MUZIČAR – DRAGAN ILIĆ ŠEKI
Posetioci Gradskog kulturnog centra su u prethodne dve sedmice, četvrtkom, mogli uživati u svirci našeg sugrađanina Dragana Ilića Šekija. Šekija se mnogi od ranije sećaju kao košarkaša i fudbalera, ali i kao odličnog gitariste.
– Dok sam išao u Gimnaziju bila je popularna grupa „Kilo i po“. I onda sam želeo da naučim da sviram gitaru. Pokojni Spasa, moj veliki prijatelj, naučio me je da sviram gitaru. Pre toga dobro sam poznavao muziku, dosta sam je slušao i voleo sam gitaru. Za nedelju dana naučio sam osnovno, ali opet se vratim fudbalu. Prešao sam u prvi tim „Slobode“, ali sam imao peh da tada slomim nogu u zglobu. Pauzirao sam godinu dana. I tada sam od bendova, koji su bili „in“ kod nas, počeo da skidam pesme – seća se Simić.
Njegov veći prvi nastup je bio u staroj Sokolani, sa grupom „Strah“.
– To je bilo kada je bio koncert „Bijelog dugmeta“, koji je održan zbog grupe „Kilo i po“. U to vreme se pojavila i „Riblja čorba“, pa sam sa svojim bendom „Strah“ svirao „ Ostani đubre do kraja“ i jednu moju pesmu. Nakon toga opet sam se vratio fudbalu – kaže Šeki i dodao je da je igračku karijeru velikog fudbala završio sa 27 godina. Posle toga kombinovao je mali fudbal i sviranje.
U 1986. godini, nastavio je naš sagovornik, imao je rok bend u kome su bili Miško Milosavljević, Goran Šmakić Šmaka – glumac, Selak koji sada u Simfonijskom orkestru svira bubnjeve, Milić, Boško Ristanović.
– Snimali smo pet pesama kod Miša u studiju. Nismo imali ime benda, niti smo imali neki nastup. Imali smo taj neki materijal i onda smo kod Ljube Ninkovića na „501“ tri meseca sa jednom pesmom bili prvi na demo top listi. Tada su se pojavila i „Deca loših muzičara“. Sada, ponovo nešto radimo oko te pesme. Nerado se sećam tog perioda. U to vreme bio je neki vakum u rok muzici, pa sam imao neku ponudu od Petra Popovića, glavnog i odgovornog urednika PGP RTS-a. Trebalo je da budem šest meseci sa nekim bendom iz Beograda. Ali imao sam porodicu, privatno stanovao, pa sam odustao. To su neke prilike koje se pojave jednom u životu i čovek ih propusti. Popović je rekao da su pesme odlične, hteo je da se napravi bend iz Beograda i da budem u Beogradu zbog pojavljivanja, ali to nisam mogao da prihvatim – nerado o tome priča Šeki.
Posle toga je malo radio, a onda ga je njegov prijatelj Raba harmonikaš pozvao da svira sa njim tezge i kako kaže „bukvalno uvukao u kafanu“.
– To je bilo 1989. godine i od tada sam na tezgi. Volim ovaj posao koji radim. U principu sam roker, ali nemam ništa protiv i lepih narodnih pesama. Od ovih novijih probere se što valja, pa i njih sviram. Ljudi me prepoznaju po onome što radim. Još uvek radim u Kvatru uglavnom petkom i subotom, sa Milanom Jevtom petkom i subotom, a radio sam sa Nešom Milivojevićem i Miškom Milosavljevićem, koji je sjajni gitarista, basista, a koji svira i mnoge druge instrumente i svirao je „Tinom“ i radio sa „Kilo i po“. Povremeno sviram po drugim kafićima i klubovima. Nerado prihvatam te velike tezge, ali ipak odem sa tih nekoliko klavijaturista, ali to je retko. Više je klupska svirka i rođendani. Dosta sam išao u Bosnu, Crnu Goru, a u Pragu sam bio dve godine, kod jednog našeg sugrađanina, koji je otišao pre sedam godina. U Prag sam od 2014. do 2016. godine išao po mesec i po dana. Sećam se te prve godine kada su za Srpsku novu godinu bili i Srbi, Hrvati i Makedonci zajedno, i nikome ništa nije smetalo. Sada sviram i u Vagonu u obične dane i svakog četvrtka u GKC – kaže Šeki i dodao da je odustao od svirki na moru.
