HILJADU BROJEVA UŽIČKE NEDELJE
Od osnivanja, Nedelja je bila demokratski opredeljena, slobodna i nezavisna novina. Takva je ostala do današnjeg dana, u svih ovih hiljadu brojeva. Bilo je pritisaka i ponuda da se opredeli, ali je, i po cenu velikih iskušenja i teških problema u radu, istrajala na tom kursu.
Takvoj uređivačkoj politici temelje su udarili Radomir Rade Jovanović, zvani Vrabac, najpoznatiji srpski aforističar, čije ime nosi godišnja nagrada Kluba beogradskih aforističara, zatim danas najpoznatiji srpski autor humorističko-satiričkih kratkih priča i crtica dr Slobodan Simić, kao i njen vlasnik i osnivač gospodin Toni Stanković. Nije se nikad pokleknulo u takvom opredeljenju, što je stvaralo dosta negativnih posledica, u ovom, oduvek korumpiranom društvu.
Takva opredeljenja potvrđena su i na obeležavanju desete godišnjice izlaženja ove novine, koje je održano u holu Narodnog pozorišta u Užicu, u prisustvu velikog broja poštovalaca, simpatizera i prijatelja „Nedeljene“ uređivačke politike. Na tom skupu prisutnima su se, u navedenom smislu, obratili prvi glavni i odgovori urednik Rade Jovanović, tadašnji urednik Milan Milanović, kao i najstariji član redakcije Milutin Jovičić.
Razume se da sve uvek zavisi od ljudi, nezavisno od uslova, pravila, propisa i političkih tendencija. Zbog toga je bilo i stranputica u uređivačkoj politici. Nedelja je bila prva novina u Srbiji koja je pisala o događajima u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. General Milutin Kukanjac, koji je tada u Sarajevu bio komandant Vojne oblasti, i bio u tenku sa Alijom Izetbegovićem, izneo je svoje viđenje tog tragičnog događaja. Odgovorio je na redakcijska pitanja na 47 stranica, omanjeg formata. Tadašnja urednica je od toga objavila samo 12, obrazlažući to time da ona o tome više zna. U stvari, nisu joj se dopali njegovi odgovori, što se kasnije potvrdilo time što je postala urednik radija na Palama.
Zbog svoje opredeljenosti za korenite promene društvenog sistema u Srbiji i otvorene podrške svim članicama DOS-a, dugo se mislilo da je Nedelja organ Demokratske stranke, najviše zbog osvedočene demokratske orijentacije u uređivanju novine. Ali ubrzo se u redakciji shvatilo da su programi stranaka jedno, a praksa sasvim drugo i da je uvek u svim promenama posredi borba za vlast i ličnu promociju. Vrh Demokratske stranke brzo je odustao od svoje osnovne uloge u političkom životu zemlje i time postepeno stranka gubila pristalice. (Najviše se to odrazilo na ekonomiju zemlje, koja i sada tavori na dnu Evrope po životnom standardu, zajedno sa Makedonijom.)
I to je predstavljalo prekretnicu u uređivačkoj politici, pa se tako, od početka, Nedelja svrstala među najozbiljnije novine Srbije – one koje u borbi za medijske slobode i istinu nije lako slomiti i podjarmiti. Svoje opredeljenje za prava čitalaca na objektivnu informaciju dokazala je i za vreme NATO-bombardovanja. Dok su drugi u znak protesta odustajali od izdavanja novina, redakcija je smatrala da je to trenutak kad je građanima najneophodnija prava informacija. Nedelja je neprekidno izlazila. Glavni i odgovorni urednik je bio mobilisan, pa je „knjiga“ spala na tri slova, uključujući i vlasnika. Sve vreme su prikupljane informacije iz svih dostupnih izvora. Na tome je najviše radila novinarka Zvezdana Gligorijević, dok je drugi novinar bio više angažovan u lokalu. Koliki je bio taj udeo, može se dokazati time da je novinar i publicista Đorđe Pilčević u knjizi o posledicama bombardovanja i životu ljudi u vanrednom stanju, u užičkom kraju, izdao knjigu, za koju je najviše koristio podatke iz „Užičke nedelje“.
Nije bilo lako. Jedne večeri, kad je tehnički uređivana novina u ulici Milovana Glišića, odjednom se začula snažna eksplozija negde u blizini. Istrčali smo napolje, kao što smo činili i kad su se čule detonacije na Ponikvama, i sjurili niz ulicu Jug-Bogdanovu ulicu. Svuda okolo videli smo razbacano busenje i rasutu zemlju, ali nismo znali gde je bomba pala.
