početak EKONOMIJA Sve više pčelara

Sve više pčelara

od nedelja
779 pregleda

petar lukić pčelar

PČELARSTVO: PETAR LUKIĆ, PREDSEDNIK UDRUŽENJA PČELARA U UŽICU
Stiglo proleće, a samim tim aktivirale su se i pčele. Užički pčelari osluškuju svoje pčelinjake i uveliko pripremaju svoja društva na prvu bagremovu pašu. U našem kraju je sve više ljudi i porodica koje se bave pčelarstvom, a ujedno od toga i živi. Kakvo je danas pčelarstvo kod nas i šta sve zahteva poziv pčelara razgovarali smo sa Petrom Lukićem, predsednikom ovdašnjeg Udruženja pčelara.

UN: Koliko ima pčelara u Užicu i okolini, koliko košnica i koje su to količne meda koje se proizvedu u ovom kraju?
– U ovoj godini za sada imamo 231 člana i to je neki broj koji se od 2008. godine stalno povećava. Do tada smo imali 250 članova, ali su formirana društva u Čajetini, Bajinoj Bašti, Kosjeriću i posle toga je broj spao na 130, pa se zadnjih osam godina popeo na 231. 99 posto je iz Užica. U toku godine užički pčelari proizvedu, prema nekim našim procenama, a na osnovu popunjavanju anketnog lista pri učlanjenje, između 200 i 300 tona u prosečnoj godini, a imamo negde oko 12.000 košnica. Prosečan broj košnica po pčelaru je oko 80 košnica.

UN: Da li je teško plasirati med kao robu? Ima li otkupljivača?
– Pčelarstvo u Užicu i u celoj Srbiji je procvetalo kada je krenula potražnja za našim medom van teritorije naše zemlje. To je krenulo pre sedam godina. Ono što je interesantno i svakako za ponos, što pčelari Srbije, a naročito užički pčelari, proizvode med vrhunskog kvaliteta. Ipak, posebno se ističu Užičani. Članovi našeg društva, koji su predavali med na veliko, pre samog otkupa, vršili su analize na dosta parametara, na osnovu kojih se med otkupljuje. Naši užički pčelari nikada nije imao nijedan uzorak da je diskutabilan, a kamoli za odbijanje, dok je u Srbiji, i tou istočnoj i južnoj Srbiji, bilo takvih slučajeva. Razlog tome je, a što smo često govorili na našem Debatnom klubu, tehnika pčelarstva, jer tehnika tu ne može mnogo da napreduje. Mi smo na tim sastancima često pričali kako treba raditi sa pčelama i dovelo je do toga da ljudi rade kako treba i onda ne mogu da uđe u problem sa onim što proizvode. Ono što mi znamo, na osnovu informacije naših izvoznika, med se izvozi u Italiju i Nemačku. Od pre godinu ili dve, jedna firma izvozi i u Norvešku.

UN: Koji je med tražen?
– Užičani se kod tih otkupljivača veoma dobro kotiraju, jer kada niz godina nemaju problema sa uzorcima, onda se ne sumnja u kvalitet. Pored otkupljivača postoji i prodaja meda običnim kupcima. To kažem, jer otkupljivači uglavnom traže bagremov med, dok obični građani dosta vole i livadski mes. A Užice je veoma specifično, jer je na kraju Šumadije i na početku planinskih venaca. Ceo ovaj region je specifičan zbog tog livadskog meda, koji je veoma cenjen i tražen kod nas u Srbiji. Ali, to nije slučaj na evropskom tržištu. U Evropi je posebno tražen bagremov med iz razloga što taj med ima standarde i norme koje treba ispuniti. Kod livadskih medova nema standarda, jer jedne godine preovladava jedna trava, druge godine druga trava i nema tu standarda. Zato su manje količine koje se proizvode sa livada.

