početak GRADSKA Reli vozač mora biti hrabar

Reli vozač mora biti hrabar

od nedelja
1,4K pregleda

ALEKSANDAR DUČIĆ – RELI VOZAČ
Prošlogodišnji šampionat u reli vožnji u Klasi 4 do 2000 kubika sa timom WRR osvojio je Užičanin Aleksandar Dučić Duča. Aleksandar planira da i ove godine osvoji državno prvenstvo u generalnom plasmanu, ali i da se isproba i u drugim vodama. O tome kako je počeo, o svojim uspesima i planovima govori za Užičku nedelju.
Još od tinejdžerskih dana imao je ljubav prema automobilu. Za njega su postajali samo volan i točak.
– Imao sam 16 godina kada je u Srbiju na JU reli dolazio čuveni finski reli vozač. I njegov boravak te 1987. godine, proveo sam sa njim i njegovim timom, u njihovoj garaži, pa sam i bukvalno postao kao član tog tima. Pratio sam sva moguća njihova takmičenja. I od tada pratim auto sport, odnosno disciplinu reli – rekao je Aleksandar i pojasnio da u našem auto sportu ima nekoliko disciplina i to su kružne trke koje vozi Mikica Vesnić, brdske trke i reli, a od skora je uveden i slalom.
Kao zaljubljenik u ovaj sport, čim je položio vozački ispit ispitao je sebe da li ima taj osećaj za vožnju i shvatio je da je dobar u tome.
– Imao sam dobre prijatelje koji su voleli reli kao ja i od kojih sam mogao nešto da naučim. I onda sam 1994. godine rešio da se okušam na takmičenju JU reli Bajina Bašta. Pripremili smo auto u nekoj našoj domaćoj varijanti, kućna garaža, nije bilo profesionalno. Nismo prošli tehnički pregled pred komisijom i nisu nas pustili da se takmičimo. Bilo je to pred kraj sezone, pa nam nije bilo puno žao. Tada je aktuelan bio Dragan Simić Simke, koji je vozio za ASK „Crvea zvezda“ iz Beograda i pitao sam ga mogu li i ja da se učlanim i vozim, i rekao mi je da mogu. Učlanio sam se i dobio licencu da mogu da se takmičim. Tako sam 1995. godine prvi put vozio na Tara reliju. Nisam stigao do cilja. Imao sam banalan kvar na petobrzincu. Posle toga sam nastupio na Ju reliju, koji je bio najveći kod nas i veoma težak. Taj se reli boduje za šampionat. Spremali smo se dobro, odvezao ga i završili smo na 4. mestu u mojoj klasi „jugića“ i na petom mestu u generalnom plasmanu. Hteo sam da nastavim dalje, ali te 1996. godine, kriza, nema se para, nije se moglo doći do sponzora i jednostavno sam prestao sa tim, ali je ostala ljubav i praćenje tog sporta – seća se Aleksandar.


Prolazile su godine, a žar prema ovom sportu kod Aleksandra nije jenjavao. I posle tačno dve decenije on se ponovo aktivirao.
– I posle 20 godina taj plamen kod mene je još uvek tinjao, nije se ugasio. Ne mogu protiv toga, to je jače od mene. I te 2015. godine ukazala se prilika da mogu ponovo voziti. Počeo sam da vozim „suzuki svift“ za užički klub „Užice reli tim“. Bio je njihov auto i pobedio sam na Srbija reliju u toj klasi. Ta dva dana takmičenja omogućila su mi da budem najbolji u toj klasi te godine. Meni je, u stvari, bio cilj da vidim gde sam u tom sportu, koliko mogu da postignem. Nisam ni razmišljao da ću nastaviti sa tako dobrim rezultatima. I u 2016. godini sam nastavio celu sezonu, s tim što sam hteo da pređem u veću klasu i prešao sam na zadnjem Srbija reli, koji se boduje za evropsko prvenstvo. Vozio sam reno klio sport, pravi trkački auto. Imao sam silnu želju da se tu okušam i da vidim gde sam u toj klasi. Ali, od te silne želje, imao sam peh. U toku trke imali smo baš gadan udes i prevrtanje. Pošto smo ozbiljno radili i dali puno značaja autu, kao i na bezbednosti, ništa nam nije bilo osim male ugruvanosti, a auto je bio poprilično uništen – kazao je naš sagovornik.


