početak GRADSKA Pozovi 988

Pozovi 988

od nedelja
1,8K pregleda

TAJNA ISTORIJA TITOVOG UŽICA (1)
Crtice iz onog, gotovo zaboravljenog analognog vremena, kada je grad uz svoje ime imao gorenavedeni prisvojni pridev a koga su, kad je došlo vreme, odatle izbacili upravo oni koji su se najviše kleli, što u vlasnika, što u nepogrešivost njegove navigacije, a onda brže-bolje maknuli sa gradskog trga bronzani monument i sklonili ga iza muzeja da se ne vidi, valjda da ih ne podseća na slatke grehe mladosti.

Pozovi 988, ili, služba analognih informacija

Setih se nešto kako sam u jednom od prethodnih života, dok sam još radio u Pošti, tokom obuke za Upravnika-pripravnika (kako smo se od šale međusobno zvali mi, kolege klasići: Ana, Zorica, Srbo i ja), prošao sva moguća radna mesta – od poštanskog depoa, šaltera za uplatu i isplatu, telefonske govornice, pismonosne službe, pa sve do službe informacija. Služba 988, kako se interno zvala, u to potpuno analogno doba, raspolagala je isključivo živom silom, to jest telefonistkinjama (uglavnom su na tom mestu radile žene) i nama, privremenim pripravnicima. Doduše, nismo nastupali baš praznih šaka – na raspolaganju smo imali i telefonske imenike vascele SFRJ, raskupusane od prevelike upotrebe, Vujaklijin rečnik stranih reči i izraza i Malu prosvetinu enciklopediju u dva toma. I tako sam, eto, jedne noći dežurao i javljao se na telefon, listao debeli raskupusani imenik, tražeći nečiji broj iz Škofje Loke, Gostivara ili Nikšića, kome je već šta trebalo, a onda ga iščitavao pažljivo – cifru po cifru, da ovaj stigne da zapiše i još i da prekontroliše da li je tačno ubeležio; proveravao sam još i sve one koji su tokom dana naručili buđenje, štiklirao u dnevniku sve uz prijatno i izvinite, i pružao svaku drugu pomoć koja se od mene mogla očekivati na takvom mestu.


“Ponekad nas zovu tipovi koji bi samo da ćaskaju sa nama, ali su se nešto proredili otkako je jednog takvog uhapsila policija, nakon što su postavili “vrapca”, to ti je ono za prisluškivanje, kada neko prijavi uznemiravanje” saopštile su mi koleginice uz kafu, dok sam preuzimao smenu i iz sve snage tukao onim poštanskim štambiljem sa datumom i vremenom primopredaje na običan papir, vežbe radi. Otisak štambilja je morao biti ravnomeran i čist. Datum i vreme su se podešavali čeličnom iglom, skrivenom sa strane, u telu pečata. “Šta to tako kilavo udaraš” smejala mi se Slavica koja nas je povela na praksu, “vidi kako ti je zamrljan datum, ako bi ovo video inspektor Čeganjac, svi bi nadrljali; probaj još jednom, ali sa razumevanjem”.


