Komentarisati dnevna zbivanja jedan je od najlakših, a samim tim i najlošije plaćenih poslova, jer samo posle iščitavanja naslova tabloida možete bez po muke izbacivati po roman na dnevnoj bazi. Za sada to nije ni tehnički moguće, ali, kako nas čekaju i leteći automobili, a i neka veštačka inteligencija vreba iza ćoška, nećemo ni na to predugo čekati. Dve, najviše tri godine.
Plodovi gneva opet se pretvaraju u još jednu zimu našeg nezadovoljstva i to najviše zbog jednog koji je umislio da je junak našeg doba, a mi bi da ga pretvorimo u ukroćenu goropad i nekako uđemo u nepodnošljivu lakoću postojanja, da ne bi izneverili sopstvena velika očekivanja.
Mnogo se buke diglo oko nečega sasvim normalnog u svim normalnim zemljama. Neki ljudi su nezadovoljni nekim nasilnim reakcijama vlasti izašli na ulicu da na taj način izraze svoj protest. Državni mediji su se utrkivali u tome ko će objaviti što manji broj šetača, a neka radnica u beloj bundi sa mikrofonom se slikala na praznoj ulici, masno slagala i tako izazvala reakcije onih drugih koji su rešili da se opet okupe. Naravno da je cela skaska prekinuta sasvim logičnim objašnjenjem prvog među jednakima, gde je objašnjeno da čovek koji se kreće zauzima celih 7 metara kvadratnih, te da je zapravo šetalo nekih dvadesetak stranih plaćenika i domaćih izdajnika u zimskim jaknama. Kad si na beogradskim ulicama jednostavno moraš da se krećeš, jer ako zastaneš na duže od par minuta, odmah te okite šarenim sijalicama. Nedavno je povezivanjem nekih ljudi sa nekim događajima na istu površinu postavljeno stotinak hiljada bugarskih turista koji se dive kič rasveti, dnevno troše po deset soma eura i hipnotisano zure u kućice za ptice koje nema nijedna evropska metropola.
U odbranu dobrog čeljadeta prvi kao i obično staje kapiten Vlade Srbije, izjavom da su mediji slobodni i da svako može kritikovato vlast. Može, ali malo ko sme. Eno, onaj jedan smeo, pa kritikovao i to u nekom niskotiražnom provincijskom nedeljniku, pa mu neka nestašna deca zapalila kuću i pucala na vrata, kako bi se osigurali da će i on izgoreti.
Dvadeset godina posle, još uvek nisu pronađene Ćuruvijine ubice, a onima koji rade na tome, crtaju mete na čelu u režimskim glasilima, tako krijući nalogodavce i fanove te likvidacije.
Sem tog manjeg incidenčića, bezbednosna situacija je, uglavnom, povoljna. Organi reda su reagovali na vreme i u Trsteniku uhapsili čoveka koji je na društvenim mrežama objavio da će predsedniku postaviti dva pitanja, mnogo teža nego ona postavljena borcu za srpska prava sa Kosova, koji je uspešno prošao poligraf i postao pošten čovek.
U izuzetno teškim danima, Srbija po prvi put u svojoj istoriji dobija i vojsku na Kosovu. Ali ne svoju. Nije je imala čak ni za vreme vladavine ’’žutih’’. Za šest godina ove vlasti Albanci su dobili svoje opštine na severu Kosova, svoje sudove, svoju vojsku, granične prelaze prema centralnoj Srbiji pa i pozivni broj. Uprkos svemu tome, nedavno su uspešno određeni državni prioriteti. Prvo bitka za Lučane, onda desant na nebranjeno Kladovo, Doljevac i Kulu. Lučane, Dragačevo i Kotrežu su u poslednjih desetak dana posetili svi ministri od značaja, nestranački premijer i kao šlag na tortu – sam predsednik. Oduševljeno su ih u belim stranačkim jaknama, „kurtonkama“, dočekali zaposleni u pančevačkim JKP Vodovod i JKP Mladost, te tako učinili da malena Kotreža, sa manje od hiljadu stanovnika po zadnjem popisu, popuni halu sa 3000 duša. Deca su ih se uželela, kao da su motali kablove po Slovačkoj, jer pažljivi hroničari beleže da su u pečalbi već preko mesec dana. Po rečima prisutnih u Lučanima, na dan izbora, falili su samo radnici Azotare i Petrohemije. Ostali Pančevci već su bili tamo. I ne samo oni. Desetine džipova bez tablica ili sa registracijama Prijepolja, Novog Sada, Kosovske Mitrovice, Vršca…upadali su ljudima u kuće, vozili ih prvo na glasanje, a potom po paket u najbližu prodavnicu, popisivali, zapisivali, malo vijali opoziciju kombijem po džadi, dopuštali glasanje bez dokumenata i kontrolinih listića, bušili gume na automobilima nezavisnih posmatrača i sve to naočigled nezainteresovane policije, saučesnika u tim nečasnim i sramotnim radnjama. Čipovani da žmure na automobile bez tablica? Cena glasa za naredne četiri godine ostala je ista, „crvena“, najviše dve. Tu sumu poštena prostitutka zaradi za pola sata.
