početak GRADSKAINFO Pogled preko plota

Pogled preko plota

od nedelja
660 pregleda

Za 1000 broj
Ovo je ozbiljan jubilej ozbiljnih novina čiji kvalitet znatno premašuje lokalni značaj koji su im nametnule okolnosti. Drago mi je da sam u toj veličanstvenoj istoriji malih novina bio saradnik u nekoliko navrata, od prapočetaka, kada štampani fenomen koji upravo držite u rukama još nije postojao ali su izlazile novine “11:59” (“Minut do dvanaest”), preko dvomesečnog perioda `96 u vreme demonstracija koje su vrlo ozbiljno poljuljale zlikovački Miloševićev režim, do ovih najnovijih, ovovekovnih javljanja iz Londona. Kada pominjemo demonstracije iz sezone jesen-zima `96/`97, sticajem zle sreće i sudbine klete, lošeg obrazovanja i naivne naravi, i sada su u Srbiji na vlasti isti oni protiv kojih sam devedesetih demonstrirajući pohabao 4-5 pari obuće, a na kraju i napustio zemlju.

„Minut do dvanaest“

Prekursor, praroditelj današnje “Užičke nedelje”, „11:59“ je počeo da izlazi valjda ranih devedesetih godina prošlog veka. Iz tog slavnog perioda, u sećanju nas zlopamtila zabeležena je verovatno najčuvenija novinarska patka ovih prostora, priča o Džonu Selakoviću, američkom biznismenu kremanskog porekla. koji je tada, u vreme kada su komunizam i Jugoslavija bili na izdisaju, bio spreman da u Srbiju (Jugoslaviju) uloži avione, kamione, milione i gramofone. Obećavao je Tonijev (istini za volju, u stvaranju fiktivnog Kremnarikanca učestvovala je omanja ekipa stvaralaca zabave i entuzijasta dobrog provoda, između ostalih i Slobodan Simić, do današnjeg dana saradnik „Nedelje“, te, navodno, i moji školski drugovi, Mire Rus i Sale Fiola) Džon Selaković da će dovesti Majkla Džeksona i Tinu Tarner u Užice, da će podići fabrike i obezbediti nikada veće zarade i nikada jaču i ugledniju Srbiju (tačnije – Jugoslaviju, jer država se tada još uvek tako zvala, a donekle i ponašala). Ali sve su to bile sitnice u poređenju sa krajnjim programskim ciljem Džonove političke stranke – da Jugoslavija postane pedeset i neka sjedinjena američka država. Ako u „stranačkom programu” izmišljenog američkog Kremanca vidite paralele sa dvodecenijskom slatkom laži o članstvu u EU, ako u njegovim karikaturalnim obećanjima prepoznajete predizbornu a i svakodnenvnu propagandu današnjih vladajućih stranaka, ako vas Tonijeva prošlovekovna fikcija podseća na likove iz savremenih vesti teve Pinka i RTS-a – do vas je, dragi čitaoci!

I ako ne bih želeo da sada citiram Marksov „18. brimer Luja Bonaparte“ gde veli kako se „istorija ponavlja, samo što se prvi put dešava kao tragedija a drugi put kao farsa“, ili kako su „vlast preoteli groteskni mediokriteti“, neke paralele se nameću: Današnji Selakovići srpske politike su ponekad tužna, a mnogo češće maligna, preteća parodija onog Tonijevog / Siminog Džona Selakovića iz devedeset prve. Jedan od tih, ni najsmešniji ni najopasniji iz te gomile, čak se i preziva isto, uz razliku što je rodom iz neke Negbine, Semegnjeva, čega li, a ne iz Kremana. I što se u biznis, ili bar u njegove legalne oblike, razume mnogo manje nego fiktivni Kremnarikanac, manje nego što se čak i ona poslovična Marica razume u urološke devijacije.

