početak KULTURA SUGRAĐANI

SUGRAĐANI

od nedelja
913 pregleda

Novka Ilić- dopisnica Radija Slobodna Evropa

Propast užičkih medija

– Mislim da užičkim novinarima lokalnih medija nedostaje nešto što se zove sluh za profesiju. Ne znam gde su mnogi od njih učili ovaj zanat, ali građani hoće da znaju kako se troši njihov dinar, hoće da znaju kako se kadruje u javnim preduzećima, građani hoće ponekada da pročitaju analitički pristup nekim događajima i situacijama, nije dovoljno samo registrovati događaj –

Dugogodišnja novinarka Vesti i Radija Užice, danas dopisnica Radija Slobodna Evropa, Novka Ilić, nakon gimnazijskog školovanja u Užicu, svoj akademski put okončala je diplomirajući na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Prvi posao dobila je u Vestima. Trideset godina je bila stalno zaposlena u ovom užičkom mediju, a poslednjih dvadeset, najviše je radila na Radiju Užice, gde je petnaest godina bila urednik. A, zatim je otišla.

novka ilić– Nisam više videla mnogo smisla u tom radu. Promenila se i vlasnička struktura, ali koliko znam, to nije mnogo uticalo na uređivačku politiku ni jednog medija u okviru Vesti. Ostalo mi je dve i po godine do starosne penzije, ali aktivno radim kao dopisnik Radija Slobodna Evropa. Za ovu radio stanicu, čije je sedište u Pragu, radim od 1999. godine neprekidno. Može se slušati na internetu, ima odličan sajt, a tu su zaposleni vrhunski profesionalci u ovom poslu. U beogradskom dopisništvu urednik je Miloš Teodorović, a pored njega su tu i Branka Mihailović, Branka Trivić, Ljudmila Cvetković, Zoran Glavonjić, Iva Martinović… Sve su to novinari koji su ranije radili na B92, Studiju B, RTS-u. U praškom studiju su Dragan Štavljanin, Slobodan Kosić, Omer Karabeg… imam sreću da sa njima godinama sarađujem i još uvek ponešto učim.

Iz Užica, kaže Novak, šalje radijske pakete, reportaže, tonske zapise, izveštaje, po sopstvenoj, ali i proceni urednika koji katkad nešto zatraže.
– Vrlo malo ih interesuje kada ministri dolepršaju u Užice…-objašnjava koncept Radija Slobodna Evropa.

Povremeno piše duge tekstove za list Sloboda iz Čikaga, list najstarije srpke organizacije u Americi, Srpske narodne odbrane. Nekoliko godina bila je i dopisnik radija B92 iz užičkog kraja i ANEM-ov saradnik. Na više radijskih festivala osvajala je nagrade za profesionalno urađene informativne emisije.
– Danas i ne postoje više takvi festivali, danas su medijske nagrade toliko degradirane, da na primer imate jedan festival, ne bih ga imenovala, i jednom prilikom mi organizator kaže, nagrade su dobili svi koji su poslali svoje televizijske reportaže! Još kaže, imamo toliko nagrada, koliko se prijavi učesnika na takmičenju! I to govori, gde je danas novinarstvo . Nekada se govorilo da iz ove profesije treba izaći na vreme. I treba! Mada ima i ona druga krilatica, jednom novinar- uvek novinar, a ja bih dodala, silom prilika!- kaže naša sagovornica.

