POZNATI UŽIČANI: REMZIJA GAŠI, KONOBARICA
Remzija Gaši rođena je 1961. godine u Užicu, gde završava osnovnu školu u današnjoj OŠ “Stari grad“, a u Srednjoj ekonomskoj školi „Mladost“, ugostiteljsko-turistički smer. Nakon završenog četvrtog stepena redovno, vanredno, u istoj školi, završava i peti. Brat joj gine 1995. godine u saobraćajnoj nesreći i preuzima brigu o njegovoj šestomesečnoj ćerci Valentini koju je odgajila i njoj se posvetila.
Završili ste 1981. godine srednju školu. Kada ste počeli da radite?
– Da. I tada odlazim u Pulu na profesionalnu praksu u trajanju od mesec dana. Pošto sam se pokazala kao jedna od najboljih, ostajem još četiri meseca u Puli. U međuvremenu se otvara Hotel „Zlatibor“. Napuštam Pulu i dolazim tu. Drago Bacetić, Ljubiša Ojdanić, Ljubiša Ponjavić, Ljubiša Vukotić i Ljubojević bili su kadrovskoj komisiji. Primaju me u „Slogu“ i počinjem da radim 11. novembra 1981. Raspoređena sam u „Ekspres restoran“, koji je bio na mestu današnje „Erste banke“ i tu radim šest meseci. Potom odlazim na Zlatibor u restoran hotela „Palisad“ i u „Zlatni bor“, gde takođe provodim šest meseci. Slučajno srećem direktora Ljubojevića i pitam ga da me prebaci u kafanu, koja se nalazi u Užicu, da ne putujem. Lepo je bilo što se tiče zarade i ljudi. Bila sam mlada, zgodna, jedna od najboljih riba u gradu. Tako su me markirali. Jednom rečju „marka“. On je rekao „Nemam sada nigde mesta. Jedino ako hoćeš u „Pariz“ umesto Caje, pošto ide u penziju.“ Kad mi je pomenuo „Pariz“, pomislila sam, „gde ću ja sad tamo sa 19 godina?“
„Pariz“ je bio najbolji?
– Jeste. On je bio kovnica novca. Ali, za mene je struktura gostiju sa kojom sam do tada radila i ta ekipa tu, bili mnogo različiti i mislila sam da to nije kafana za mene. Pričalo se da je to kafana pijanaca, pijačara i mislila sam da zbog toga i još nekih stvari neću moći da se snađem i uklopim. Ali, moj otac, koji je bio pozornik i pokrivao baš taj reon, kaže meni „Prihvati ti to, ja mislim da ćeš umeti da izađeš na kraj s njima, jer si sposobna.“
Jeste li prihvatili?
– Jesam i nikada se pokajala nisam. Najlepše godine života i mladosti provela sam tu do 9. marta 1992, kada je kafana srušena. Sad se naježih. Sviraju trubači, a ja i kolege plačemo, kao da deo nas nestaje. Razlog je taj što smo i mi, radnici, bili kao porodica. Nije bitno da li je to pokojni Stefka Ciganin, koji nije imao za rakiju. Ja mu ipak dam rakiju, pa čim primi penziju, on mi donese. Takvo je vreme bilo. Ja i danas imam knjigu u koju sam pisala recke, ali nikada mi niko nije ostao dužan, nikome nisam zvala policiju, iako sam imala mnogo prilika, niko mi nije pobegao, a da mi ne plati. Imala sam odnos prema ljudima i tu gde sam radila nije mogao da dođe neki moj momak. Poslovno i privatno ne vezujem. Dolazili su ljudi u kafanu zboge mene, to je istina. Nije da se hvalim, ali ja nisam bila takav tip. Imala sam gard, pa su mislili da sam uobražena i prepotentna, ali to nije istina. Jednostavno, takva sam. Mogao je da dođe čovek da mi kaže „daj mi kafu nemam da ti platim“ i nije problem. Dam mu kafu, platiće. Ili dođe čovek, popije, okrene se i ode, ali posle dva dana dođe i pita da li je šta ostao dužan i ako jeste izmiri dugovanja. Nisam imala takve nelagodnosti