početak AKTUELNO Ribicom osvojio svet

Ribicom osvojio svet

od nedelja
1,5K pregleda

Miso 7

USPEŠNI UŽIČANI – MILOMIR MIŠO STARČEVIĆ
Užičanin Milomir Mišo Starčević pravi ribice mamce, koji su postali hit ne samo u Srbiji, već širom sveta. Na njegove ribice peca se po celoj Evropi, Rusiji, daleke Australije.
UN: Kako ste počeli sa proizvodnjom voblera?
– Proizvodnjom veštačih mamaca za lov ribe (varalica – vobler) zvanično sam počeo 2001. godine. Sam početak proizvodnje smatram onaj dan kada sam registrovao SZR „MB Star“ i preko nje počeo izrađivati i prodavati moje proizvode. Ne mogu reći da se počelo mnogo ranije, pre 2001, jer se ranije deljalo i šmirglalo sve ručno, a najčešće na terasi čuvenog našeg ribolovca i meni veoma dragog i dobrog druga učitelja Šekija, sa kojim sam mnogo vremena proveo pecajući i analizirajući razno-razne varalice koje je on izrađivao. Tu su i ostali užički majstori, koji su čuveni i van naših prostora, a među njima i Neđa Pavlović. Varalice, koje smo ručno pravili, bile su namenjene za lov pastrmke i mladice. Praktično, sve što se napravi deljeno je prijateljima i za svoje potrebe. Pred samo bombardovanje naše zemlje, prvi put sam se na duže vreme, zbog spleta raznih okolnosti, vratio iz Rusije u kojoj sam do tada radio desetak godina. Tada sam 80 posto vremena provodio pecajuci na Drini, Đetinji, Rzavu i drugim rekama i jezerima, a i u inostranstvu, na raznim vodama. U to vreme se i rađala ideja da se to naše znanje izrade varalica, pretvori u neki mali biznis.

miso 4

UN: U početku ste pravili za prijatelje. Kako se firma razvijala i kako je došlo do inostranstva?
– Počeci su bili jako teški. Bilo je to vreme posle nesrećnih ratova na našim prostorima. Vreme kada si teško dolazio do raznih materijala koji su potrebni za proizvodnju. Vreme gde si bio izolovan i samo preko raznih prijatelja u svetu mogao doći do potrebnih materijala.
Da se razumemo, bila je to u početku proizvodnja sa par modela u desetak dekora. Sav novac koji sam zaradio radeći u Rusiji sam ulagao u alate, mašine i radnike koji su radili. Od prodatih varalica nisu se mogli pokriti troškovi. Od samog starta sam dosta radio na marketingu i reklami. U tome mi je mnogo pomogao moj pokojni rođak Zvonko Šoštar, koji je važio za jednog izvrsnog dizajnera. U to vreme u gradu Užicu praktično niko nije imao svoj sajt, a mi smo ga imali. Posećivao sam razne sajmove u našoj zemlji i u bivšim republikama Jugoslavije. Moram navesti jedan interesantan sajam u Zagrebu. Bio je to sajam lova, ribolova i proizvodnja vina. Ja sam bio prvi izlagač iz Srbije, koji je izlagao posle nesrećnih ratova i raspada Jugoslavije, u Hrvatskoj. Sve sam dobio besplatno, od štanda koji je bio impozantan, do raznih televizijskih i medijskih kuća koje su to prenele, a to mi je omogućio i isposlovao prijatelj koga sam poznavao preko ribolova, Igor Zdenjak, a on je bio u organizaciji za promovisanje sajma.
Strategija je bila izvoz i samo izvoz, a da bi to ostvarili, preduzeli smo mnoge korake oko marketinga i promocija naših proizvoda. Počeli smo sponzorisati razne ribolovačke ekspedicije, gde se lovilo na naše varalice, razna takmičenja. Postali smo članovi svetske organizacije EFTA, koja se bavi promocijom proizvoda vezanih za ribolov, organizovanjem jedinog sajma u Evropi na kome učestvuju samo proizvođači iz celog sveta i na koji dolaze samo veletrgovci i trgovci iz celog sveta, a koji se svake godine održava u nekoj drugoj državi Evropske unije. Članstvo se plaća godišnje, a učestvovanje na sajmu uopšte nije jeftino za naše uslove.
Prolazile su godine, i naš asortiman se širio. Shvatio sam da jedino možemo opstati ako budemo izvozili. U početku sve je išlo teško, jako teško. Konkurencija ogromna, a dolazili smo iz Srbije, koja je politički satanizovana. Posmatrali su nas i tako se ponašali, kao da dolazimo da bi im prodali to što proizvodimo, a da ništa ne zaradimo. Išli smo sa cenama od kojih praktično nismo mogli imati nikakvu akumulaciju. Na taj način smo pravili brend, ne kod trgovaca, već kod ribolovaca koji su kupovali naše proizvode. Bili smo ubeđeni u kvalitet i lovnost naših proizvoda.
Na žalost, od ovoga ništa ne bi bilo, da nisam imao dodatne prihode ponovnim vraćanjem na rad u Rusiji i ulaganjem u dalju proizvodnju i rešavanjem potrebnog prostora za prozvodnju.