– Na moru sam svirao po 4 meseca i to je dug period. Išao sam samostalno i radio sam po dva sata od 21 do 23 časa, a posle mene su nastavljali klavijaturista i pevač. Dolazio je tu i stariji svet i deca, pa sam tako prilagodio malo prijatniji repertoar sa gitarom. Dolazilo je i po 200 do 300 ljudi.
Na pitanje da uporedi taj perioda nekada i sada, Šeki kaže:
– Sada je život brži, komplikovaniji i siromašniji. Nekada je to bilo iskreno druženje, iskrene tuče, iskrena ljubav. Sve je bilo na mestu. Sada se sve izveštačilo i ne može da se poredi sa tim nekadašnjim vremenom. Voleo bih da sada deca imaju deo tog vremena. Tačno se znalo ko je dolazio u Gradsku kafanu, ko je išao u disko, ko u Gimnaziju, ko je na Plaži, na Turistu. Na trgu se znalo gde je ko stajao, a bio je i korzo glavnom ulicom, prvo do muzeja, a posle se skratio do opštine. Devojke su šetale, a momci su stajali, i posle dva do tri kruga, pokaže se ko se kome dopada. Obavezno je bilo biranje za ples na igranci. Kasnije su se otvarali i prvi kafići. Doca je otvorio prvi kafić, Sime drugi, zatim se otvorio „M“. Radile su mnoge firme i bilo je mnogo više para. Ja sam radio u „Fasau“ i sećam se kada svakog meseca u firmu dođu četiri bankara, a mi radnici donesemo knjižice i dobijemo platu, keš. Odmah se posle plate i posla skupi društvo, od 10 do 15 nas, i dođe do sitne svađe ko će da plati piće. Bilo je dosta tog erskog humora. U tome su prednjačili Kalaj, Levi Štringla, Levi mašinovođa, koji počinju priče o nekim dešavanjima, a onda je okrenu na šalu. Sada ne mogu da čujem neki dobar fazon, a pre sednemo i krenemo sa fazonima i pričamo ih satima – seća se Šeki.
Dragan je dva puta bio na festivalu starogradske pesme u Nišu, kada su svirali tamburaši. Seća se da su tu učestvovali i poznati muzičari, poput Vasila Hadžimanova, a da je on sa svojom grupom bio jedini iz Užica. U grupi je pevao Marko Janković.
– Sada Đoku iz nekadašnjeg „Kilo i po“ spremam pet novih pesama. Ja sam radio muziku i tekst, a imaju ljudi koji će raditi aranžmane. Dve do tri pesme su komercijalni pravac, a dve su ozbiljnije. Đorđe je to zaslužio, on je legenda. Još uvek dolazi na moje svirke, otpeva dve do tri pesme. On se uopšte ne menja – kazao je Ilić.
Šeki se na kraju osvrnuo i na užički sport. Igrao je mali fudbal dugo godina i kaže da se i u tom sportu stvorila velika razlika nekada i sada.
– Na prvom turniru u Užicu, koji je organizovao list „Večernje novosti“, bilo je 280 ekipa iz cele Srbije. Igralo se u Sokolani, parku, plaži, pa čak i na Pori. Svi ti tereni bili su prepuni. Skoro negde razočarao sam se mnogo na MOSI igrama u Pljevljima, gde već pet godina imam svirku. Kada sam čuo da su tu moji Užičani, onako iznenađen, jer nisam znao da MOSI igre još traju, odem da vidim. Kad tamo, naše Užičane predstavljaju atletičari i strelci, a Čajetina je imala košarkaše i mnoge druge sportiste. I onda se zapitam gde je užički sport. Nemoguće da nismo mogli da napravimo ekipe za sve sportove i to mi je delovalo malo poražavajuće, žalosno – kaže Ilić.
Zvezdana Gligorijević
4 više komentara
Ovo nije Šeki, on je mlad i lep. Ovo je neki čiča koji se oblači kao tinejdžer.
Bravo Brat!
Legendo!!!
Legnda ovog grada velicina od coveka takav se nigde nije rodiio covek se postaje kad se rodi seki covek velikog srca plemenite tople duse castan posten iskren i neiskvaren ni proslo vreme ni ovo danasnje nikad ga nece promeniti on je i bice ime ovog grada ponos njegovog uzica