ili neke neprijatne situacije. Pijan gost nije mogao da me uhvati za nogu, ruku ili suknju. Sa mojim ponašanjem mislim da sam postigla to da izbrišem ljudima iz glave da je konobarica drolja i da to ne može da bude svako. Mora čovek da bude psiholog i da se rodi za to. Kada mi gost prvi put u životu uđe u kafanu znam odmah da ga procenim da li je dobar čovek, zakeralo, da li će pokušati da mi se udvara, ostavi bakšiš ili ne. Sve kafane u gradu su bile različite. Tu, prvenstveno, mislim na strukturu ljudi, odnosno stalne goste, koji su posećivali određenu kafanu. Znali su u 4.00 ujutru da dođu u „Pariz“ sa pijanke ili provoda, čukaju na vrata, a ja još nisam ni otvorila kafanu. Za 35 godina staža nisam imala neprijatnosti od gostiju. Više sam imala neprijatnosti u poslednje dve godine, od pojedinaca koji su kupili firmu. Ne od vlasnika Miloša Čelikovića, da budem precizna, već od njegovog koordinatora, koji ne zaslužuje ni da ga pomenem. Nikada nisam želela da mi neko pripisuje nešto što nisam uradila, pogrešila i slično. Baš zbog takvih stvari „pukao mi je film“ i napustila sam firmu, iako nisam imala uslov za penziju, ni za neki drugi status. Nisam više mogla da izdržim tu psihičku tenziju. U prvih pet godina od privatizacije, bilo je u redu. Ne znam zašto od tada nije. Ako sam nešto pogrešila ne treba da me razapnu. Ljudi postanu zlobni, nezajažljivi i onda sebe veličaju i prave dobrim i poštenim, tako što druge ljude ljagaju, govore što jeste i nije. Rekla sam mojima kući da napuštam posao iz ličnih razloga, jer mi je bolje da odem, nego da postanem psihički bolesnik. Nisam primala platu, mada nikada nisam živela od nje, jer moja porodica ima sve što joj treba, kako tada, tako i sada. Otac nas je učio da budemo pošteni, kao i ja moju Valentinu. Ubeđivali su me da ne napustim firmu, ali sam htela da odem, jer neću da odem sa nekim etiketama. Veoma teško sam to podnela, jer ipak sam tu ostavila mladost, najlepše godine. Niko me na to nije naterao. Ja sam odlučila tako, zbog mog mentalnog zdravlja. Vrlo sam osetljiva osoba, mada ne delujem tako, emotivna, koja nikada mrava nije zgazila. Svakom sam pomogla. Da li pričom, delom, ovim, onim… Kada bi vratila vreme, opet bih se ovim bavila, bez obzira što nije vreme za to.
Gde ste prvo radili?
– Nije bilo „Sloginog“ objekta gde nisam radila. Kada sam počela „Palisad“ je bio u sklopu „Sloge“. Uvek smo išli kao ispomoć na Zlatibor i kada me direktor ili upravnik pitaju „da li bi htela da idem“ nikada nisam odbila. U Hotelu „Turist“ radila sam svadbe i zabave. Znači, bili su kafane „Rakijska pijaca“ („Kongo“), „Zelena pijaca“ i „Gradska kafana“, restorani „Bagrem“, „Pariz“ „Šumadija“, „Breza“, „Krčma kod Ere“, „Proleće“ i „Plaža“, kao i hoteli „Palas“, „Palisad“, „Turist“ i „Zlatibor“. To su ti bili „Slogini“ objekti, koja je imala oko 15 objekata. Kada je privatizovana 2007. godine bilo ih je 10, pošto su neki prodati pre privatizacije.
Gde ste, vojnim rečnikom napisano, prekomandovani iz „Pariza“?
– U „Gradsku kafanu“. Nije mogao svako da radi u „Bagremu“, „Palasu“, „Parizu“ i „Gradskoj kafani“, što dovoljno govori o tome koliki je bio moj renome, s obzirom da sam radila u tim objektima. Kada je „Pariz“ srušen odem u „Gradsku“.