dav

Negde tada je, verujem, izašao i moj predlog rešavanju kulta ličnosti, tada doživljavanog kao veliki problem, ne toliko zbog kulta koliko zbog ličnosti. Srpski novokomunisti, tzv. socijalističari, hteli su, naime, da u ramove sa slikama i goblenima druga Tita uture druga Slobu (i kao što znamo, uturanje je sprovedeno sa dosta uspeha). Povede se, dakle, tih godina diskusija oko toga šta da se radi sa spomenikom „maršalu“ Titu, koji je tih dana još uvek krasio centar, još uvek Titovog, Užica. Spomenik je na kraju oboren, gažen i pljuvan, ali u ono smutno vreme od pre tridesetak godina predlozi su išli od „ostavimo Tita, da privlačimo turiste“ do „more da ga dignemo u vazduh, ko Prsan prugu“!
Moj prilog diskusiji bio je da se ne ruši ceo spomenik, nego da se samo skloni glava, da se zatim na mesto vrata skulpture ureže navoj, te da se potom, kako koji diktator ili demokrata naiđe, izlije samo bronzana glavudža, i ušrafi u postojeću statuu. Onaj šinjel, uniseks udbaški model, tvrdio sam tada, jednako bi lepo strajao i Slobi (Miloševiću) i Vuku (koji se i tada predstavljao kao protivnik režima, s tim da su mu pre 20-ak godina verovali) i bilo kome ko bi došao posle njih.
Spomenik-skulptura je na kraju na krajnje nedostojanstven način sklonjen sa Trga, a današnji diktatori više vole, što bi rekli darodavci na užičkim svadbama, „u parama“.
Moj predlog je ove godine povampiren, mada ne u dobroj formi a ni sa dobrom namerom. Poznati beogradski… ne znam stvarno šta je po zanimanju Žarko „čiko, jel sav ovaj lebac tvoj“ Jokanović, napiše pre neki mesec za neku prestoničku novinu kako je tokom debate o tome šta sa Titom posle Tita, neko uzviknuo predlog sa odšrafljavanjem glave. Nismo vikali, štaviše, cela polemika na temu spomenika bila je začuđujuće uljudna, nego objavili u novinama. Ali daj ti sad objasni Beograđanima (a obaška beogradskim Kremancima) da u Užicu postoje novine, ili da su knjige u ovim krajevima štampane par vekova pre nego u Beogradu…
Nismo još tužili Žarka za plagijat, ali radi se na tome.

Novine bez novinarstva

Malo iza toga, početkom onih neslavnih ratova, bio sam umešan u na vrlo nenovinarski način u Tonijev tadašnji nenovinski štampani poduhvat, oglasni nedeljnik „Vodič“. „Vodič“ je bio nešto na tragu publikacija koje se na enleskom zovu “Yellow Pages“ („Žute stranice“) ali ne treba ih mešati sa „žutom štampom“. Izlaze periodično, godišnje, polugodišnje ili češće, a model funkcioniše tako što oglašavači zakupljuju reklamni prostor, a izdavač se brine za štampanje i distribuciju, dostavljajući publikaciju krajnjim potrošačima – besplatno. U praksi se moj nenovinarski angažman sastojao od toga da natovarim par hiljada primeraka „Vodiča“ u roditeljskog juga, pa zajedno sa Tonijem zapucam u Ivanjicu, Arilje, Požegu… I „Vodič“ razdelimo po poštanskim sandučićima građana rečenih varoši.