Ali, ni posle te nesreće, Aleksandar nije odustajao.
– Naredne godine nismo odustali i pored tog gadnog udesa. Okupio sam odličan tim oko mene, i od velikog značaja je što nisam sam u ovome, jer nema šanse da bih mogao ovo da uradim sam. Dali smo pun gas za sledeću sezonu. Morate imati tim i podršku ljudi oko vas i da budu dobri u stvarima koje rade, a oni jesu zaista dobri u tome, i onda mora doći dobar rezultat kao posledica našeg rada. Pripreme za tu 2017. godine su odmah krenule. Pošto Užice reli tim nije imao auto koji bih mogao da vozim u većoj klasi, onda sam prešao u privatni klub WRR, koji je vlasništvo Vladica Rabrenovića, koji živi u Švedskoj, a rodom je iz Čačka, pa se klub vodi u Čačku. Taj klub WRR Čačak je najbolji u ovom regionu, bavi se profesionalno ovim sportom i imao sam maksimalnu podršku od njih. Ja sam bukvalno samo vozio, a sve ostalo je bilo na klubu. To je profesionalni nivo koji se radi i u Evropi, gde vozači samo sednu i voze. Uživao sam u tome i hvalio sam se tim, a, u suštini, da vozim je ono što i najbolje znam da radim. Sve ostalo manje-više, ima ko zna bolje. Vladica je bio moj mentor i od njega sam čuo puno dobrih saveta i dosta toga naučio. I 2017. godine krenuli smo sa najboljim ambcijima i na svakom reliju davali smo maksimalno, što je i dalo dobar rezultat. Na dva relija pobedili smo u klasi i imali smo jedno odustajanje, na Zlatiborkom reliju i u Srbija reliju smo uzeli poena koliko nam je bilo potrebno za osvajanje šampionske titule. Dakle, u 2017. godini osvojili smo šampionsku titulu u klasi 4 do 2000 kubika, što je najjača klasa kod nas. To je bila kruna svog našeg rada, koju smo lepo proslavili. Bilo je fenomenalno. Nisam ni sanjao da ću to jednog dana osvojiti, jer sam samo hteo da vozim, a da li će biti titula, nije mi bilo toliko bitno. Ali, eto, titula je došla kao kruna kvalitetnog rada i mislim da smo ostavili vrlo jasan pečat i trag celoj sezoni, u smislu da smo pokazali kako treba da se radi. To je samo rezultat jednog zaista kvalitetnog rada. Moj tim čine moj kum Dragan Pavlović i Vladimir Zarić, oba Užičanina, koji su davno otišli u Beograd i na dobrim su pozicijama u kompanijama u kojima rade, vrlo ozbiljni poslovni ljudi. Dragan je u timu u ulozi menadžera, i njemu sam neizmerno zahvalan, jer bez njega ni približno nismo mogli doći do nivoa do koga smo došli. On je veliki ljubitelj ovog sporta i zajedno smo išli da gledamo relije ovog nivoa po Evropi. Ono što smo videli tamo samo smo preneli ovde, a to je taj neki standard kako treba da izgleda tim, nastup uopšte, i sada treba da pokažemo kako se nosi šampionska titula, a to ćemo pokazati ove godine. Vladimir Zarić je naš kreativni menadžer – rekao je Duča i dodao da je pošle godine bilo šest relija, od kojih su samo odustali od drugog, zbog nekog banalnog kvara, ali su i bez toga relija uspeli da obezbede titulu šampona.
Aleksandar je istakao da sigurno ne bi tako dobro vozio bez svog suvozača Dejana Golića.
– Dejan Golić je takođe osvojio titulu kao suvozač, a osvojio je titulu i u Bosni, gde je bio suvozač našem Dejanu Krčevincu. Dejan je najbolji suvozač u regionu. To je jedan mlad momak i veoma spreman. Hobi mu je da bude kaskader, neustrašiv čovek, ne plaši se ničega. On je hrabar momak i odlično radi taj posao. Prošli smo zajedno kroz sve i, u suštini, on je mnogo zaslužan i za moj uspeh. Ne vredi vam ni silna želja, ni pare, ako nemate dobrog suvozača. Kada sam rešio da počnem ponovo da vozim, našao sam se sa njim i provozali smo se. Pohvalio je moju vožnju, pa sam ga pitao da li hoće da mi bude suvozač i tako je sve krenulo. Tek onda sam počeo da tražim auto. Neprekidno smo zajedno od 2015. godine, i na svakom reliju, treningu, pripremi staze, popisivanju staze – rekao je Aleksandar.


