Čini mi se da je najprikladniji termin za stanje u kome se Srbija nalazi – bunilo. Da, teško bunilo. Da li sam omatorio ili mi je dugogodišnje bavljenje novinarstvom totalno uništilo živce, ne znam, ali, kada uključim televizor ili odem na neki novinski sajt, i bukvalno se osećam kao da sam napadnut, maltretiran, pa na kraju premlaćen, da ne kažem nešto i gore. I to za samo par minuta.
Non-stop promiču vesti o ubistvima, bolestima, ubicama i samoubicama, pa o nekim nazovi javnim ličnostima, za koja najčešće i ne znam ko su, šta su operisali, ko im je umro, sa kim su se potukli, pa o Rusima koji raketama prže sve pred sobom, pa ko koga vređa, ko je koga tukao u Parovima, Farmama i sličnim, o snežnim olujama, „sibirskim“ i tropskim mećavama, štrajkovima taksista, demonstracijama avionskog osoblja, slomu kineske berze, padu proizvodnje čelika, pa o estradi, Joksimović objavio fotku, fanovi POLUDELI, ŠOKANTNO – Jelena Karleuša nekog muči, pa ovaj zapalio internet, onaj zapalio Fejsbuk, Šešelj zapalio Tviter…
I u svom tom bunilu, objaviše i da će izbori. I sad plamti na sve strane. Uvukao mi se neki strah pod kožu, ne smem da uključim ni jednu elektronsku napravu, da i mene taj požar ne dokači. Ozbiljan sam, šta ozbiljan – mrtav sam ozbiljan. Televizor sve ređe uključujem, uglavnom slušam radio stanice gde nema prekodrinske muzike i sa malo vesti, ali i na tim stanicama je, iz dana u dan, što su izbori bliže, sve više vesti, tako da se ozbiljno razmišljam, da, kao nekad, počnem da slušam ploče. Tu je, barem, izbor po mojoj meri.
Iskreno, od domaćih političara ne mogu nikoga da slušam. Baš ni sekundu. Takođe ni one manijake, koji urlaju po televizijama i izdaju se za nekakve novinare. I u kafani nije ništa bolje. Izbori još nisu ni raspisani, a pametnjakovići već viču da će ovoga puta izaći na izbore, zbog „Onoga“, da bude izlaznost veća. Ja im kažem, odbrane radi, izaćiću na izbore jedino ako mogu da glasam za samog sebe, a da li će na vlasti biti „Onaj“ ili neko od onih pre njega, zaista ne vidim razliku. Razlog je prost, mene zanimaju promene, a našu političku elitu promene ne zanimaju. Sve te samozvane Mesije jedino brine državna plata i kako da nas jašu naredne četiri godine, a mi, osedlani, ima da im tašunamo i uživamo u lepoti jahanja. Istini za volju, ima nekoliko novih grupacija, koji su tvrde vere da su baš oni za promene, ali, iskustvo mi govori, i oni će na prvoj krivini ispasti iz tih kola i predizborna obećanja potpuno zaboraviti, pravdajući se, već čuvenim, „okolnostima“. Nagledali smo se takvih poslednje tri decenije.
Od tog besomučnog urlikanja, još više me brinu gomile laži kojima nas zasipaju sa svih strana. Bukvalno svi i o svemu lažu. Lažu političari, lažu novinari, lažu sportisti, lažu umjetnici, lažu pevaljke, lažu u školama, lažu na sudu…. Podjednako se, i sa uživanjem, laže, kako o najbanalnijim, tako i, za život nacije, najznačajnim stvarima. Toliko se laže, da je potpuno nestao osećaj za realnost. Čak ako i neko kaže neku istinu, više mu se ne veruje, jer u moru laži, tu i tamo neka istina, potpuno gubi na značaju. To i jeste najopasnije, nema više sidra za koje se možemo uhvatiti, već, kao guske u magli, tumaramo od danas do sutra, bez ikakvog osećaja za prostor i vreme.
A zna se, u društvu u kome se toliko laže, prvo strada moral. I zaista, Srbijom je zavladao potpuni nemoral, koji je vremenom poprimo tako čudovišne razmere, da je danas sve prihvatljivo, najveće protuve, koje bi svugde u svetu bile u zatvoru, ovde se proglašavaju uspešnim ljudima, pa su, čak, postali i uzor mladima. I još kažu, ko vam je kriv, ljudi su se snašli…. Prosto mi se povraća kada vidim pojedince na ulici, smuči mi se i na samu pomisao da smo za druge, i ja i oni – Užičani. Ili, može li gore jedno društvo pasti, kada vlasnik Pinka, Mitrović, drži nekome moralne pridike? Može li gore? Ne može. Za ovako nešto je i Danteovih devet krugova pakla premalo. Otud, ovi izbori, čak i da dođu sasvim druge partije na vlast, neće ništa promeniti.
Mnogo smo mi zaglibili. Mnogo. Najgore je kada ljudi počnu da uživaju u toplini sopstvenog gliba, iako im je došao i preko nosa. Bojim se da smo mi danas u toj fazi….
Da se malo strpimo, nekako dovučemo do proleća, pa, kad olista, što u nikad aktuelnijoj pesmi, Bora Đorđević kaže – da pobegnemo negde, daleko, što dalje, gde ne trebaju pilule za spavanje.
I šta kažete, hoćemo li na izbore? Da ostajemo kući, da izađemo i čvrljamo listiće ili da se samoorganizujemo, napravimo građanske liste, pa da ove večite, profesionalne diletante, samozvane političare, pošaljemo u nezasluženu penziju?
Pa, nije valjda da samo oni umeju trošiti naše pare?
Dušan Đurović