Pogled preko plota

A onda je, malim koracima, počeo moj iseljenički život – otišao sam iz Užica. Istina, svega osamdesetak kilometara na sever, ali tada nisam znao da se neću vraćati u Užice, osim kao povremeni posetilac. Malo posle toga počela je da izlazi u svom današnjem obliku i pod današnjim imenom, novina koju držite u rukama – „Užička nedelja“. Dobrih par godina moj nazovi novinarski angažman odvijao se u sasvim drugom mediju – na radiju. Nakon rečenih par godina amaterskog rada na radijima u Užicu i Valjevu, u vreme onih demonstracija protiv izborne krađe u jesen ‘96, ponovo dobijam poziv da sarađujem sa „Nedeljom“. Sledeći, dakle, period mojih javljalja za „Nedelju“ bio je iz Valjeva, gde je vaš londonski dopisnik probavio pet godina kao samoupravljač u tadašnjem gigantu socijalističke prehrambene industrije, „Srbijanci“. Izveštaje sa demonstracija, ali i sa drugih hepeninga kucao sam na mehaničkoj pisaćoj mašini i slao faksom, a „Nedelja“ ih objavljivala u rubrici „Pogled preko plota“. Na taj deo saradnje sam i najponosniji, valjda zato što nema mnogo sačuvanih tragova, a u mutnom i varljivom sećanju mi moja tadašnja pisanja izgledaju bolje nego što su zaista mogla biti.
Pisao sam tada o demonstracijama, ali i o subkulturnim i subpolitičkim fenomenima, kakav je bila valjevska Republika Kolonija, najviše poznata po tome što su na ulazu u radničko naselje, pomenutu Koloniju, podigli dva i po metra visoku falusoidnu skulpturu i nazvali je „Srpski predsednik“. Nisu čak ni pokušali da nekoga lažu kako je to npr. – sova. Republika Kolonija je ukinuta kada su na performans, „nabijanje srpskog radikala na srpskog predsednika“, upali uniformisani pripadnici javne bezbednosti, te pohapsili članove Vlade Republike.
„Srpski Radikal“, da podsetim, bila je skulptura guzice, koja je simbolizovala onog pregojenog Hercegovca, tadašnjeg i sadašnjeg omiljenog opozicionara vladajućih nenarodnih režima.
Mnogo godina kasnije saznaću od Toma Markovića da je u Londonu, na Noting Hilu, samo nepun kilometar od srpske pravoslavne crkve „Sveti Sava“, postojala slično koncipirana i slično ustrojena pseudodržavna tvorevina, „Republika Frestonija“. U sastavima vlada jedne i druge republike, valjevske i one dvadesetak godina starije, londonske, mogle su se zapaziti neverovatne podudarnosti: u obe su se nalazili umetnici teško odredljivih profila, te šaroloko društvo ljubitelja rekreativnih, mada ne uvek legalnih izmenjivača svesti.

London i Svet

Svedoci ste, a nadam se i zadovljni čitaoci, poslednje serije mojih javljanja, ove koju potpisujem kao „dopisničar” iz Londona. Možda su ova pisanja obimnija, ali sadržajem su retko bogatija od male, kartonske, dopisnice, te odatle ova neduhovita igra reči.

Zahvaljujem se ovom prilikom i sa ove daljine svima koji su tokom godina „Užičku nedelju“ stvarali, čitali i podržavali, a pre svega Toniju, često uredniku i uvek pokretaču ovih novina, koji je uz veliku ličnu žrtvu pred vas izneo ovaj kao i 999 prethodnih brojeva “Nedelje”. Ne mnogo manji poduhvat izveli su i mnogi saradnici čije priloge čitate ili ste čitali. Imena nekih od njih se pojavljuju u “Nedelji” za svih prethodnih četvrt veka, a kako stoje stvari i dalje će. Jer,ovim tempom, još nekih 30 – 40 godina i, nadam se, dočekaćemo i dvehiljaditi broj ovih malih velikih novina.
A za one koji misle da je to nedostižno, prepričao bih anegdotu iz lekarske ordinacije nekog gornjomilanovačkog interniste. Dolazi mu pacijent zbog nekog debelocrevnog problema na, recimo, peti-šesti pregled u roku od jedva pola godine. Rečeni doktor kako ugleda pacijenta, navlači rukavicu od lateksa i maže kažiprst vazelinom. A zlosrećni pacijent veli: „Polako, doktore, biće i to…“

Dakle, samo polako (ili, kako se danas kaže – opušteno), a Bože zdravlja, kud smo dočekali hiljaditi, dočekaćemo i mnoge sledeće brojeve „Užičke nedelje“.

Vladimir L. Davidović,
Dopisničar iz Londona
(Užička nedelja 1000)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.