Radili ste sa Dejom, Ralom, Ćebom, Zoranom… Kako je bilo biti jedina žena među njima i da li Vam je smetalo što ste manjina u toj ekipi?
– Bila sam jedina žena, ali kasnije dolazi i Rada. Upravnik je bio Radosav Stanković – Ava. To je brko koji je bio dobar čovek i, na žalost, umro je mlad. Mene je obožavao, kao i ja njega. Nikada nisam imala problem sa njim. Šefovi su bili Bole i Zoran Ćosić. Zoran je moj školski drug i dobar čovek, poznati golubar. Volim ga kao rođenog brata. Radili smo zajedno 15 godina u „Gradskoj kafani“ i nikada se nismo zamerili jedno drugom. Nakon privatizacije radimo zajedno godinu dana u „Bagremu“ i šest meseci u „Šumadiji“. Posle on odlazi. Kada sam pravila svadbu Vanji došle su mi sve kolege. Njih 27 i to govori o svemu. Sa njima se čujem, idemo jedni drugima na slave, svadbe, nažalost i sahrane, ako je nekome neko umro. Neki ne rade, neki rade, neki su u penziji.
Kako je biti konobar? Da li ste imali kakvih neprijatnosti ili pogodnosti što ste žena?
– Nisam nikada imala problema. Svaki konobar mora da se postavi tako da nema neprijatnosti. Bez obzira da li je čovek pijan, moram da se spustim na njegov nivo. Ne mogu sa pijanim čovekom da se raspravljam, jer tu nema kraja. Imala sam situacije gde mi dolazi psihički bolesnik. Zaluta. Otkud ja znam da je on psihički bolestan, ali konobar mora da proceni, vidi. Mora čovek da se rodi za svaki posao. Dolazim u „Pariz“ 26. maja 1982. godine. Sredila se za deset. Stojim sa Mirom Đorđević, čuvenom Mirom sa punđom. U jednom momentu ulazi čovek, gospodin sa mašnom, i kaže „A ti si ta nova koja je došla umesto Caje i tebe ću voditi kod Ćitića Bukve“. Ja nemam pojma ko i šta je on. Bio je gost, šaljividžija, boem, kavaljer i direktor EPS-a. Pitam Miru šta mu to znači. Prema Ljubanjama postojala je bukva u Ćitićima i tu su ljubavni parovi dolazili kolima mazili se, pazili i prelazili na „završne radove“. Taj Rajevac je sebi dao za pravo tako da kaže. Kad sam saznala šta je to, jedva sam čekala da ga vidim. Kada sam ga srela ,priđem mu i kažem „ko Vama daje za pravo da mi se tako obraćate. Imam oca kući i Vi mi ne trebate. Imam 19 godina i ne idem kod Ćitića Bukve, a Vas neka bude sramota i nemojte da mi se obraćate više“. Čovek se meni toliko izvinjavao. Ja se nisam uvredila, ali to mi je tako zasmetalo. Nisam želela da budem tema za bilo šta. Šta će onda gosti misliti o meni, ali sad kad „vratim film“ i nije mi toliko bitno. Doneo mi je cveće i rekao „Mnogo te cenim i poštujem. Tvoj stav i pristup devojke od 19 godina govori ko si ti.“
Volite li svoj posao?
– Ove generacije posle mene, obično su upisivale ugostiteljstvo samo da bi nešto završili. Naravno, ima dece koja su ostala u poslu i rade jer vole, a ima i onih koji su završili tek da imaju neku školu. To sam primetila kada su deca dolazila na praksu i vidim da hoće samo da obave i da ih to ne interesuje. I nisu radili 10% onoga kako smo mi obavljali praksu u restoranu „Bagrem“. Volim svoj posao i dalje i iako ne radim u „Slogi“, radim kod velikog prijatelja Dragana Joksimovića i njegove žene Cice, koji su vlasnici nacionalnog restorana „Konak“. Mnogo su divni ljudi i prijatelji smo preko 30 godina. Dragan, zvani Guja, nekada je držao poznati restoran „Sunce“ na Zabučju. Kada je bila Omladinska radna akcija, ja sam njemu otvorila taj lokal u blizini Brigadirskog naselja. Odem kod njega da mu pomognem kada ima neki svečani ručak i to mi, na neki način, dođe kao izlazak i druženje. Bila sam radnica koja na posao nikada nije zakasnila. Za 35 godina možda sam bila pet puta na bolovanju. Znala sam da dođem na posao i pod temperaturom.