Nekada se Kosovo branilo bar onim nesretnim mitingom za patike, sada je prva linija odbrane u Lučanima. Dođe tako vreme kad ni tih željenih 60% ne možeš da namakneš, bez da ti se aktivisti dobro ne oznoje po hotelima, sa sve plaćenim dnevnicama i bolovanjima. Sve će to stranka, inače neprofitna organizacija, platiti. Od naših para.
Bakćemo se oko nametnutih tema, koje nam ciljano ubacuju u glavu, da bi se zaboravilo da je Srbija zemlja sa najvećom razlikom između bogatih i siromašnih. Ispod granice siromaštva nam je oko 30% stanovništva, a na samoj granici isto toliko. Donja granica siromaštva je definisana sumom od 15.000 dinara po članu domaćinstva za mesec dana.
Opet plaše ratom. Pominju se nejač i vekovna ognjišta, iako niko i ne zna kako to ognjište izgleda, posebno oni koji su odrasli pored radijatora. Najavljuju neko ‘’okupaciono stanje’’, valjda u onoj ‘’geografskoj oblasti’’. To stanje ne postoji, postoji vanredno stanje i ratno stanje i to po čl. 99. stav 1. tačka 6. Ustava R.Srbije.
Po istom onom Ustavu, jedinom, gde piše da Predsednik nema ovlašćenja nad vojskom, izuzev u ratnom stanju.
Glasno se čudimo kako je Srbija dok kažeš ’’razgraničenje’’, ostala bez prijatelja? A nije da se neki nisu hvalili, te ovaj moj, te onaj moj, ispade sve moj do mojega. Nema ih sad. Svi su, naravno, znali sve, i ovo što nam se desilo, prihvatili kao staru vest, nešto odavno poznato. Bez iznenađenja. Prijateljstva postoje samo između ravnopravnih ljudi. Rob i gospodar nikada nisu mogli biti prijatelji. Desi se nekada da neko inferioran, zaslepljen svojom neizmernom sujetom, pomisli da je prijatelj sa ozbiljnim igračem, ta da ga taj uvažava i smatra prijateljem, a ne samo izvođačem prljavog posla. Posle takve fascinacije sopstvenim blještavilom povratak u realnost je težak i bolan.
Sećamo se da je naš predsednik svojevremeno priznao da nije baš na vreme ukapirao da je srušen Berlinski zid. Stvari idu na bolje. Evo, posle sedam godina provalio je i obznanio da iza svega što rade Albanci stoje Amerika, Britanija i Nemačka? Ako mu je toliko trebalo, kao najboljem studentu Beogradskog univerziteta, šta običan, mali čovek da očekuje? Kad on da se opasulji?
Ili da mu neko objasni zašto nije učinjeno ništa da najjača i najmoćnija zemlja sveta ne bude naš saveznik i zaštitnik, umesto da vaspostavljamo nova vekovna prijateljstva sa Dominikama i Surinamima.
Nama ne treba nikakav neprijatelj sa strane, sami sebe najuspešnije uništavamo i to je jedna od disciplina u kojoj smo poslednjih godina izuzetno napredovali. Do tačke kada je Srbija uz BiH, Makedoniju i Albaniju najsiromašnija zemlja Evrope.
Po okolini Užica ubrzano niču male hidroelektrane, preteći da unište i ono malo reka i rečica što je prekostalo na ovim prelepim planinskim predelima. Na Zlatibor je skoro istovareno 8km derivacionih cevi za Crni Rzav, desnu pritoku Drine, kome se priprema opelo. Sistemom ’’cev na cev’’ povezuju se tri MHE, jedna za drugom. Jedna MHE je izgrađena, druge dve se sa urednim dozvolama grade. Po svoj prilici, za pokojni Crni Rzav je kasno, jer teško je poverovati da će i sa nekim promenama neko uzeti kramp u ruke i polomiti kilometre cevi koje vodu pretvaraju u struju.
Još teže je poverovati da nam EPS naplaćuje PDV na akcizu, da je Miša Vacić održao sastanak sa ratnim veteranima, a i da je hiljade penzionera kolektivno ušetalo u vladajuću stranku sa objašnjenjem da su zadivljeni efektom smanjenja penzija, te da oni zapravo predstavljaju budućnost Srbije. Pa i ono da su iz našeg Ministarstva kulture u Peking poslali guslara u crnogorskoj narodnoj nošnji. Mi i fantastiku dižemo na novi nivo. Posle svakog gafa, lagano bi mogli da se smotaju kablovi i završi igrica.
Neko bi rekao da su budućnost one mame koje su ljute na Vladu i koje ne zarezuje niko ni za suvu šljivu, ili ona sila sveta što se ponovo okupila na beogradskim ulicama u znatno većem broju nego prvi put i jasno poslala poruku da se ne plaši represije, linča, silovanja i nasilja, koje vlast neumorno vežba na svojim građanima. Na organizatorima je da protest ne razvodnje, a na državi je da po njemu pljuje, da se pravi kako se nije ni desio i da se moli svevišnjem da se ne skupi par stotina hiljada ljudi. Tada će možda i hteti nešto da ih pitaju ili da naprave ustupak, ali niko neće hteti da ih čuje.
Desila nam se i senzacija sa snegom. Padne otprilike u istom periodu svake godine.
Milan Todorović Čarli (Užička nedelja 1001)