Kada je počela da radi u Vestima, februara 1985. godine, to je u ondašnjem Titovom Užicu bilo jedino medijsko preduzeće. Sa svojom strukom, Novka je jedino tu mogla da nađe posao.
– Tada je u listu Vesti i Radiju Titovo Užice, bilo zaposleno preko 30 novinara. Iz svih opština postojali su dopisnici koji su bili u stalnom radnom odnosu. Iako se i tada novinarstvo kretalo u okviru partijskih odluka, ipak, i novine i radio su bili puni reportažnih zapisa. Tada su u ova dva medija radili Mirko Zečić, Dušan Ćitić, Miladin Ostojić, Tanasije Paunović, Jeremija Džambić, Emilijan Protić, kosjerićki pesnik Miljko Mitrović, koji je svakoga dana putovao iz Kosjerića, Ratomir Blanuša, Nada Selaković, Milica Turudić, Dragan Čović, Olivera Mićić, Zoran Žeravčić, Petar Jovanović, muzički urednik, likovni urednik Radomir Vergović, dugogodišnji urednik lista Petar Tešić, sjajni spikeri Goca Stamatović i Dušan Stanić… Bilo je to vreme kada su se ljudi bavili novinarstvom, jer su to voleli i znali su da pišu. Pismenost im nije bila slabija strana.

novka ilić 2

Među nama je najviše bilo novinara sa visokom stručnom spremom, i to je, koliko se sećam, bio uslov da se dobije posao novinara. Novinar je bio dobrodošao u to vreme u svakoj sredini, a informacija se lako dobijala. Naravno, uvek se postavlja pitanje da li je bilo istraživačkog novinarstva? Neke društvene teme su vrlo istraživane, ali ono što me tada radovalo, ali i danas kada razmišljam o tom vremenu, jeste činjenica da je, i na radiju, i u novinama, bilo mnogo reportaža. Beležili smo živote običnih ljudi, beležili smo zvučne slike sela, đaka pešaka, rekordera u proizvodnji mleka, pisali o omiljenim učiteljima… Sve je imalo neku toplinu, koju je ovo vreme odavno izgubilo. Razlika u sadašnjem i ondašnjem novinarstvu, jeste, kaže Novka, što se sada novinari navodno interesuju za velike teme, afere, slučajeve, a ništa o tome zapravo nema u novinama, niti elektronskim medijima. Ili ako i ima nešto, to nema nikakvog efekta.

– Tužilaštvo ne reaguje, građani ne reaguju, pa se postavlja pitanje za koga novinari pišu i istražuju? Ispada samo zbog sebe. Pa, gde je tu onda svrha novinarske profesije?
A, dobro su, kaže, novinari pre dvadesetak i više godina morali izvagati šta i kako pišu. ‘Debeovci’ im nisu praštali ni razgovore sa političkim oponentima ondašnjoj vlasti, niti smelost da u studio dovedu, na primer Ivana Đurića, kada je cela Srbija pljuvala po njemu.