Da li ste želeli da budete nešto drugo?
– Nikada nisam sanjala da ću da budem konobar. Uvek sam želela da radim u banci kao službenik, ali, silom prilika, tako se desilo. Sa ovim pozivom sam stekla mnogo više prijatelja, poznanika, što ne bih imala da sam se bavila nekim drugim pozivom. Iskustvo, poznanstvo, sve.
Da li je bilo poznatih ljudi iz grada i zemlje koje ste služili?
– Kako da ne? Moj najveći i najbolji gost je bio nekadašnji selektor Srbije Radomir Antić. On je bio stalni gost u „Gradskoj kafani“, mene je obožavao. Čovek koji mi je pomogao u životu, ne materijalno, nego kao prijatelj, sa rečima utehe kada mi je brat poginuo. Da mi treba bilo kakva pomoć znam da mogu da ga pozovem i da će mi izaći u susret. Ja sam bila maskota „Gradske kafane“. Njega bih izdvojila, zato što je strašno dobar čovek i svaki put kada dođe u Užice, obavezno se vidimo. On je čovek koji me ceni, poštuje, uvažava… Kao osobu, a ne kao ženu tipa muško-ženski odnosi.
Prva letnja bašta i fontana u gradu pojavila se u sklopu „Gradske kafane“. Tu je uvek bila prisutna gradska „elita“. Kako ste se tada osećali?
– Nisu tu dolazili samo oni. Bili su tu i poznati ljudi. Od intelektualaca sa mašnom i tašnom, sportista, na primer Ale, Liko, Srbo, „žestoki momci“, Mijaga je držao kladionicu. Nikada nisam imala probleme ni sa njim, iako je bio „žestok momak“.
Česma na Glavnoj ulici, popularni „Lav“, preneta je na to mesto 1984. godine. Kakvi su bili komentari zbog toga i šta ste lično mislili o tome? Pored „Lava“ sada su tu i mermerne kocke za sedenje, gde uglavnom sede ljudi koji razgovaraju o politici, a o njoj pojma nemaju, pa je taj deo Malog parka dobio ime „Kameni parlament“. Da kažete za mlađe čitaoce da li je i on bio do 1984. godine na Trgu?
– Svaka kocka na Trgu, njegov deo, korzo (šetalište)… Sa leve strane su bila gradska deca, a u sredini stariji ljudi i srednja populacija, pored „“Ekspresa“ ljudi koji nisu živeli u gradu. Međutim, nikada nisam deklarisala ljude odakle su, ko su i gde rade. Za mene su bili dobri ili loši. Ja sam „Pariz“ odbolova, tako isto i tu česmu i Titov spomenik, jer je moja generacija u Titovo vreme imali mirno detinjstvo. Mogla sam da ostavim džak novca na sred trga i niko mi ništa ne bi rekao… To je drugo vreme. Tako je moj otac pričao za njegovo vreme, tako ja sada pričam Vanji, pa će ona svom detetu, itd. Svako vreme nosi svoje breme.
Kako je „Sloga“ radila u vreme rata, sankcija i bombardovanja 90-ih godina 20-og veka?
– Ne želim da se sećam bombardovanja, jer sam ga veoma teško podnela. Ja sam tada radila u „Gradskoj“. Terasa je puna i kada su bile sirene. Narod to nije doživljavao… Ne mogu da kažem da je to normalna situacija, ali je tako izgledalo. Posla je uvek bilo, nekad više, nekad manje, negde više, negde manje, ne može da se precizno odredi, jer „Gradska“ je bila na mestu gde se uvek nešto dešavalo. Sve „Slogine“kafane su imale svoje goste.