ribica 2

UN: Koliki je sada asortiman i koji su se vobleri pokazali kao najbolji ili to zavisi od voda gde se koriste? Neka Vaša preporuka koje ribice za koju vodu ili ribu?
– Pored našeg ogromnog rada, truda i vere u uspeh, uspeli smo da napravimo svetski poznati brend voblera, pod imenom koji je zaštićen „GOLDY“. Sada u svom asortimanu imamo preko 420 proizvoda koji se prodaju u mnogim zemljama. Ne mogu reći koji je naš najbolji proizvod, mogu samo reći da su svi dobri za onu ribu za koju su namenjeni. Mogu samo reći da se na naše proizvode peca klen, pastrmka, smuđ, štuka, som, bucov, mladica, grgeč i druge grabljivice.

UN: Ako nije tajna, kolika je sada proizvodnja na godišnjem nivou i gde sve izvozite?
– Navešću neke zemlje u kojima imamo prodaju: Austrija, Slovenija, Bosna, Bugarska, Rumunija, Rusija, Nemačka, Švjcarska, Francuska, Engleska, Estonija, Poljska, Češka, Australija, Arapski emirati. Prošla godina je bila najbolja godina za nas. Izvezli smo preko 90 posto naše proizvodnje.

ribica 6

UN: Proizvodite i ekskluzivne voblere u ekskluzvnim pakovanjima.
– Dosta kupaca iz sveta traži od nas da im izradimo unikatne varalice. Na žalost, godišnje možemo izraditi veoma malu količinu, ali su to varalice koje su ekskluzivne i tako upakovane i označene. Svaka ima svoj broj i potpis i garanciju da je 100 posto ručni rad i unikatna.

UN: Vi ste ponovo u Rusiji. Ko vodi posao oko proizvodnje voblera, dok ste tamo?
– Mnoge poslove vezano za prodaju, marketing, osmišljavanjem novih modele vodim iz Rusije, jer to moderna tehnologija dozvoljava, a u Srbiji proizvodnju vodi moj sin Bojan Starčević i Neđo Pavlović. To je praktično porodična u firma.

UN: Vaši planovi za dalje?
– U ovoj godini treba da se pojave novi proizvodi, u koje smo uložili mnogo, svo naše znanje i iskustvo stečeno na pređašnjim modelima. To su četiri nova modela (četiri veličine) sa raznim varijacijama dekora. Ukupno preko 80 novih proizvoda, što znači do kraja godine ćemo imati preko 500 naših različitih proizvoda. To je veoma ozbiljan asortiman, meren, ne kod nas, već po svetskim najpoznatijim proizvođačima i brendovima. U budućnosti planiramo veća ulaganja i proizvodnju mamaca za ribolov na moru.

ribice 1

UN: Da li ste imali bilo kakvu pomoć od države?
– Moram da napomenem da smo sve ovo ostvarili bez ičije pomoći, a kada kažem bez ičije pomoći, imam u vidu na pomoć naše države i lokalne uprave Užica. Tu sam imao samo teškoće i spoticanja i jedno veliko razočaranje.

ribice 6

UN: Koliko mi je poznato, planirali ste otvaranje velike hale u Turici. Dokle se stiglo sa realizacijom?
– Nisam se obraćao za bilo kakvu pomoć, samo jedanput, a to je da mi reše dobijanje građevinske dozvole za izgradnju proizvodne hale od 350 metara kvadratnih. Na placu koji se nalazi u Turici, a koji sam kupio, platio porez na prenos, platio razne troškove, što sudske, što katastarske, da bi plac bio na mom imenu 1/1, za koju sam podneo zahtev da mi se izda dozvola za gradnju, dostavio idejni projekat koji sam platio, dobio sve saglasnosti od EPS-a, Vodovoda, Pošte, Užica gasa (u to vreme je bila obaveza), napravio sam troškove u visini oko 18.000 evra. Sve je to počelo pre 5 godina i do današnjeg dana nisam dobio građevinsku dozvolu. Ne samo da nisam dobio građevinsku dozvolu, već su u međuvremenu gospoda ucrtala put preko mog placa, koji sam kupio, platio za prenos, geodetski izvršio omeđavanje i uveo sudski i geodetski da sam vlasnik 1/1. Taj plac sam kupio baš za namenu izgradnje proizvodne hale, a sada su ga pretvorili u nekoristan plac, a da mene, kao vlasnika placa, nisu ni obavestili. To ne mogu da razumem. E, to je pomoć našem malom biznisu. To je pomoć građanima. To je dokaz da su mnogi nedodirljivi i nestručni. Nisam ja jedini koji ima takve probleme.To je samo razočaranje i shvatanje da mi ne možemo ići napred, ako ne promenimo mnoge stvari u našem društvu. Sve dok gospoda ne shvate da su na svojim radnim mestima zbog nas građana, koji zapošljavaju ljude, koji plaćaju razne poreze (a svakim danom su sve veći i veći), a ne radi sebe, nema boljitka.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.