O spremanju reli vozača za trku naš sagovornik kaže:
– Za Srbija reli manje smo se pripremali, jer poznajem teren. Ali, za manje poznate staze, trebalo bi da se krene sa pripremom najmanje mesec dana pre održavanja trke. Tako to rade pravi profesionalci, a mi krećemo jedno 15 dana ranije. Prvo se prođe staza onako, a onda počne da se popisuje. Prvo se popisuju krivine. Ja karakterišem, a suvozač to piše. To znači čitam pravac, udaljenost, oznake krivine po brojevima, kočenje, sečenje i druge karakteristike staze koje suvozač čita. On mora da ih čita, ali tačno na vreme i to je taj tajming koji on mora da oseti, gde on zna tačno kada treba šta da mi kaže, da znam kakav je to put, gde je neka kuća, bankina, drvo… I što više tih detalja popišemo u toku pripreme, uspeh je bolji. Takav popis se zove radar. Što je radar preciznije brže će se proći. Posle popisivanja, koji se otprilIke radi tri dana i to u nedelji kada se održava reli, onda intezivno treniramo i prolazimo stazu kao da je stvarno reli, s tim što je to u otvorenom saobraćaju, pa mora da se vodi računa. Na taj način ponovo proveravamo da li je ispravan taj radar i eventualne greške se ispravljaju, negde se nešto doda. Dakle, najmanje u proseku pet do šest puta se prođe staza pre trke. Što se više puta prođe i istrenira, bićemo brži na takmičenju i napravićemo bolje vreme. Recimo, Kadinjaču znam celu na pamet i tu mi baš suvozač ne treba, ali kada su staze nepoznate, onda se oslanjam na njega. Inače, suvozač u svakom momentu mora da zna gde smo, mada mi je Vladica pričao da se dešava da se oni izgube, ne znaju šta čitaju. Onda je najbitnije da kažu ako se izgube, da ništa ne čitaju, da bi vozač po sećanju radio. Ali, suvozač se brzo vrati. Vladica mi je pričao da njegov suvozač i ne gleda gde je, nego po osećaju krivine tačno zna gde je i nepogrešiv je.
O brzinama Aleksandar kaže:
– Ulazi se u krivine brzo ili sporije, ali opet zavisno od krivine. U oštrije krivine ne može se ući ludačkom brzinom, ali je svakako dosta veća nego uobičajena. Zato neke deonice, gde je pravina, na primer u Lunovom selu ima jedan deo puta, vozio sam maksimalnih 175 km na sat. Mora da se vozi brzo, ali da se vozač ne plaši. Na primer, na Zlatiboru ima jedna deonica gde je od ivice puta sunovrat bez ikakve zaštite. I kada bi vozač o tome razmišljao, kada bi se plašio, onda ne bi vozio. Tako je i niz Perućac. Takođe, na jednom evropskom reliju, vozi se po obodu vulkana. Vozač ne sme da razmišlja da li će upasti u vulkan, već mora da zna kako se tuda vozi. Vozač ne sme da zna za strah.
Za ovu godinu, kao što već je najavio, Aleksandar planira da pređe u još jaču klasu i namera mu je da vozi najbolji auto u šampionatu, a to je reno klio E3, koji je vozio Vladica Rabrenović.
