početak GRADSKAINFO Treba imati „Herz-a“

Treba imati „Herz-a“

od nedelja
1,3K pregleda

ALEKSANDAR ŠIŠIĆ – MUZIČAR
Užičanin Aleksandar Šišić – Paneks već duži niz godina živi i radi u Beogradu, i aktivno se bavi muzikom. Ima svoj bend „Herc“ i priprema svoj album. On je inače osnovnu školu završio u „Slobodan Sekulić“, a potom Srednju mašinsku školu u Požegi. Studirao je Ekonomski fakultet.

UN: Od kada je počelo interesovanje za muziku?
– Interesovanje za muziku počelo je još u osnovnoj školi i najviše je posledica druženja sa drugom iz razreda Peđom Kovačevićem, gde smo imali nazovi bend, koji se zvao „Krš bend“. To je više bila neka ideja oko koje smo se okupljali da bi se družili i slušali muziku koju smo tada jako voleli, a to su pre svega Azra i EKV. Srećan sam što sam te kasne osamdesete, koje su bile ipak neko bezbrižnije vreme i za aspekta muzike jako bogate, provodio na takav način.

UN: Neki prvi nastupi?
– Prvi Užički bend koji sam imao je bio S.U.P ili Samouvereni u propast. Ime shodno verovatno teškim godinama u kojima smo živeli početkom 90-tih. Bojan Dramlić je pevao, Boris Ilić je svirao bubnjeve, Aleksandar Ognjanović – Cobu i Beli gitare i ja sam svirao bas gitaru. U osnovi, krčagovski bend, sa centraškim pojačanjima. Svirali smo pank-rok, ali ja sam uvek voleo i autorski rad, tako da smo pored Sex Pistols, Stranglers, Ramones , Buzzcoks … svirali i naše pesme. Prva svirka desila se 1991. godine u Bajinoj Bašti sa još nekim užičkim bendovima. Sačekao nas je Dom omladine pun hevi metalaca, koji nisu baš mirisali naše pank-rok opredeljenje. Međutim, kada smo svirali God save the Queen od Sex Pistolsa, oni su to prepoznali kao obradu neke hevi metal grupe i nastao je potpuni haos. Od odbačenih, do toga da smo tu pesmu na njihov zahtev svirali četiri puta te večeri. Još se sećam lica naših roditelja, koje smo poveli kao podršku u trenutku kada pun klub luduje. Prvi koncert u Užicu je bio isto 1991. godine u prepunom H-klubu na plaži. Sledili su nastupi u Gornjem Milanovcu sa Bjesovima, u Beogradskom Dadovu 1992. godine, u Lazarevcu… Pred doček 1993. godine pravili smo solo koncert u tadašnjem ART klubu, gde smo prodali oko 300 karata, što je i za današnje prilike fantastično. Neku siću od karata su i nama dali, iako je dogovor naravno bio drugačiji i sve troškove smo sami snosili. Toliko o podršci muzičkoj kulturi KPZ-a iliti Kulturno prosvetne zajednice, tada.