Gotovo u isto vreme, sledećeg termina za izradu novina srušena je pošta. Jedan novinar je, po završenom poslu, upravo prošao između pošte i Banke. Da je zakasnio pola minuta, bio bi možda jedini novinar koji je stradao na poslu u ovom gradu. Na sreću, taj tragični scenarij nije se dogodio. (A pokojna Nada Novaković, potpredsednica opštine, pričala mu je da je sa svoje terase videla kako „tomahavk“ obilazi užičke solitere na svom putu ka sada nepostojećoj pošti.)
Po svojim opredeljenjima, Nedelja se može svrstati među jako opozicione novine, kakvi su na srpskoj informativnoj sceni danas preostali samo NIN i dnevnik Danas. Članovi redakcije su uvek bili na poslu, pa nikad nisu bili u ešalonima onih koji su pištali i lupali u šerpe, valjda očekujući odmah med i mleko, i da ne treba ništa raditi, ni učiti, niti išta plaćati… Kao da se naslućivalo da dolazi vreme da se oni koji su lupali u šerpe moraju lupati u glavu da bi dobili bilo kakav posao. (Nekad su se radnici borili protiv eksploatacije, a danas žele da budu eksploatisani, samo da su zaposleni.)
Otuda se može smatrati propuštenom dobrom prilikom da se za neku godišnjicu oktobarskih promena objavi na prvoj stranici fotografija ovčjeg stampeda koji tutnji niza stranu prema nekoj livadi, koju nam je ponudio jedan čitalac sa tekstom: „Ajmo, ajde, svi u napad!“ Možda bi takva prva stranica Nedelje obigrala medijski svet Srbije, sa pohvalama ili anatemama. Ali tadašnji urednik nije imao hrabrosti da to objavi, iako je dokazano da je Nedelja dala nemerljiv doprinos takozvanim demokratskim promenama.
Dakle, bilo je pritisaka, sve vreme, i sa leva i sa desna, ali Nedelja je bila uporna u težnji da čitaocima ponudi, ako ne „suštu“ istinu, do koje nije mogla doći, onda prihvatljivu alternativu. Uticalo je to i na egzistencijalnu komponentu izdavanja ove novine – kako da nije – ali nije bilo odustajanja. I sigurno je da nešto u životu danas ne bi bilo isto da Nedelje nije bilo.
Po svakoj ljudskoj logici, dobronamerna kritika potrebna je svakoj normalnoj vlasti. Normalno je očekivati da svaka ozbiljna politička vlast nastoji da njen period bude osvetljen sa svih strana, a ne kako njoj odgovara; ali, kao po nekom usudu, svaka se ponaša kao kraljica u bajci „Snežana i sedam patuljaka“ – prema svom ogledalu. Takva vlast bi nastojala da osnuje opozicionu novinu zbog opšteg interesa, ako joj je do toga stalo.
Nedelja je toliko pisala o problemima, da je prosto neverovatno da je od toga malo šta izneto na sednice skupštine grada, opštinske organe uprave, pa i inspekcijske službe. Svi su se pravili kao da ništa nisu čuli i ništa nisu videli – i gluvi i nemi. Pa svaka vlast postoji valjda zato da rešava one probleme na koje ukazuju građani, i kolektivi i pojedinci, a ne obrnuto. A Nedelja je uvek bila otvorena za svačije mišljenje i svačiji sud. Držala se maksime: „suprotno od svake istine takođe je istinito“.
Valjda će vlasti promeniti mišljenje – a za to je valjda bilo dovoljno ovih 1000 brojeva – pa će u narednih hiljadu prihvatiti nužnost postojanja i drukčijeg mišljenja. I Sava Janjić, iguman manastira Visoki Dečani, govoreći o medijskom mraku, kaže: „Društvo u kome nema mesta za istraživačko novinarstvo, kritiku, pa čak i zdravu političku satiru, a sve sa ciljem da se unapredi život društva, osuđeno je na tavorenje. Danas u Srbiji imamo medijski mnogo težu situaciju nego pre 20 godina“. Nedelja je bila i „na tapetu“ bivše vlasti, kad je Aleksandar Vučić bio ministar informisanja. Ali, i to je možda bolje, nego kad sve ignoriše, kao nepostojeće. Nedelja nikad nije bila oruđe u stranačkim rukama, niti će biti. Ona je u svoju uređivačku politiku uvela princip tolerancije prema svakom mišljenju i svakom sudu. To su najveće medijske vrednosti u društvenoj komunikaciji.
M.Jovičić