– Hoćemo da probamo da osvojimo šampionat u generalnom plasmanu za prvenstvo države. To je mnogo skuplji i zahtevniji auto i potrebno je mnogo više para. Voze se sve staze, a pridodat je i reli Jahorina, koji se vozi u oktobru, a vozi se istovremeno i za šampionat Bosne i Hercegovine i Srbije, i istovremeno za CEZ šampionat, a to je šampionat Centralno evropske zone. Pretpostavljam da će se tu verovatno odlučivati o tituli šampiona naše države. Pored toga, ideja nam je da izađemo u Hrvatsku, Sloveniju ili Bugarsku, gde su takmičenja na malo višoj lestvici nego naša, i poprilično ozbiljna i na zavidnom evropskom nivou. Naročito u Sloveniji i Hrvatskoj imaju puno posada, dobrih takmičara, imaju dosta klubova, dolazi mnogo Poljaka, Švajcaraca, Italijana, Austrijanaca, skoro cela Evropa, kao da je Evropsko takmičenje. Da li ćemo uspeti da izađemo na takvo takmičenje zavisi od sponzora, ali u prvom planu nam je da izvozimo domaći šampionat – rekao je Aleksandar.
Prema onome što se priča u Užicu, više se neće voziti Srbija reli, a naš sagovornik o tome kaže:
– Po glasinama koje sam čuo, Srbija reli više neće biti u Užicu, jer je predat Vrnjačkoj banji, zato što naš grad nije pokazao mnogo interesovanja i želje da ga uzme. Prošle godine smo bili na reliju koji je organizovala Vrnjačka banja i bio je fantastičan za reli koji se organizuje po prvi put. Ljudi iz vlasti u Vrnjačkoj banji su izašli u susret i sve je organizovano kako treba. Staze su po mom ukusu. Mislim da će to biti odličan reli i oni su potpisali ugovor na 10 godina. To je reli koji se vozi za evropski reli, dakle, dobiće takmičenje ervopskog ranga. Videćemo još šta će se događati. Inače, što se tiče staza, naša staza na Srbija reliju je jedna od najtežih, a suština relija jeste da bude teže, na muci se poznaju junaci. Na takvim stazama dolaze do izražaja veštine vozača. a naše su vrlo zahtevne i teške. Na osnovu iskustva iz 2017. godine, najlakša je bila u Beogradu, Avala-Košutnjak – rekao je naš sagovornik.
On je pohvalio užički i bajinobaštanski kraj, jer su poznati po tome što imaju najviše reli vozača i dosta publike, koja prepoznaje taj sport.
– Ne postoji takmičenje gde ima više publike nego kod nas. Publika ima veliki značaj u svakom sportu, pa i kod nas. Delegat iz FIE kada dođe i vidi toliko publike, reći će to je to, tu treba da bude taj sport, a ne kao u Beogradu, gde u centru, ispred Skupštine grada, nema publike. Bolje je organizovati takmičenja u manjim mestima gde ima publike. Zapadna Srbija je mnogo jaka u reliju i kada među sobom pričamo i prebrajamo se, Užice ima 5 vozača, Čačak do tri, Bajina Bašta tri, Valjevo ima sedam posada i ispada da Zapadna Srbija ima do 17 posada, a cela Srbija ima 20. Beograd ima dve do tri posade. Onda je logično da se mi i nešto pitamo – rekao je Aleksandar.
Nakon završetka šampionata Srbije, Duča je otišao na revijalno takmičenje koje se vozi samo u Samoboru kod Zagreba.
– U pitanju je reli vožnja po makadamu. Tu sam vozio prvi put po takom terenu i to je fenomenalno iskustvo, sve je drugačije, drugačije se auto ponaša, baš je uzbudljivo. Nismo ostvarili neki rezultat i to nije bitno, bitno je neko iskustvo – rekao je Aleksandar.

Zvezdana Gligorijević
foto Tijana Cvijović

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.