Prva kladionica u gradu otvorena je 1995. godine u „Gradskoj kafani“. Kako ste to doživeli i jeste li se nekada opkladili na koju utakmicu?
– Ha, ha, ha. Što se tiče nje, tadašnje rukovodstvo „Sloge“ je prinuđeno da izda taj prostor, jer su bili veći rashodi od prihoda. Imali smo probleme sa stanarima zgrade, zato što nam nije radila gornja sala zbog muzike, iako je izvršeno merenje i urađena izolacija. Koliko je to oteralo i privuklo goste? Ima i jednog i drugog. Svako ide tamo gde mu prija. Zaposlene niko nije pitao. Bitno je da ima posao i da je plaćen za to. Meni je smetalo u početku, jer sam znala da će to sve biti upropašćeno. Ne što je gazda upropastio, nego što dolaze ljudi koji su prezimljavali tu. Sedi tu ceo dan, menjam mu pikslu, ne popije ništa ili jednu kafu. U suštini gazde kladionice, na primer Mijaga, je bio korektan prema nama, kavaljer, časti nas. Bio je čovek. Ne samo prema meni, nego celom kolektivu. Kolektiv u „Gradskoj kafani“ od 22 čoveka (konobari, kuvari, točioci) bio je najbolji od svih objekata u celoj „Slogi“. Bili smo kao jedan. Tu je presudnu ulogu odigrao Zoran Ćosić. On nije dozvolio da bilo ko napada radnike. Nikada nikome nije napisao prijavu, jer nije hteo, iako je mogao. Uvek je stao u zaštitu radnika, čak i kad je znao da je kriv. Što se tiče kladionice, ljudi su uvek znali da časte konobara. Tikete nisam igrala, ali smo skupljali pare i davali Deju, Ćebu i Ćosu da nešto ulate. Dam pare, a drugi sastave. Nisam bila opsednuta. Naravno, dogodi se da Ćebo i Dejo nešto i pogode.
Ja lično ću da potpišem da su najbolje komplet lepinje bile kod vas u „Gradskoj kafani“ i u Restoranu „Šumadija“. Ko je bio čuveni kuvar koji je pravio te lepinje?
– Tu nije trebao da bude „čuveni kuvar“. Tu su bili ljudi koji su završili za kuvara. Mnogo znači za moju generaciju Miljko Marković. Moram da ga pomenem. On je predavao usluživanje. Tu je bila i profesorica Ljilja, koja nam je predavala kuvarstvo. Mnogo je bitno. Oni su preneli sve znanje nama ko je hteo da nauči. Kada spojiš praksu i teoriju i želiš da se baviš tim, moraš da uspeš. Nije tu trebao da bude neki, Bog zna kakav, profesionalac. Lepinja se pravila u tiganju. Na poseban neki način što je izmislila kuvarica Desa, pa je potom naučila Caku, Jelu, Ružu, Katu, Jelicu i ostale žene koje su potom radile. Nije to neka matematika. Najbolje su bile zato što nisu pravljene da se samo „otalja“ nego da gost bude zadovoljan i da opet dođe. I da bi širio po gradu. To je najbitnije. Nije cilj da gost dođe jednom.
Da li se okupljate i družite sa nekadašnjim kolegama iz „Gradske kafane“?
– Ja lično imam par kolega sa kojima se družim. Pomenuću Radmilu Jović koja je radila sa mnom. Kada sam napustila firmu ona mi je mnogo pomogla zato što me je nekako psihički držala, zvala me, družile smo se, jer je videla da ja to teško podnosim. I dalje se sa njom čujem. Mi smo kućne prijateljice i idemo na slave. Čujem se i sa drugima. Čak i sa onima koji su radili sa mnom u „Parizu“. Sa svima i dalje govorim. Uglavnom se čujem sa onima sa kojima mislim da treba da se čujem.
Kako su na Vas gledale mušterije, s obzirom da niste baš sitni?