UN: Da li ste zadovoljni otkupnom cenom?
– Ne može se objektivno odgovoriti na to pitanje i mislim da pčelari nikada ne mogu biti zadovoljni. Svesni smo mi da cenu reguliše tržište i vremenske prilike i da se na trgovini uvek više zaradi, nego na proizvodnji, ali mi se tome prilagođavama. Ako baš insistirate da kažem cenu, sa kojom bi većina proizvođača bila zadovoljna, mogu reći da svaka cena bagremovog meda koja prelazi 3,5 evra je zadovoljavajuća. Možda će neko reći da je malo, ali to je možda posledica onoga što se dešavalo prethodnih godina. Kada je krenuo otkup meda, cena je bila 2,7 evra i većina pčelara je bila na neki način zadovoljna. Međutim, prošle godine je izašla na 4,5 evra, pa je kod ljudi porastao apetit, ali, u principu, većina pčelara smatra da je za bagrem zadovoljavajuća cena od 3,5 evra.

UN: Kako ste vi počeli da se bavite pčelarstvom?
– Pčelarstvom sam počeo sam da se bavim 2004. godine i to sasvim slučajno. Tada nisam ni pomišljao da imam košnica koliko ih imam danas i nekih velikih količina meda, a da ne govorim opremi koju danas posedujem. Počeo sam, kao i svi drugi, sa dve do pet košnica. Tada nije bilo interneta, kao sada, a bilo je vrlo malo literature, koja se svela na par knjiga na našem jeziku, ali na tom Debatnom klubu razgovaralo se o pčelama i ljudi su, ima ih i danas, nesebično davali savete. Sve je više počelo da me zanima pčelarstvo, tako da danas imam 92 košnice. Imam i kontejner i kamion kojim prevozim košnice, a od prošle godine i uređenu prostoriju po svim standardima za ceđenje meda i radionicu za izradu košnica. Tako sam ušao u krug pčelara koji imaju malo više od proseka. Pčelarstvom su uglavnom počeli da se bave ljudi koji nisu imali drugi posao ili su ostali bez posla, a u to vreme je krenuo i otkup, tako da je pčelarstvo kod nas bukvalno odjednom procvetalo.

UN: Gde držite te košnice i da li ih često selite?
– Moj zimovnik, odnosno pola pčelinjaka trenutno se nalazi u Staparima, a druga polovina u Višesavi kod Bajine Bašte. Prvo seljenje je kada cveta prvi bagrem, a to je u Šumadiji, a ja lično idem u okolinu Donje Rače. Drugi bagrem obično stiže oko Požege, Arilje ili Kadinjača, pa i u Lužničkoj dolini. Posle tog drugog bagrema trudim se da ih dovezem u stacionar, gde ih pripremam za narednu suncokretovu pašu. To zahteva saniranje košnica, kao i razrojavanje društva, ako je potrebno. U to vreme ovde su livadske paše. Neki pčelari idu na lipu na Frušku goru. Ja to nisam radio iz više razloga, prvo, jer nemam mnogo vremena, a drugi razlog je prenaseljenost Fruške gore košnicama, jer se u to vreme okupi polovina pčelara Srbije.

UN: Kako ide to seljenje, da li već imate određenu lokaciju gde ćete ići?
– Svako od nas preko svojih rodbinskih i prijateljskih veza nađe negde mesto. Tamo gde se sele košnice vrlo je važno da se ispoštuju neka osnovna pčelarska načela. Ne treba seliti košnice na mesta ako na tom prostoru postoji pčelinjak na nekih 500 metara blizine, zatim treba postaviti košnice najmanje 50 metara od bilo kog puta, da nikome ne smetaju. Suština je da tu kada dođemo sa pčelama ne ugrožavamo nikoga, kao što ne želimo da i nas neko uzgrozi. Ne sećam se da je u poslednjih deset godina neko od Užičana imao probleme na terenu. Tim domaćinama se uglavnom revanširamo medom i steknu se prijateljstva. Ima i onih, koji su na primer u okolini Lapova kupili parcele zbog bagrema i to je sada u njihovom vlasništvu i tu sele košnice. Takva je situacija kada se radi o bagremu, dok je o suncokretu malo drugačije, jer se suncokret ne seje svake godine na istim površinama, pa se u skladu sa tim i menjaju mesta seljenja. Zato se unapred traže ljudi kod kojih ćemo odseliti i postaviti košnice.

