ na baterije bez čunka. Izostalo je upozorenje da tako nešto ne pokušavamo kod svojih kuća. Ostali bi bez zimnice, sarme i džema. To radi samo na televizijama, onim koje ne objavljuju da nam je odnos zarada onih koji primaju najveće i najmanje plate jedan prema 9,7, što je najveća socijalna nejednakost u Evropi.
Servisima sa naci frekvencijom koji već sedma godina služe samo kao megafon vladajuće stranke. Kolika je njihova želja i strast za očuvanjem serviranih laži videlo se i posle poslednjeg građanskog protesta u Beogradu kada su šetači oblepili unutrašnjost Terazijskog tunela odštampanim lažima upravnika fabrike laži. Tačnije, manjim delom izrečenih obmana i lažnih obećanja jer bi za sabrana dela mali bio i onaj tunel ispod La Manša, lakše napravljen od puta kroz Grdeličku klisuru. Kolona građana još nije izašla iz tunela, a gradska vlast je poslala nekoliko kamiona napunjenih radnicima koji su brzinom svetlosti noktima grebali laži koje vrište sa nalepnica da ih ne bi video veći broj znatiželjnih očiju, onih koji ne koriste internet, nemaju na kablu ‘’N1’’ ili ‘’Našu’’, ne kupuju ‘’Danas’’, te nemaju načina kako da se upoznaju sa neispunjenim obećanjima i rasprodajom magle. Poslednji branioci ovog nakaradnog režima, neobavešteni, sebični i nezainteresovani, infuziju dobijaju sa režimskih dnevnika. Veruju kad prvorođeni izgovori: ‘’Pa jedini koji ne vređa nikoga, jedini koji ne govori loše, koji ne govori o drugima, to sam ja’’. On koji sa pozicije predsednika svih građana, lišen domaćeg vaspitanja, svoje političke protivnike i neistomišljenike konstantno naziva najgorim ološem, šljamom, kriminalcima, lopovima, kretenima i narkomanima? Nezabeleženo, kao što će i on u istoriji ostati nezabeležen. Naziva nas i ‘’malim ljudima’’? Jeste li čuli da je igde ikad jedan državnik tako kategorisao svoje građane, a da pri tom ne ispadne mnogo manji od njih?
Najnoviji spin iz naprednjačke kuhinje krenuo je na šetače koji su tobož ‘’linčovali’’ grebače laži sa zidova, pa čak u svom nekontrolisanom besu zalepili i neku nalepnicu na kamion gradske čistoće. Ijuju, prestrašno! Snimci postoje, a na njima ni ‘’N‘’ od napada. Mnogo je teže monirati napad na snimku, nego sa njega izbaciti vozača službenog automobila. Mnogo opasnije deluje izlepljen kamion, nego rušenje dela grada, od pada helikoptera, od ubistva političkog neistomišljenika, štangliranja opozicionara, kragniranja novinara ili paljenja njihovih kuća. Da nezadovoljni građani imaju ekipe koje lepe plakate duž svih puteva u državi najavljujući putujući cirkus, ili bar organe reda koji čuvaju bilborde sa njegovom slikom verovatno ne bi morali na takav način da šire najstrože čuvanu istinu. Zabolelo ih jako, znači da deluje. Na kraju, zašto se naređuje skidanje citiranih laži, ako niko ništa nije slagao, i zašto se ne obriše mural sa portretom dilera droge, zar tako nešto ne “vređa” javnost?
