početak AKTUELNO Prosečna plata u policiji 73.000

Prosečna plata u policiji 73.000

od Toni Stanković
750 pregleda

FISKALNA SAVEST
A rekoše da će ovo leto biti toplije i suvlje nego obično… Bi par dana malo toplije i odmah sva „sredstva javnog zaglupljivanja“ složno krenuše sa pričama o „paklu“ koji nas očekuje, da ćemo „izgoreti“ i biti „sprženi“ narednih par meseci. A onda nam iznenada, ničim izazvana, stiže kiša i poče „potop“ u Užicu, „kataklizma“ u Petrovcu na Mlavi, „katastrofa“ u Čačku…. Slike potopljenih automobila, uginule stoke, uništenih poljoprivrednih zasada… Ovih dana toliko je hladno i kišovito, da po okolnim brdima uveče nije zgoreg malo i podložiti, pa je lako pomisliti da leta neće ni biti, iako, zvanično gledano, još nije ni počelo… A ako nekad i stigne, odmah će „sredstva javnog zaglupljivanja“ krenuti sa onim otrcanim formulacijama – Ada Ciganlija – srpsko more, plaža na Đetinji – užičko more i sličnim glupavim i neinventivnim naslovima, ne bi li podišli isto takvoj čitalačkoj publici. Ne kažem, i sam sam potrčao da snimam „kataklizmični potop“ u Užicu, i u meni je proradio novinarski nagon (neki to netačno nazivaju profesionalizmom) da zadovoljim glad čitalaca i gledalaca za senzacijom. I tuđom nesrećom, naravno. I zaista, ta dva klipa postigla su vanserijsku gledanost, čak su i dve agencije iz Nemačke tražile odobrenje da ih prenesu. Naravno, pare ne nudi niko. I to je naša stvarnost – napisali smo i objavili hiljade i hiljade tekstova o pametnim stvarima, i tek po koji je izazvao dužnu pažnju, ali su zato svi, ama baš svi, otvorenih očiju, netremice, gledali snimak jednog običnog jačeg letnjeg pljuska. Dobro, jeste bio nešto ekstremniji nego obično, pogotovu grad, ali, ruku na srce, posle samo sat-dva skoro sve ulice bile su potpuno suve.
A kad smo kod glupavih stvari, koje većina obožava i divi im se, počelo je svetsko prvenstvo u fudbalu. Kad se samo setim kako sam u mladosti zevao u televizor i mnoge utakmice, ne samo naše reprezentacije, doživljavao kao bitku na život i smrt… A danas? Ne kažem, pogledam i danas, ali, ne traje to duže od 10-15 minuta, delom zbog moje skoro potpune nezainteresovanosti i ravnodušnosti, ali još više zbog toga što sam odavno shvatio da ima mnogo važnijih i zanimljivijih stvari u životu od šutiranja lopte u gol. Iako je i vrapcima jasno da fubal služi vlastodršcima za zamlaćivanje širokih narodnih masa, uvek me iznova fascinira saznanje koliko su milioni ljudi širom sveta spremni da bace i novca i vremena na prilično neobrazovane uniformisane pubertetlije da bi, posredno, kroz njihovo jurcanje za loptom, ispunili svoje neispunjene dečačke snove i ambicije. Naravno, svako ima pravo da svoj novac troši po sopstvenom nahođenju, pa makar ga bacao na budalaštine, ali, istini za volju, čak i u ozbiljnim kapitalističkim zemljama, a šarlatanske države slične Srbiji da i ne pominjem, ne troši se na „najvažniju sporednu stvar na svetu“ samo privatni novac, već i novac poreskih obveznika, koji se, na ovaj ili onaj način, otima, bez njihove saglasnosti.
