početak AKTUELNO Šta nam je činiti

Šta nam je činiti

od Toni Stanković
5,K pregleda

Eh, to je pitanje, što se popularno kaže, od milion dolara. Da apsurd bude veći, nije u pitanju nikakva metafizika, alhemija, niti viša matematika, naprotiv, vrlo je jednostavan odgovor šta je potrebno uraditi kako bi krenuli putem bogatijih i srećnijih zemalja. Odavno su i teorija i praksa definisale skup ekonomskih, političkih, pravnih i socioloških rešenja koji vodi svaku ljudsku zajednicu ka tom cilju. Pa, kad je tako jednostavno, zašto Srbija ne sprovede sve što treba i da onda, koliko sutra, počnemo da živimo normalnim životom? E, to je već to pomenuto pitanje od milion dolara. Imali smo u poslednjih tridesetak godina bezbroj šansi da krenemo normalnim putem, ali smo uvek uspevali da taj put promašimo i krenemo stranputicom. Nekada su nas drugi usmerili u pogrešnom pravcu, nekada nismo imali dovoljno sreće, nekada, šta nekada, najčešće, nismo imali dovoljno pameti, nekada nam svetske okolnosti nisu išle na ruku, bilo kako bilo, više od tri decenije ovo društvo tumara po dnu, uporno, bandoglavo, ponavlja iste greške, sa uvek istom nadom, da će ostatak čovečanstva napokon uvideti da nije greška do nas, nego do njih.
Moda je sastavni deo civilizacije i koliko god se odupirali, retko je ko imun na uticaj, često poguban, koji moda ima na naše živote. Ne, ne mislim samo na garderobu, frizuru, parfem, cipele. I sport, muzika, film, umetnost itekako su podložni modi. Na modu nisu imuni ni nauka, politika, pa i ukupna društvena kretanja, koliko god se akteri tih „ozbiljnih“ stvari trudili da pokažu da su povazdan zamišljeni i iznad svakodnevnih trivijalnosti. Trendovi se menjaju iznenada, bez ikakvog određenog povoda, često se ne zna ni ko ih je kreirao, nemaju jasan cilj, često ni logiku, jednostavno, stvari se dešavaju iznenada i iznenada prestaju, a onda, naknadnom pameću, „mudraci“ objašnjavaju da je sve bilo predvidivo i da su savršeno jasni i uzroci i posledice. I tako do novog modnog hira ili diktata.
Tako je u Srbiji poslednjih meseci, pored iscepanih farmerki, do besvesti popularno biti – opozicija, antifašista i borac protiv sistema. Sa istim ponosom i žarom u očima, kao devojčice u novim iscepanim farmerkama, mnogi uzdignutog čela i sa neskrivenim ponosom, saopštavaju okolini da je fašizam poprimio čudovišne razmere i da će ga oni i samo oni, nadljudskim naporima zaustaviti u poslednjem momentu, pre nego što pohara naše naivne i neupućene duše. Slični su i oni što su se primili na modu opozicionarstva. Drži ih isti zanos kao i antifašiste, samo što nisu toliko ekstrovertni, više su skloni konspiraciji, i, za razliku od antifašista, koji su najčešće solo igrači, više vole rad po grupama iliti kružocima. Oni su prilično slični fanovima filmskih serijala, kao što je Rat zvezda, Matriks i slični, vole masovnija, ali ipak elitistička okupljanja sa srodnim dušama, gde razmenjuju rekvizite i mišljenja o omiljenim opozicionim junacima, prave planove i strategije, ali i očekivanja od predstojećih nastavaka omiljenih saga.