Najšerovaniji snimak na društvenim mrežama u poslednje dve nedelje bez konkurencije je bilo uvođenje jednog od medijski nejeksponiranijih čelnika vladajuće klike u tokove pristojnosti. Onog poznatog po skandiranju ‘’Aco Srbine’’, glumca u RTS rimejku hita ‘’Trči Marko trči’’. Učiteljicu je glumila novinarka Ivana Momčilović, naravno u studiju jedne televizije nevidljive bez kabla. Na našu veliku žalost, ona je samo radila svoj posao, nije gutala mačeve i skakala trostruki salto, bila novinar. Samo mu nije dozvolila da na svako pitanje odgovara sa: ‘’predsednik Al…’’, pa da na kraju ne kaže ništa. Nije mu dopuštala da melje bez prestanka, viče, urla i nevaspitano upada drugima u reč. Nije mogao da se ponaša bahato kako se svi oni ponašaju u svim podobnim emisijama pred dresiranim novinarima, koji umesto kablova na beskonačni kalem namotavaju neistine. I? Poražen je, ispao smešan, nedorečen, uhvaćen u lažima i izbegavanju svakog suvislog odgovora na bitna pitanja, jer ih jednostavno nema. Tako bi svi oni prošli u susretima sa pravim, hrabrim novinarima na oslobođenim medijima. Imperija koja počiva na lažima bi za 10 dana emitovanja istine propala. Znaju to. Zato i zatežu do pucanja, a tv stanice plaćaju više od PKB-a.
Posle kratke stanke od nekoliko dana nastavljena je i besmislena turneja po Srbiji, gde prvorođeni hvali svoja Potemkinova sela, upada u škole za vreme raspusta, u tek očišćene hale sa nasmejanim radnicima u ispeglanim uniformama, i što je najstrašnije od strašnog – selfira se sa teško bolesnom decom u izolaciji za vreme proglašene epidemije gripa.
Javnost, čitaj: društvene mreže, podigla se osuđujući taj po svemu šizofren potez, a kao odgovor je dobila kvalifikaciju da su svi kojima se to ne dopada zapravo društveni šljam i lažna elita.
Nekoliko „dobrih ljudi i poštenih novinara“ brže-bolje su pohitali put bolničke sobe, da ponovo detetu ugroze imunitet, a jedna od njih je čak navela dete bolesno od karcinoma da odgovori na pitanje: „A jel tako da ti voliš našeg predsednika?“ Šta dete zna šta je Vučić, posebno ako je još iz Tuzlanskog kantona? Vatru bljuje na opoziciju koja podržava proteste iako je epidemija gripa. On svoje dovodi autobusima, a okupi i đake u školi nedeljom na produženom raspustu, tek toliko da se ne baci.
Izašao je i skarabudženi snimak od nekog režisera školovanog na BIA akademiji montaže koji bi nedvosmisleno trebao da nas ubedi u to da za volanom vozila koje je usmrtilo ženu na naplatnoj rampi nije sedeo državni službenik. Nakljukani smo raznim CSI serijalima i podvizima forenzičara te bi tako namazani kao dokaz na snimku prvo tražili datum, vreme, pa i broj kamere. Ovako ispada da se dotični povredio na prednjem sedištu dok je spavao na zadnjem, a uradak bi se po nivou profesionalnosti jadne montaže mogao nazvati: ‘’Čarape direktora Milana’’.
Mnogo prašine je podigla iznenadna i tragična smrt jednog od najpoznatijih pevača narodne muzike. Državni vrh je i od toga izveo predstavu sa tabloidnom podrškom koja je trajala danima, vladinim avionom, komemoracijom u Skupštini, i na posletku sahranjivanjem pokojnika u Aleji zaslužnih građana. Od sahrane su napravili miting SNS-a. Nisu dozvolili porodici da se u miru oprosti od pokojnika koji je porez plaćao u Austriji. Humanitarni koncerti nula. Melanija Bugarinović, čuvena operska pevačica, ostavila je državi svu svoju imovinu od oko 2 miliona evra, za fond koji bi pomagao mladim pevačima. Nije sahranjena uz državne počasti, a porodici nastradale žene na naplatnoj rampi, nisu izjavili ni saučešće, niti pomogli oko sahrane. Loša karma ili samo nedostatak prave partijske knjižice?
Za nijansu nevažnija vest je bio pokušaj da se sa katedre univerziteta smeni naš trenutno najpriznatiji naučnik kome je uskraćen i prijem u SANU. Razlozi poznati. Nedostatak divljenja, pogrešna partijska pripadnost, “hir mladosti luda igra ili šta ja znam”?. Javnost je i ovoga puta reagovala i sprečila sramotu. Ne treba dopustiti da im prođe ni jedna jedina, ni najmanja laž, manipulacija i brljotina. Treba reagovati odmah, treba ponavljati istinu, treba javno iznositi činjenice i sva saznanja. Treba ih raskrinkati i prinuditi da pređu u defanzivu. Nije uzalud. Vredi se boriti i biti glasan.