I upravo ta tragična nezainteresovanost naroda za to šta vlast i državni aparat radi sa našim novcem, prilično zabrinjava i ljuti. Teško je objasniti šta se desilo ovdašnjim ljudima poslednjih decenija. Pre samo petanestak godina, na i najmanje pominjanje trošenja dnevnica ili sličnih sitnih nepodopština političara, ustalasala bi se celokupna javnost, a danas, kada se krade i otima na svakom koraku i u milionima, to praktično nikoga ne zanima, čak mnogi prihvataju da je takvo ponašanje potpuno u skladu sa svim moralnim i zakonskim normama. Neki su skloni da lakonski, ali sa puno jeda, kažu kako je to normalno u kapitalističkom društvu, ali to naprosto ne odgovara istini, jer kapitalističke zemlje korupciju ozbiljno sankcionišu, a plus što je Srbija kilometrima daleko od bilo kakvog kapitalizma. „Sredstva masovnog zaglupljivanja“ prepuna su patetičnih (da ne kažem nešto teže) Vučićevih izjava o svemu i svačemu, svakodnevno nas zasipaju besmislicama nekih tupalja iz Zadruge i Parova, detaljno izveštavaju koja je pevaljka pokazala golo dupe, međunožje i ostale delove tela (što bi oni rekli – atribute), čak su počeli da nas obaveštavaju o besmislicama kao što su temperatura i brzina vetra u ruskim gradovima gde se održavaju utakmice, ali nigde, primera radi, ne možemo da pročitamo da je prosečna plata u policiji u 2018. godini 73.000 dinara, odbrani 62.000, prosveti 58.000, zdravstvu 55.000 i u državnoj upravi 53.000. U zemlji koja je, uz Albaniju, najsiromašnija u Evropi, u zemlji u kojoj vlast strane investitore namamljuje ogromnim novcem otetim od domaćih poreskih obveznika, pa im potom rentira domaće stanovništvo za 25 do 30.000 dinara mesečno, u takvoj zemlji prosečna plata zaposlenog u policiji je dva i po puta veća nego zaposlenog radnika u privatnom sektoru! I vlast još bahato najavljuje novo povećanje plata državnom sektoru! Da je ovo surovi kapitalizam, kako zapomažu izbezumljeni levičari, bilo bi potpuno suprotno, plate u policiji bile bi daleko niže nego u privredi. I posle se čudimo zašto nema oporavka privrede već decenijama; pa ko je lud da se zaposli u fabriku, kada je daleko unosnije raditi u policiji, pa i ako mi je „zapalo“ da budem radnik, kako da izgaram na poslu kada znam da mi je školski drug, sa isto ili manje znanja – gospodin policajac! A da ne pominjemo i preobuku, beneficirani radni staž, besplatna letovanja, dnevnice i slično, kada sve to uračunamo, samo potpuni luzeri, naivčine i ljudi bez ikakvih rodbinskih ili partijskih veza dopašće fabrike ili privatnog sektora, a svi „normalni“ – napred na budžet!
Ako se pitate otkud mi ovi podaci, kada svakodnevno slušamo jadikovke o teškom životu državnih službenika, ne bojte se, nisam ih izmislio (kad krenu sa žalopojkama, dođe mi da od ove moje bede odvojim par hiljada dinara i uplatim im na račun da prežive do kraja meseca). Fiskalni savet je ovih dana na sajtu objavio analizu javnog sektora (i to prilično afirmativnu, jer su i oni sami državni službenici), pa kada već o tome neće da pišu tugomiri koji sebe nazivaju novinarima, može svako sam da je pročita, napisana je vrlo prijemčljivo. Znam, znam, nemate pametnija posla, nego da odvojite desetak minuta i pročitate izveštaj. Tu sam pročitao i da je na državnoj plati, ne računajući javna i razna državna preduzeća, kako pretpostavlja Fiskalni savet, jer tačnih podataka nema, zaposleno 490.000 ljudi, od toga 45.000 u republičkoj administraciji, 40.000 u opštinskim administracijama, 21.000 u pravosuđu, 10.000 u fondovima, kao i daljih 35% u prosveti, 25% u zdravstvu, 9% u policiji i 7% u vojsci. Procenili su da u državnim i javnim preduzećima radi oko 190.000 ljudi, što daje ukupnu cifru oko 680.000 ljudi. Ja lično sam uveren da ima mnogo više zaposlenih na teret poreskih obveznika od pomenute cifre, ali se do takvih podataka ne može doći, jer političari i državni službenici, jednostavno rečeno – lažu. Oni odbijaju da objave tačan broj povremeno zaposlenih, zaposlenih na određeno i slično, koje su zaposlili iz svojih partija poslednjih decenija, čime su, da budemo otvoreni, napravili ogromnu vojsku pljačkaša koji su spremni na sve, samo da se održi postojeća situacija. Fiskalni savet je konzervativno procenio da tih „povremenih“ ima oko 22.000, iako zakon dopušta 10 posto od ukupnog broja, pa, sudeći po dešavanjima u našem velom mistu, procenjujem da ih ima bar još 50.000. Našlo bi se tu još raznih agencija, ustanova i slično, koje ovde nisu obuhvaćene, a realno se finansiraju poreskim novcem, a kada bi uračunali i razne nazovi privatnike, kao zaposlene u većini medija, primera radi, a koji se pretežno finansiraju iz budžeta, onda bi ta cifra sigurno dogurala do miliončeta.