– Nisam baš imala respekt prema debeovskom rezonu, što me nekoliko puta koštalo… – priseća se Novka. A, seća se i da je Užice godinama imalo samo dva pomenuta medija.
– Zatim su se počele otvarati nove radio stanice, pojavio se još jedan nedeljeni list, zatim televizijske stanice. I sve to nije unelo neku veliku promenu u užičko novinarstvo. S vremena na vreme bi se pojavio neki zanimljiv tekst, dobra radio emisija, i to su radili samo pojedinci. Nije u ovoj sredini novinarstvo imalo neki poseban pečat. Možda je taj pečat imao Radio Užice posle devedesetih godina, kada je napravio iskorak, i u vremenu višestranačja uvažavao političke stavove svih političkih činioca u Užicu. I to je, čini mi se, najsvetliji period medijske kuće Vesti.
Poznato je i to da u Radio Užice nije bilo lako doći…
– Kao novinar mogao je raditi samo neko ko je i glasovno sposoban, a tražena je i provera koju su verifikovali stručnjaci Radio Beograda za glas, dikciju i akcenat.
Sve do 1997. godine Vesti su imale status društvenog preduzeća, a posle dvehiljadite, zbog teške finansijske krize, Vesti postaju javno preduzeća sa najminimalnijim iznosima iz opštinskog budžeta.
– Ja sam tada bila glavni urednik i borili smo se sa besparicom. Demokrate su tada ovo javno preduzeće pustile niz vodu. Paralelno sa tim, opadao je kvalitet rada novinara. To je potrajalo, a od novinarstva je sve manje ostajalo, ne samo u mojoj firmi, već u svim užičkim medijima. Kao da više nije imalo šta da se traži u ovom poslu, a mediji bi živnuli samo kada su izborne kampanje. Ni danas, petnaest godina od takozvanih demokratskih promena, ništa se u užičkom novinarstvu nije promenilo. Ko god nije imao šta drugo da radi, bavio se novinarstvom, posebno na ovim našim televizijama koje trčkaju da zabeleže svaki gradonačelnikov korak za najsitniju paru. Ekonomsko siromaštvo, evidentno je danas u svakom užičkom mediju, a to je izazavalo i svako drugo siromaštvo ove profesije. U malom boljem položaju su dopisnici dnevnih novina, javnog servisa, većih republičkih medija. Oni se ne bave sitnim, servisnim, dnevnim informacijama, i njihov rad nije vezan za gradske pare. Mislim da užičkim novinarima lokalnih medija nedostaje nešto što se zove sluh za profesiju. Ne znam gde su mnogi od njih učili ovaj zanat, ali građani hoće da znaju kako se troši njihov dinar, hoće da znaju kako se kadruje u javnim preduzećima, građani hoće ponekada da pročitaju analitički pristup nekim događajima i situacijama, nije dovoljno samo registrovati događaj. I to se može raditi na više načina, a ne samo postaviti šturu informaciju i fotografiju. O istraživačkom novinarstvu apsurdno je i govoriti, nema ga. Ne znam da li je objašnjenje u onoj čuvenoj rečenici, koliko para toliko muzike. Ako je tako, onda hajde da se bavimo drugim poslom.

Na to koliko ćemo imati kritičan odnos prema stvarnosti, prema kreatorima gradske politike, utiče više faktora, kaže Novka.
– Pomenula sam ekonomsku stranu, pomenula sam i to koliko smo u profesiji, koliko znamo posao, ali i vlasnička struktura medija nam propisuje okvir kretanja novinarskog pera. U Užicu su svi privatni, nemamo lokalnih javnih servisa, to je varijanta da sam definišeš šta želiš od svog medija. Želiš li samo komercijalnu stranu priče ili uz nju i da tvoj mediji utiče na kreiranje javnog mnjenja. E, onda moraš da se potrudiš i da platiš cenu novinarstvu. Koliko vidim u Užicu sada niko ne želi da se bilo šta menja u medijima. Daj šta daš. A to se vidi i po sramnom tiražu. A gradski oci to odlično znaju i rade po svome. Kao da medije plaćaju iz svog džepa. Ali, ima tu i i jedna druga strana, lokalni mediji i zaposleni u njima nikako da shvate da po novom Zakonu o javnom informisanju, nema plaćanja medija od para poreskih obveznika, već se plaćaju dobri projekti. Takvih je malo bilo na poslednjem konkursu za projektno informisanje Grada Užica. Kao da je neko dužan da plaća svaku medijsku kuću u Užicu. A, ako medije ne interesuje šta se radi u gradskoj kući, pa neka traže druge teme i popunjavaju strane i minute. Verujem da bi se mediji vratili profesiji, a novinari bi izoštrili svoja medijska čula. Uostalom, internet novinarstvo nameće nam sasvim drugi koncept novinarstva. Ako nisi brz, precizan, zanimljiv, sa dobrom fotografijom, možeš imati sto portala, ne vredi. Na kraju krajeva, svi mediji su poslednjih desetak godina pretrpeli ogromne promene, prisutno je nešto što se zove moderno novinarstvo. Ko se nije prilagodio, a mnogi novinari u Užicu nisu, teško prolazi. Novinari čak ne znaju da postave ni prava pitanja na pres konferencijama. Ne znam da li se plaše sebe ili sagovornika. Možda svog neznanja.

LJ.K.

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.