A počeli su da se bore između sebe, do istrebljenja i samoubojstva. Mada su ‘’pristojni’’ mediji pokušali da masakr članova vladajuće koalicije sakriju koliko je to moguće, ipak se ponovo na mrežama, a gde drugo, saznalo da je drug član upucao drugog druga člana, svog direktora. Prvi član je, iako nervno labilan posedovao uredne dozvole za čak 10 pištolja, i u stanju nervnog rastrojstva menjao poslove u javnim preduzećima kao čarape, ili bolje reći utoke.
Rodilo se i jedno nedužno dete. Nek’ je živo i zdravo. Šta zna dete šta je istopolni brak? Ista ekipa je burno medijski propratila, proslavila i izreklamirala očigledno kršenje zakona, jer se radi o pripadniku njihove tzv. ‘’prave’’ elite. Mora se priznati da je taj čin izazvao gomilu neprimerenih komentara po društvenim mrežama, Ono što ne smem da zamislim je kakvi bi komentari bili da je jedan roditelj član neke opozicione partije? U Srbiji nije dozvoljen gej brak, nije dozvoljena veštačka oplodnja ženama bez partnera ili sa istopolnim partnerkama, a nije dozvoljeno ni surogat majčinstvo. Donošenje tih zakona je dijametralno suprotno sa većinskim opredeljenjem radikala, dežurnih državnih desničara i neoradikala koji bi prvog pedera najrađe ošišali nožem i počastili ciglom. U šetnji za Kosovo po tradiciji prvo strada izlog ‘’Prajd’’ centra. Ko da glasa onda? Ćuti, ona je tu. Prvi siledžija Srbije je briljirao i u ovoj temi sa prepoznatljivim pitanjem: ‘’Baš da vidim ko će Ani da uzme dete?’’ Ko je i pomenuo tako nešto? Od 2013-e u Srbiji je oduzeto 5700 dece, o čemu je snimljen i film koji je izazvao veliku pažnju na poslednjem Berlinskom festivalu. Gledaoci su mislili da se sve to dešava u nekom afričkom plemenu, a ne u evropskom komšiluku. Osmanlije su za 3 veka odvele preko 200.000 naše dece u janjičare, što je na godišnjem nivou daleko manje od onih koji pod ovom vlašću i u doba boljitka svojevoljno odlaze odavde.
Isti taj, najhrabriji među hrabrima i dugogodišnji begunac od TV duela, ipak nije imao dovoljno kuraži da plebsu saopšti najstrože čuvanu državnu tajnu, za koju znaju svi osim nas građana. Šta je predlog države Srbije za konačno razrešenje kosovskog čvora? To je prepušteno dežurnom borcu za povlačenja priznanja. Reakcija javnosti na nejasan pojam razgraničenja očekivano porazna. Zavladala je panika do nivoa gde javni servis zamagljuje natpis ‘’Kosovo’’ na majici slučajnog prolaznika. U vladi je došlo do svađe dva isturena odeljenja KGB-a.
Spoljna politika nam je na pravom putu. I dalje čvrsto stojimo na proverenoj strani koja podržava jednog prekookeanskog autokratu, po čijem se naređenju uništavaju tone humanitarne pomoći namenjene gladnom stanovništvu. Iz nama najomiljenijeg centra moći preporučeno mu je da je glad najbolje sredstvo kontrole u diktaturi. Kome deca gladuju, on se trudi samo da nabavi hranu. Tamo više nema gojaznih. Ima mrtvih. Ne treba biti vizionar, pa predvideti šta će se na kraju dogoditi i da će naš tamošnji prijatelj najverovatnje završiti kao novi komšija baba Jule. Srbija će opet ispasti ’’pametna’’, kao kod podrške Klintonki, kad je otišlo par miliona naših para ’’za gospođu’’.
Taki’ smo.
Hvala na čitateljstvu.
Milan Todorović Čarli (Užička nedelja 1006)