UN: Rekla bih da je to obostrana korist kada je u pitanju suncokret, naročito zbog oprašivanja?
– Ti poljoprivrednici su stekli dosta znanja i često nam kažu da imaju više koristi od nas, nego mi od njih. Mi Užičani uvek im ponesemo naše proizvode – balon rakije, pršute i meda, i njima je to čudno. Oni su takođe svesni, a često se može naći u brošurama podatak, da kvalitet ploda pada i za 50 posto, ako nije prethodno oprašen. Naročito to važi kod jagodičastog voća, i isto je kod maline.

UN: Da li je sada često trovanje pčela zbog prskanja voća?
– Ima sporadičnih slučajeva trovanja pčela, a to nastaje prilikom prskanja voća u cvetu, što je zakon izričito zabranio, a i sve firme koje prodaju te preparate navode da je zabranjeno prskanje voća u cvetu. Ranije je toga bilo mnogo više, ali u poslednje vreme, valjda i zbog predavanja i raznih edukacija, svelo se samo na sporadične slučajeve. Jedno je jasno, a to je da se bilo koje voće ne sme prskati u cvetu.

UN:: S obzirom da često selite košnice, koliko puta godišnje cedite med? Koliko košnica može jedan čovek da opslužuje i ko Vama pomaže?
– Onaj ko stacionarno pčelari uglavnom jednom godišenje cedi med, a mi koji selimo pčelinjake, cedimo med posle svake paše. Svaki pčelinjak, preko 30 košnica, zahteva pomoć porodice ili nekog drugog. Meni pomaže otac, žena i ne moram nikoga da platim, a ima onih koji plaćaju radnu snagu kada se cedi med ili pregledaju društva. Ponekad mi pomažu i deca, a u pomoć zovnem sestru i zeta, svastiku. To tada deluje bukvalno kao neka porodična manifaktura. Pomoć je najviše potrebna kada se cedi med.

pčelar

UN: Koliko je vremena potrebno da se provede u pčelinjacima?
– Moje prisustvo u pčelinjaku nije potrebno svaki dan. Narod vidi pčelarstvo ta dva do tri meseca koliko traje paša, ali tada pčelari najmanje fizički rade. Ali, kada krene zazimljavanje društva, a to je kraj jula i početak avgusta, prvo pregledate sva ta društva, odredite vosak koji ćete topiti, popravite košnice, tretirate društva protiv bolesti, nekim zajednicima nadomeštate hranu, pripremite sve za zimu, i sve to prođete po nekoliko puta. Onda dolazi lošije vreme i tada topite vosak, izlivate ga na satne osnove, posle sedam do osam godina moraju da se popravljaju košnice, menjaju se ramovi, farbaju se košnice i pripremaju se nove košnice. To je sve vazano za drugu polovinu januara, a onda osluškujete šta se dešava u košnicima. Već u februaru intervenišete sa hranom ako je potrebno, gledate da li se desio bezmatak i pravite plan za narednu godinu. Tako da smo uploseni tokom cele godine.