Iskreno, nisam baš odmah prozreo tu gotovo samurajsku tehniku “udraranja pečata”; trebalo mi je vremena i mastila da naučim da odmerim udarac baš kao treba – lagano, da se ruka ne umori, jer trebalo je po ceo dan tući po priznanicama, pismima, reversima, a opet, dovoljno energično da znak bude savršeno čitljiv. Ali sam zato pored telefonske slušalice odmah živnuo, to mi je već mnogo više ležalo. Bio sam vrlo ljubazan i predusretljiv, baš po pravilu službe i još sam neizmerno uživao u poslu, možda i zato što nikada nisam mogao da prežalim činjenicu da su me par godina ranije izbacili iz emisije Klub 106, sa Radio Titovog Užica, pod ozbiljnom optužbom da od programa pravim razglasnu stanicu mesne zajednice Trg partizana. “Nećemo valjda dozvoliti da se naš radio pretvori u Studio B”, rekao je na sastanku redakcije, a par nedelja kasnije i na sastanku Osnovne organizacije Saveza komunista, što je imalo mnogo veću težinu, tadašnji muzički urednik radija. U to vreme nije bilo ni primisli o nekakvoj privatnoj radio-stanici, pa sam jedva dočekao da se dokopam nekakvog mikrofona, pa makar i telefonskog. U jednom trenutku, nakon zatišja koje je nastupilo negde iza ponoći, zazvonio je telefon.
“Halo, je li to pošta” začuo se sa druge strane markantan muški glas, tek neznatno uznemiren. “Možete li mi reći koji je broj vatrogasne službe, zovem iz pozorišta, zapalila se vatra u Pozorišnom bifeu.”
“Đoko”, obratio sam se klijentu krajnje ozbiljno, zvanično, ali opet, uz određenu dozu prisnosti i poverljivosti. “Vatrogasnu službu možete pozvati na broj 93, hvala na pozivu, prijatno”, izdeklamovao sam i spustio slušalicu. Naravno da sam ga odmah prepoznao, jer smo, između ostalog, koliko pethodne noći zajedno zaginuli u tom istom bifeu, ali se namerno nisam predstavio. I dan-danas me živo zanima da li je Đorđe Vasić, jer o njemu je naravno reč, ikada shvatio šta se tog trenutka stvarno desilo. Mnogo puta smo posle toga u kafanama osvanuli zajedno, ali sam nekako uvek zaboravljao da ga pitam kako se osećao te noći kada ga je glas sa druge strane žice, sa službenog broja 988 prepoznao i oslovio po imenu?


Da li se osećao makar trunčicu onako kao što bih se danas osetio ja, ako bih okrenuo broj nekog korisničkog servisa, za štatijaznam već koju modernu komunikacionu uslugu, a sa druge strane žice prepoznao snimljeni glas Aleksandra Vučića, na primer, kako mi ljubazno saopštava: “Filipoviću, pritisni taster jedan, ako imaš neku reklamaciju, a nemaš; pritisni taster dva, ako želiš da čuješ informacije o novom, povoljnom paketu usluga, a želiš?”.
Možda mu je, ipak, to njegovo prepoznavanje koje je iskusio bilo sasvim normalno, jer on je, ipak, poznata gradska faca, legenda takoreći: pevač grupa Meteori, Smak sveta i Kilo i po, a osim toga, nema nikoga iz čaršije da nije bio na makar jednom od njegovih oproštajnih koncerata? Ili, što je bilo mnogo verovatnije (jer sve se to desilo u ono, još uvek bezbrižno, analogno vreme) naš Đoko uopšte nije ni obratio pažnju na nešto što bi nas skoro trideset godina kasnije bacilo u ozbiljnu paranoju.

***

Jednom prilikom, Dragoljub Selaković – Drakče mi je obećao insajdersku priču o okolnostima koje su te kobne noći dovele do požara u Pozorišnom bifeu i naterale Đorđa Vasića da pozove službu 988, a malo kasnije i vatrogasce. Odmah da kažem, požar je vrlo brzo i uspešno lokalizovan i pre dolaska vatrogasaca, tako da ni noćni čuvar Milomir, zvani Barut, ništa nije primetio, ali od obećane priče, za sada nije bilo ništa, jer iz krajnje opravdanih razloga nismo uspeli da zajedno sednemo za kafanski sto, pošto se takve priče samo za stolom mogu rasplesti kako treba.

***

Moj prijatelj Zoran Jeremić, novinar, pesnik, publicista, ispričao mi je jednom svoju zgodu iz Crne Gore na sličnu, analogno-telefonsku temu. Negde trećeg, četvrtog dana letovanja, kada mu je već dosadilo i more i plaža, odluči ti on da uradi nešto korisno, to jest, da proba da zakaže intervju sa Vojom Stanićem, pa negde oko podneva okrene službu informacija, ne bi li dobio njegov broj telefona. A sa druge strane mu se javi muški glas: „A je li vi to tražite našeg Voju, slikara, akademika??? Eve vam ga broj, no ga nemojte zvati, još je rano, on vam sad spava“, što sve, naravno mnogo bolje zvuči uživo sa onim karakterističnim crnogorskim otezanjem, ali, otkako je i Crna Gora postala nekakvo inostranstvo i ovo ovako napisano deluje dovoljno egzotično.

U narednom broju: PUNK i Novi talas

(Užička nedelja 975)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.