PIŠE PREDRAG KOVAČEVIĆ
Skarabudžiti, to vam je kad pravite nešto od nečega, i to nešto na kraju ispadne ništa. Inače, to je bio stepen najveće kreativnosti kod srpskih majstora svih vrsta, naročito kad su u pitanju javni radovi. U Srbiji, otkako su demokratske snage učvrstile vlast, retko se ko bavio gradnjom, mnogo više je bilo zastupljeno krpljenje i skarabudživanje, pa s toga i ne čudi što je gradnja izgubila svaki smisao. Gradnja bilo koje vrste za javne potrebe skoro da je izumrla. U Užicu ima koliko hoćeš primera skarabudživanja. Zato u današnje vreme, kada god nešto treba popraviti, više se isplati uraditi sve ispočetka, tek kad se raspadne samo od sebe. Što se tiče javnih skarabudživanja, najviše ih je bilo tokom izbornih kampanja, kojih je u Užicu, kao uostalom i u celoj Srbiji, bilo napretek. E, tu počinje moja avantura, otkako sam se osetio kao lice sa posebnim potrebama.
Nikada se nisam osećao kao osoba sa „posebnim potrebama“, mada sam invalid od svoje četvrte godine, zbog posledica dečije paralize, koju sam preležao 1956. godine, tokom velike epidemije. Možda zahvaljujući ocu i majci fiskulturnicima, možda zbog nekih mojih veština, sposobnosti da se prilagođavam situacijama kroz život, nisam se osećao kao invalid. Ni kasnije se nisam osećao kao invalid kada sam slomio nogu i kada sam ležao pola godine u gipsanom koritu, nakon čega sam se jedva opet digao na štake iz invalidskih kolica, ovoga puta sa više ograničenja u kretanju. Ali sam i dalje bio samostalan toliko da sam počeo da se bavim privatnim poslom. Prvo sam osnovao Video radionicu, a 1994. i prvu užičku TV5… Od države nikada nisam koristio olakšice za lica sa posebnim potrebama, niti sam bio član udruženja tog tipa. Ali, sam maksimalno, kao direktor televizije, pomagao kampanje raznih udruženja koja su se borila da se invalidnim licima obezbede olakšice, da se osamostale i koliko-toliko poprave svoj kvalitet života, što su svedočile brojne diplome i zahvalnice koje je dobila i danas dobija TV5 Užice…
Vreme leti, ono što je neizbežno, to je starost. Starost je sama po sebi bolest. Tako, kada sam pregurao 62 godinu života, počeo sam da osećam nesigurnost u kretanju, znao sam da ako negde padnem i završim zbog nekoga loma u bolnici, da odatle neću živ izaći. Presudno je bilo to što mi se jednom prilikom po izlasku iz lifta u mraku, pre nego sam pritisnuo prekidač za svetlo, okliznula štaka na vlažnom, tek izribanom hodniku, te sam opaučio glavom o zid, našavši se poluonesvešćen na podu. Tada mi je prijatelj Srećko bravar doneo iz njegovog podruma neka pedeset godina stara invalidska kolica, zaostala od njegove pokojne babe, široka srećom taman da mogu da prođu kroz standardna vrata u stanu. Sa štakama sam se kretao jedino kada sam morao da odem negde van zgrade, samo do taksija i nazad. Tokom vremena, to mi je bio sve veći napor i pojavila se potreba da nabavim bolja invalidska kolica, koja zovu „aktivna“, koja bi mi obezbedila samostalnost van zgrade u bližem komšiluku, da mogu do trafike, prodavnice, pijace… Problem se pojavio što takva kolica koštaju preko 1500 evra i socijalno ih ne plaća ako korisnik nema položen vozački ispit. Na moje pitanje: „A šta je sa nama koji koristimo taksi?“ odgovor je bio: „tako ti je po zakonu“. Ipak, ta kolica mi je nabavio brat koji živi u Nemačkoj i to kao donaciju vlasnika firme koja ih izrađuje. A onda je usledilo teško razočaranje koje je zamenilo osećaj bespomoćnosti i prevarenosti.
Jedno znam, svako od nas je pomalo Dr. Džekil, pomalo Mr. Hajd… Na žalost, misleći da mi više neće trebati, ja sam svoju lošu stranu uspeo da uništim i sad mi je krivo… Krenem da probam moja nova savršena invalidska kolica pristigla iz Nemačke. „Reko“ do trafike, da kupim novine i sladoled, a trafika je 70 metara od ulaza zgrade gde živim. Treba da siđem sa trotoara, pređem malu ulicu, onu koja vodi od Đerine perionice i ponova se popnem na trotoar i još malo… imaju dve trafike… Znam da bez tuđe pomoći ne mogu da savladam ivičnjake na trotoarima, ali imaju dva predviđena prelaza za invalidska kolica napravljena, čini mi se još u vreme gradonačelnika Jova. Tako su skarabudžena da sa starim kolicima nije bilo šanse da ih savladam, ni uz pomoć drugog lica…Ubeđen da ću sada, sa novim kolicima moći da pređem sam, hrabro krenem, stignem do prvog silaska sa trotoara, kolica ubrzaše i zbog neravnina nabacanog asfalta umalo se ne prevrnuh… Krenem da se popnem sa ulice, opet neravno, a uspon preveliki. Vidim, ako jače gurnem, da ću se prevrnuti unazad i povrediti. Okrenem se, krenem da na rikverc savladam uspon tog prelaza za invalidska kolica, hoću da ispadnem, jer su se kolica toliko nagela unapred, da mi noge dodirnuše asfalt… Najzad, shvatih da ti prelazi na trotoar ne vrede bez tuđe pomoći, osetih samo bespomoćnost, besa nigde. I tako stojim kod onog invalidskog prilaza na trotoar i gledam ko će prvi da naiđe, neko koga poznajem, da ga zamolim da me pogura na trotoar, inače, to može biti automobil koji bi mogao da me ubije, jer se nalazim na mestu koje nije predviđeno za zadržavanje… Tada naiđe moj nekadašnji montažer na TV 5, Šiba, i on me lako izgura na trotoar, pa se vratih kući živ.
