početak AKTUELNO Red vožnje, red letenja, red uopšte

Red vožnje, red letenja, red uopšte

od nedelja
632 pregleda

Letnje slike
Završi se moja kratka letnja avantura, koju ću posebno pamtiti, jer sam ostvarila svoja dva sna. Jedan je bio iz rane mladosti, da vidim Pikadili i neko vreme provedem na njemu (valjda sa slikarom iz Smakove pesme), a drugi iz mog srednjeg doba – da budem na polufinalu i finalu Vimbldona (i ostalih teniskih Grand Slam turnira). Evo me, i posle više od sedam dana od kada sam se vratila u sopstvenu realnost, još uvek na krilima tog adrenalina, značajno pojačanim Novakovom pobedom. Kako se lepo može živeti od uspomena!
Kratak susret sa Londonom, koji se značajno trudi da na svakom ćošku potvrdi snagu monarhije, uverio me je i u istinitost priča da Englezi, brate, stvarno mnogo piju! Od petka do ponedeljka se skoro uopšte ne trezne, skoro u nekakvom neobaveznom takmičenju ko može više, gore, snažnije da se ubije od pijanstva, a onda opet u ponedeljak zavrti novi krug, na nekom od radnih mesta. U takmičenju učestvuju ljudi svih staleža, uzrasta, boja kože, debljine novčanika i miljaže u nogama i automobilima, survavaju se po trotorarima, na ivičnjacima, na stanicama tuba (podzemne železnice), verujući da beže od realnosti, da bi se sa njom ponovo, u teškom otrežnjenju, opet suočavali. Nisam sigurna da, uprkos mojoj urođenoj tolerantnosti, mogu da razumem taj nacionalni sport, uverena da većina od njih nije videla ni jedan game, a kamoli teniski meč, revnosno čekajući u redu za pivo, Pimms ili neku žestinu!


Valjalo je meni iz Londona u Beograd, letom Air Serbia, koji je, u stvari, Etihad, uz očiglednu netrpeljivost Arapke devojke na šalteru (ne preterujem, kosa joj raste tačno iz obrva, a ja nikada nisam trpela ljude sa malim čelom), koja me je prepakivala desetak puta, prebacivala iz šupljeg u prazno, ne prihvatajući moj izgovor da je ručni prtljag po standardima zemlje iz koje dolazim. Pusti me konačno u avion, koji je kasnio više od sat vremena, bez objašnjenja ili, ne daj Bože, izvinjenja pilota Air Serbia. Kaže čovek – “Heathrow je uvek zauzet, zato kasnimo”. Unapred upozorena da u avionu neću dobiti ni vodu (a kamoli neku grickalicu), opremila sam se dobro i pokušala da ovu fazu puta prespavam.
Zbog kasnog sletanja, a još više zbog raskopanih beogradskih ulica, jedva stigoh do autobuske stanice i autobusa u 7:30 za Užice. Takođe upozorena na radove na Ibarskoj, pitam – “Majstore, kada stižemo u Užice?” Čovek se okrene prema meni i ladno kaže – “Sestro slatka, ja ti nemam pojma! Jutros sam putovao 5 sati. Preko Lunovog sela i Markovice. ‘Ajde preko Lunovog Sela, ali preko Markovice, hej! Pa nisam ja šumar, ja sam vozač autobusa!” I tu me čovek dobije za sva vremena! Kakav je to smisao za preživljavanje! I onda poče da probija svoje staze, preko Banovog, pa Mendinog Brda, nisam videla Markovicu, ali ko zna, možda sam i to prespavala! Srećom, stigosmo za manje od 4 sata!
Šarganska osmica išla je po redu vožnje i bez nenajavljenih zastajkivanja na našem jednodnevnom izletu. Doduše, nisam na vreme kupila karte, ne računajući na brojne strane turiste koji su bili u vožnji istoga dana, ali razgovor sa kondukterima i stajanje između vagona nadoknadilo je sve propuste i vratilo sećanja na moja putovanja u Višegrad, istom prugom, u ranom detinjstvu. Poželela sam da u ovom vozu i na ovoj relaciji služe i ručak, kao što to Ameri rade u svojim kalifornijskim kaubojskim vozovima, koji su, osim turističke atrakcije i male fabrike para.
U Čikagu su me sačekale vesti o odličnom ekonomskom rastu (GDP u drugom kvartalu je dostigao 4,1%), ali i o političkim uzdrmavanjima, uz procene da je 100 dana pred novembarske izbore skoro izvesno da će demokrate dobiti prevlast u državama srednjeg zapada koje su 2016. godine otišle Donaldu Trampu (Viskonsin, Mičigen i Minesota). Da ne pominjem Rusiju, Kinu, imigracionu politiku…
Analitičari teorija zavere skoro argumentovano najavljuju novi ekonomski kolaps za 2022. godinu, tvrdeći da će tada Trampova snaga (pod uslovom da dobije drugi mandat) slabiti pred nadolazećim izborima, i da sve što imamo valja pretvarati u zlato što pre. Jedino nisu dali ime alhemičara koji bi to mogao da uradi za nas!

Mila Filipović – Čikago (Užička nedelja 991)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.