UN: Kakav je bilo tada Užice u tom muzičkom svetu?
– U to vreme u gradu je bilo dosta bendova Spuks, Sidarta, Barakude, Kvatro V, Lobotomi, Živa vatra… sa različitim pogledima na muzičke stilove. Bilo je dosta zajedničkih svirki na Trgu, u hali , kod centrale…Posle povratka iz vojske 1994. godine, ekipa iz benda se rasula na sve strane i zemlje, pa je došlo vreme za novi početak. Uz novo ime benda „Cirkus slova“ i nova ekipa pod velikim uticajem grandža, ali i Američke pop muzike. Peđa Tomić Lujo je tada sa nama svirao gitaru. U septembru 1994. godine bila je odlična svirka na Trgu, zatim svirke sa Ateist Rap, sa belgijskim bendom Hard Resistance u Rupi. Tada je gitaru svirao Dragoslav. Sve te koncerte smo uglavnom organizovali u Rupi (današnja mala scena pozorišta), sami ili sa društvom. Nailazili smo na veliku vrstu nerazumevanja za organizaciju takvih koncerata, tadašnjeg drugog, a danas prvog čoveka Užičkog pozorišta. Sve smo sami plaćali. I struju i opremu, i obezbeđenje, i čistačicu, i na kraju kada se zarade neke pare, nalazili su način da to bude što manje.
UN: Odlazak u Beograd. Kako si se snašao u svetu muzike, sa kim si sarađivao i sa kim sada sarađuješ, gde su nastupao i slično?
– Odlazak u Beograd na studije ekonomije približilo me je nekim beogradskim muzičkim krugovima, pa sam ubrzo dobio priliku da sviram u nekoliko bendova. Prvo u Kristalima tri godine. Veliko iskustvo za mene. Velika produkcija, dosta ozbiljnih koncerata, nekoliko spotova, prošao zemlju i region uzduž i popreko. Zatim Autopark, Lula Mae, Ventolin, onda snimanje muzike za film Star is born Vanje Kovačević. Potom rad kao studijski muzičar, gde sam snimao bas gitaru za domaće, ali i nekoliko engleskih bendova i jedan bend iz Njujorka.

UN: Da li imaš autorskih pesama? Kakve su reakcije? Ili obrade, da li ih radiš n neki svoj način? Spotovi?
– Poslednje tri godine imam svoj autorski bend, koji se zove „Herc“. Pokušavam da pesme spakujem u prvi album, mada je i takva forma izdavaštva pomalo nestala. Imam za sada gotovih osam pesama, od kojih sam za tri napravio spotove koje se nalaze na You tube. Pesme Running i Izlazim su bile prve na nekim top listama, kao što je Jelen top 10, Diskodrom… Nastupi u Beogradu i Novom Sadu prošli su dosta dobro. Radimo na novim pesmama. Tu je sa mnom od početka na gitari i Dušan Šijak iz Požege.

UN: Da li si se negde pojavljivao na TV i neko mišljenje oko ovih muzičkih rijalitija?
– Pokušavam da kroz TV sadržaje upoznam ljude sa bendom „Herc“. Takvih sadržaja je sve manje. To je možda još samo Bunt na RTS i tu i tamo neka internet video izdanja. Muzički rijaliti uglavnom su zabava. Takav okvir ne mora da bude nužno loš, ali meni je potrebno nešto više od toga.

UN: Koliko često dolaziš u Užice?
– U Užice dolazim s vremena na vreme. Tu mi žive roditelji. Jedan broj prijatelja je i dalje tu, mada putem društvenih mreža i interneta pratim ritam grada.

UN: Da li pratiš užičku rok scenu i neko mišljenje?
– Užičku rok scenu pratim na nekom nivou. Vidim da ima dosta bendova . Nadam se da će kvantitet iznedriti kvalitet van lokalnih okvira. Super je što postoje svi ti festivali u gradu, gde mogu da iznesu svoje ideje. Super je što postoji GKC sa svim svojim manama i vrlinama. U osnovi, više cenim bendove koji se bave autorskim pesmama, nego tribjut bendove. Ludim ženama sam čak bio i koproducent njihovog drugog albuma koji su snimali u Beogradu.

UN: Tvoje viđenje muzičke scene u Srbiji?
– Muzička scena je vrlo dobra. Uglavnom su svi tu i veliki i mali, i stariji i mlađi. Možda ne postoje velike pesme, kao nekada, ali čak i da postoje, teži je put do slušaoca, što je paradoksalno. Slušalačka kultura se dosta promenila, da ne kažem izgubila. Manje je strasti, velika je ponuda, informacija je dostupna, ali malo kome je potrebna. Trivijalnosti vladaju, nekultura je svuda, treš navike se razmnožavaju. Čovek je ostavljen u toj prividnoj slobodi da se kao nešto pita. Treba imati Herca i ne upasti u ludilo. Dovoljno je da skupiš par ljudi i možeš pokrenuti bar mikro svet oko sebe. Dobri primeri kreativnosti i upornosti su isto tako zarazni kao i ovi trenutno nametnuti.

Zvezdana Gligorijević

 

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.