Treći modni talas – borba protiv sistema, izvršio je uticaj na najveći broj žitelja ove države, čak i u najzabačenijim delovima Srbije, tako da danas skoro da i nema osobe koja nije ubeđeni borac protiv sistema i kojoj srce ne pokuca brže kada predano o tome govori za kuhinjskim ili kafanskim stolom. Iskren da budem, dugo vremena je i mene zapljuskivao taj talas borbe protiv sistema. Bio sam tvrdo uveren da je sistem uzrok svih naših nedaća i kada mu jednom dođemo glave, sa će svi naši problemi nestati kao rukom odneti. Posebno me ta modna groznica tresla u periodu adolescencije, kada sam prolazio hipi fazu. Neko je sanjao da bude roker, neko da vozi brza kola, neko da se zaposli u Aluminijumu, a ja sam, eto, maštao kako donkihotovski jurišam na sistem-vetrenjače. I, za razliku od Servantesa, bio sam pun optimizma da će moja maštarija imati srećan kraj. Naravno, to je bilo i za očekivati od mladog entuzijaste, sa malo pameti i još manje iskustva. Sa godinama čovek ne shvati mnogo, ali makar shvati koliko je malo u mladosti znao, pogotovu o životu i ljudima. Dobro, ne treba biti toliko strog prema mladosti, pa ni sopstvenoj, ni Ivo Andrić nije napisao „Na Drini ćuprija“ u 22. nego u 52. godini života. Ako ne računamo one koji žive u večnoj adolescenciji, upravo kako čovek stari deceniju po deceniju, počinje da shvata da nije za sve kriv sistem, nego da je problem i do ljudi. Sve je o tome Andrić još davno napisao, ali je to za nas srednjoškolce, koje su, najčešće, silom terali da čitamo velike i dosadne knjige, bilo baš totalno nerazumljivo i strano. Danas znam da se može promeniti deset sistema, može uragan da sravni pola Užica, može zemljina kugla da se raspukne na pola, ali će moj školski, koga je Lune davnih dana preko veze i bez konkursa zaposlio u opštinu, čvrsto držati stolicu na kojoj sedi, i gledati me, prezrivo se osmehujući. I utopisti su tvrdili da će socijalizam prerasti u komunizam kada postanemo bolji ljudi, da bi na kraju socijalizam završio na đubrištu istorije, a da bolji postali nismo. Ni za milimetar. Uostalom, zar bi i najgori sistem od svih sistema opstao pored tolikog silnog broja boraca protiv njega? Zar upravo to i nije dokaz da nikada nije ni bila u pitanju ozbiljna namera, već običan modni hir? Baš kao svojevremeno masovna histerija za onim kosmodiskom, svi su trčali da ga kupe i tvrdili da im pomaže, a u suštini, jedino je pomogao, onome koji ga je napravio i prodavao.
Zato sam danas, posle toliko godina, umereni borac protiv sistema, i to ne, kao drugi, zbog modnog hira ili da bih bio glavni mange u društvu, nego zbog puke potrebe, zbog dijalektike. Normalnim ljudima je potreban normalan sistem, jer samo u normalnom mogu da funkcionišu. Normalni ljudi prave normalan sistem, pa potom normalan sistem pravi nove, još normalnije ljude. I tako bismo, za par stotina godina, možda i stigli na neko bolje mesto. Ovako, danas imamo loše ljude koji su napravili loš sistem, taj loš sistem pravi nove, još lošije ljude, pa je degradacija svakim danom sve dublja i sveobuhvatnija.
I da se vratim na početak, upravo zato i čudi zašto nikako da krenemo u pravom pravcu, kada se tačno zna šta je potrebno uraditi da bi stigli do tog cilja. Kako je moguće, pored toliko antifašista, opozicionara i boraca protiv sistema, da smo iz godine u godinu sve niže na većini svetskih lestvica? Biće da je odgovor upravo u toj dijalektičkoj zavrzlami, sistem nije dovoljno dobar, jer mi nismo dovoljno dobri, da smo mi bolji i sistem bi bio bolji.
Uostalom, svakodnevno svi besno kukaju kako se teško živi, a, navešću samo jedan primer, u Srbiji se prave daleko veća „veselja“ deci za 18. rođendan, nego za svadbe bilo gde u svetu.
Treba li nam bolji sistem ili je ovo možda najbolji od svih sistema?

Toni Stanković (Užička nedelja 1013)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.