A toliko smo hvalili na televiziji tadašnju vlast što se setila da napravi prelaze, ne znajući da su, tako skarabudženi, neupotrebljivi. Ubuduće prijatelji novinari, sedite u invalidska kolica, pa prvo probajte objekte za nas „sa posebnim potrebama“ pre hvaljenja. A vi koji vladate ovim gradom, mogli bi da prilagodite ove prelaze važećim standardima, pa tako nama, za posebnu „upotrebu“, olakšate da odemo makar do trafike. I da vas pitam, kada ste poslednji put videli samog čoveka u kolicima koji koristi te prelaze? Uvek je neko sa njima. Cilj je bio da pomognu da se ljudi u kolicima osamostale za osnovne ljudske potrebe, pa i do biblioteke, pozorišta, gde ste, istina, napravili rampe. Ali, kako stići do javnih ustanova, niste se zapitali? Kad postoji pratilac, ti prelazi su potpuno nepotrebni. Danas, kada svi rade i preživljavaju, kada nemaju vremena ni za koga, naročito za one sa posebnim potrebama, ovi prelazi bi mogli da se dovedu u stanje samostalne upotrebljivosti.
Moja prijateljica, koja je obišla dosta zemalja Evropske unije, kada smo razgovarali na ovu temu, mi je ispričala: – „Još 2002. godine, u jednom od mojih prvih izlazaka u inostranstvo uočila sam nešto što mi je okupiralo pažnju. Naime, u Atini, glavnom gradu Grčke, gde sam prisustvovala sedmodnevnom seminaru, u slobodno vreme, koga nije bilo previše, svega dva do tri popodneva ili predvečerja, imala sam malo vremena da šetam gradom i bila sam veoma začuđena što sam na svakom koraku imala prilike da sretnem ljude koji su na razne načine imali očigledan invaliditet. Kretali su se u pratnji drugog lica, samostalno, ponekad veoma usporeno, uz pomoć različitih pomagala, vozeći se invalidskim kolicima. Naivno, sam pomislila: Bože, koliko u ovom gradu ima invalida za razliku od mog grada. Nekako sam bila i zadovoljna zbog takve svoje konstatacije. Razmišljala sam o tome… Kao nekakvo otkrovenje, dosta kasnije, spoznala sam sopstveno nepoznavanje ove materije. Sinulo mi je! Kod njih invalidna lica izlaze napolje, a kod nas se ostavljaju u kućama. I pored želje da porodica priušti svom invalidnom članu izlazak na ulicu, i na svako drugo mesto koje bi im trebalo biti dostupno, kao i svim drugim građanima, to je bilo gotovo nemoguće. Nigde nije bilo obezbeđenih i prilagođenih prelaza za invalidna lica…. Sada je drugačije, ali društvena zajednica ipak još puno treba da radi da bi obezbedila dostojanstven život invalidnim sugrađanima.“
Kada je ista moja prijateljica bila u Briselu, snimila je fotografiju u jednoj tamošnjoj pekari, gde jedna baka, koja ne može na noge, samostalno koristeći vozilo za invalide, neku vrstu električnih kolica za duže šetnje, kupuje hleb i peciva, u isto vreme šetajući i svoja dva psa. Ova fotografija govori koliko je UE daleko od EU… Mene čudi zašto tako vidljive stvari, kao loše urađeni prilazi, za nas sa „posebnim potrebama“ niko od nadležnih ne primećuje u Užicu i zašto udruženja ljudi sa posebnim potrebama ćute kad su u pitanju ovako vidljivi problemi. Mnogo sam se obradovao onom liftu na plaži, da mogu da izađem kroz tunele do lepote Rajskih otoka, ali kako stići samostalno do lifta? I na kraju da postavim pitanje, ovako javno, nadležnima: Kome ja da se obratim u lokalnoj vlasti, da bi popravili skarabudžene prilaze, da mogu samostalno do prodavnice, pijace i sličnih mesta u mom najbližem okruženju?
(tekst je objavljen u današnjem izdanju Užičke nedelje. Nažalost, tehničkom greškom, bez poslednjeg pasusa prim.ured.)