Nije se mnogo o realnoj ekonomiji pisalo ni pre ove osione, bahate i bezobrazne vlasti (slična je to banda, ista ideologija, samo što su oni pre ovih ipak bili malo pristojniji), ali se, tu i tamo, pisalo. Danas o budžetlijama i ekonomiji – ni slova. Izađe Vučić pred kamere i kaže da razbivamo, svakodnevno niču fabrike kao pečurke posle kiše, a kiša ovih dana žestoka, i to bi trebalo da bude dovoljno pokornom građanstvu. Rekao Vučić i tačka (što bi on rekao). Šta tu ima da komentarišu neki zabludeli novinari ili neki dosadni doktori ekonomije, Vučić sve objasnio, a i otkupna cena maline je podnošljiva i svaka dalja rasprava je potpuno suvišna. Toliko divnih tema za ćaskanje – fudbalsko prvenstvo, Kosovo, Severna Koreja i Tramp, Republika Srpska, i ko smo uopšte mi što plaćamo porez, pa da postavljamo glupa i provokativna pitanja. Da nas nisu možda instruirali Đilas, Janković i Jeremić? Ili, daleko bilo, Mišković?
Ima jedna zanimljiva rečenica u izveštaju Fiskalnog saveta, kažu da se za plate državnog sektora, dakle onog dela bez javnih i državnih preduzeća, odvoji godišnje taman toliko koliko se prikupi od PDV-a. Dakle, sve što se otme kroz enormno visoku stopu PDV-a u Srbiji, spiska se na njihove plate, bez pripadajućih troškova, godišnjih odmora, službenih putovanja, banja, radničko-sportskih igara i drugih državnih zanimacija. A kad na to dodamo još i nelegalne prihode od nameštenih tendera, dogovorenih poslića i provizija, prekovremenih sati, i raznih drugih oblika otimačine, onda ova žalosna statistika postaje još tužnija.
Čitao sam nedavno tekst u Nedeljniku o studentskim demonstracijama 68. u Beogradu, u kome se, za razliku od dosadašnjeg romantičarskog pogleda na ta zbivanja, studenti direktno optužuju za rušenje čuvene privredne reforme 1965. godine, koja je trebalo da zaustavi ekonomski sunovrat i Jugoslavijy približi razvijenom civilizovanom svetu. Tekst jasno pokazuje da je u našoj zemlji od kraja Drugog svetskog rata i dolaska komunista na vlast praktično sve isto. Prvo zaposleni kod države dele nekoliko godina tuđe, nezarađene pare, onda se cela država zadužuje u inostranstvu da bi se taj lažni standard održavao neko vreme, onda potpuno propadnemo, pa pravimo nekakav program stabilizacije, u kome praktično nadrljaju oni koji su na dnu lanca ishrane, koji su politički najmanje bitni, upravo oni koji jedini te državne dugove vraćaju, iako te pare koje su se delile, nisu ni dobijali. Politička vrhuška i službenici, bliski državnom kazanu, i u vreme tzv. stabilizacije nastavljaju po starom, i dalje trpajući u džepove taj pozajmljeni novac, naravno, kukajući sve vreme, da se neuki narod ne bi dosetio ko je i zbog čeka krizu izazvao. I tako u krug. Za razliku od tog perioda, danas je značajno manje državnih firmi, pa se te nezarađene pare dele užem krugu ljudi, isključivo javnom sektoru, birokratiji i političarima, dok je nekadašnja radnička klasa ostavljena na milost i nemilost stranoj konkurenciji i praktično naterana ili da bude jeftina radna snaga stranim investitorima ili da se vraća u selo, odakle su ih pedesetih godina prošlog veka poterali ideološki roditelji sadašnjih vlastodržaca.
Ipak, čini mi se da će se posle pada ovog bahatog režima napokon steći uslovi za promenu političkog i društvenog sistema koji je drži Srbiju okovanom više od 70 godina. Taj stav zasnivam na skoro opšteprihvaćenom mišljenju da opozicija ne postoji, iako, realno gledano, opozicione partije postoje i funkcionišu u skoro istom obimu kao i ranije. Rekao bih da je takvo mišljenje preovladalo jer opozicija priča iste šuplje priče koje slušamo duže od pola veka, a koje kod današnjih glasača jednostavno ne prolaze. Kako i aktuelni režim vrti istu ploču i radi po skoro istoj matrici, onog momenta kada padnu sa vlasti, i njih će vreme pregaziti, što bi stvorilo preduslove da se napokon formira istinski višepartijski sistem sa partijama koje reprezentuju određenu socijalnu grupu ljudi koji dele slična ideološka uverenja. Ne verujem da postoji iko ko bi želeo ponovo da sluša Tadića, a o Vučiću da i ne govorim.
Sve u svemu, ovoj zemlji neće biti bolje samo zato što Vođa i njegovi, plaćeničkim „sredstvima javnog zaglupljivanja“, svakodnevno tvrde da nam je bolje. Mora da se promeni mnogo, promene moraju da budu ozbiljne i temeljne, a, barem za sada, nema na vidiku nikoga ko je za to raspoložen i sposoban. Pitanje je da li će i u budućnosti takvih biti, s obzirom da je šalabajzerski pristup životu postao dominantan.
Šta da se radi, istorija nas uči da nisu svi narodi izdržali test vremena…

Toni Stanković (Užička nedelja 988, jun 2018.)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.