– Sve sam radila u kontekstu dobrog. Ima me, hvala Bogu šta, pa možda tako delujem, ali nemam ništa negativno u sebi. U Užicu nema ni jedna Remzija, sem mene. Nekada mi je to smetalo. Možda je to i dobro. Kada se kaže Remzija zna se ko je to, a kada kažeš Danijela ili Radmila, ima ih po 250. Nisam imala problema zbog imena… Moj otac je sa same kosovske granice došao u 14 godini. Nisam imala toliko problema. Imala sam više problema u osnovnoj školi. Ja sam dobila ime po baki. Nije bitno kako se ko zove, odakle je, koje je nacionalnosti, bitno je kakav je čovek. Može biti iz Nemačke, Hrvatske, odakle hoćeš. Imala sam problema 1983. godine kada sam se zaljubila. Njegovi nisu dali da opstane naša veza. Smetao je taj pritisak koji nismo mogli da izdržimo i ta veza je „pukla“. Možda je i bolje tako.
„Sloga“ je privatizovana, a uskoro potom, „Gradska kafana“ je privremeno zatvorena. Kako ste to doživeli?
– Veoma teško. Privatizaciju ne toliko, jer je bila bolja od stečaja. Kako to sada zvuči ne znam. Ljudi su računali da, ako bude privatizacija, radiće, iako smo znali da neće biti isto. Većina nas koji smo ostali smo radili i imali staž i plate. Oni koji su se prijavili kao tehnološki višak pokajali su se, jer su taj novac brzo potrošili i ništa nisu uradili. Pet godina, dok je gazda otplaćivao firmu, bilo je super. Posle toga opet je bilo super, ali neki ljudi, kojima je gazda verovao, uradili su to što su uradili. Mnogi su je napustili, među njima i ja, bez ičega.
Dočekivala sam upravnike i šefove uvek na nogama i za 27 godina, do privatizacije, nije imala ni jedna prijava protiv mene. Nakon pet godina od privatizacije, u hotelu svaki drugi dan imam prijavu i za šta jesam i za šta bila kriva. I to doprinosi da odem iz firme. Ne mogu da kažem ni da je za tih osam godina sve crno. Nije tačno. Imalo je tu i lepih stvari, ali ja sam osoba koja je uvek na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Nakon privatizacije radim redom u Restoranu „Bagrem“ i hotelima „Palas“ i „Zlatibor“. Mislila sam da ću dočekati 40 godina u „Slogi“, ali silom prilika nisam. Da li sam napravila pravu odluku ili ne, ne znam.
Otišla sam iz firme kao da nikada tu nisam radila. Mislila sam se da ću odatle otići u penziju. Volim da se sećam samo lepih stvari. Ove ružne sam zaboravila. Ja sam osoba koja ne živi od prošlosti, nego idem dalje. Ljudi treba da razmiljaju pozitivno, jer „crne“ misli nikome ne valjaju.
Imate li neki hobi?
– Volim da pravim slatkiše, heklam, pletem, čitam. Nekada sam pisala pesme, a u planu mi je da napišem knjigu o mom životu i radu. Sada mi je glavno što ću u maju postati baka,. što jedva čekam.
Šta radite u slobodno vreme?
– Bavim se malinama, pomažem majci, radim kod Guje u „Konaku“, šetam, družim sa koleginicom Radom, mamom, kumom Samardžijom. U većini slučajeva, kada sam slobodna i lepo je vreme, idem da šetam. Volim da odem u Vrnjačku Banju, gde sam upoznala ljubav mog života i tamo idemo svake godine na našu godišnjicu.
Remzija kaže da je ispunjena emotivno i da je dobra i pozitivna osoba. Želja joj je da dočeka penziju. Ima Valentinu i kaže da je „jedino nije rodila, ali kao da jeste“. „Nije majka ona koja ju je rodila, nego ona koja ju je podigla“, kaže Remzija.
Ovo je bila jedna jedina, najpoznatija užička konobarica Remzija Gaši.
Milan Đokić