UN: Koliko je potrebno para za jednu košnicu i šta je Vaša preporuka onima koji počinju da se bave pčelarstvom?
– Moj savet je da, ko počinje da se bavi pčelarstvom, polako treba da prođe sve faze, a kojih ima dosta. Prvo bi trebalo da kupu košnicu, a onda sledi kovanja ramova, farbanje košnice i užičavanja ramova i na kraju treba vosak koji će uliti u te žice. I tako imate praznu opremljenu košnicu i to košta od 80 do 90 evra. Na to treba dodati, na primer, roj sa pet ramova zaposednutih maticom košta od 40 do 50 evra. Tako cena jednog pčelinjeg društva sa košnicom košta od 120 do 140 evra. E, sada treba razmisliti da li će da kupi pčelinje društvo ili roj. Ako kupi roj, onda ga mora negovati da bi sledeće godine donelo neke rezultate. Što ga pre kupi i što ga bolje pripremi za zimovanje, rezultati su veći. Velika je razlika da li je roj kupljen 1. juna ili 10. juna, To u pčelinjem svetu predstavlja veliki period, jer pčela izlazi 21 dan od polaganja jaja, ona posle provodi još nekih 15 dana, što zavisi od same strukture u košnici. Dakle 35 do 40 dana potrebno je da prođe od jajeta, da pčela izleti u prirodu i donosi poneki nektar u košnicu. Zato je to vreme jako bitno. Početnik može da kupi i pčelinju zajednicu, ali mislim da je bitno da kupi i roj, kako bi prošao i tu fazu, čisto da bi propratio šta se dešava u pčelinjoj zajednici. Takođe bih savetovao da se odjednom ne počinje sa velikim brojem košnica, jer za svaki posao treba kondicija i iskustvo. Početnik sigurno ne može da u određeno vreme pregleda na primer 50 košnica odjednom, a usput to mora da se radi pažljivo. Rekoh koliko košta jedno pčelinje društvo sa košnicom i to nije mala cena da bi neko eksperimentisao. Ali osnovni preduslov za bavljenje pčelama je da se prvo proveri da je alergičan na ubod pčele. Trebalo bi bar neko vreme da provede sa nekim pčelarom oko košnice. Ima ljudi koji različito reguju, a ima onih koji nisu bili alergični, pa su postali. Zato, kada je u pitanju pčelarstvo, potrebno je da se ide stepenik po stepenik.

UN: U koje boje treba farbati košnice i da li to ima veze sa pčelarstvom?
– Ima naravno. Pčela prepoznaje plavu, žutu i belu boju, Iz mog iskustva, a i drugih pčelara, bela je najnezahvalnija u toku zimovanja, zato što je hladna boja, a u toku zime najbitnije je da privlači sunce. Neki farbaju košnice u crveno, ali postoji neka studija da su pčele iz takvih košnica agresivnije.

UN: Koliko su stršljeni opasnost za pčele i da li postoji neki načinn borbe protiv njih, a da se ne ubiju?
– Stršljen je zaštićen i ne sme se ubijati. Mi imamo problema sa njim, jer se on hrani pčelama i namerno se gnezdi u blizini pčelinjaka. Oni bukvalno znaju da budu dosada na pčelinjaku. Ne može on da uništi pčelinje društvo, ali problem je u tome što uznemiravaju pčelinju zajednicu i kada prilazim njima one su jako uznemirene. Ima nekih načina da se odbranite od stršljena i kod kuće. Plastičnu flašu isečete i onaj vrh okrenete i stavite ga u drugi deo flaše, u koji ste prethodno sipali na primer pivo, jer je to kiselina, a kiselina privlači stršljenove, a ne pčele.

UN: Recite nam nešto i o istoriji Udruženja pčelara Užica?
– Iduće godine proslavićemo 90 godina postojanja i u to ime spremamo monografiju. To nam radi Sekula Novaković i u monografiji će biti istorija pčelarstva u užičkom kraju, kao i pčelari koji se danas bave pčelarstvom. Dakle, od 1937. godine postoje pisani dokazi da je bilo udruživanja pčelara, mada se pominje da je kod nas i ranije bilo razvijeno pčelarstvo.

UN: Često se pominjali Debatni klub. Recite nam nešto više o njegovom radu.
– Ono što naše udruženje u nekoj novijoj istoriji svrstava u red značajnih društava u Srbiji je to što od 1981. godine postoji takozvani Debatni klub pčelara, koje u stvari predstavlja kao neku školu pčelarstva. U početku je to bilo zamišljeno da se pčelari druže određenim danima u sedmici zimi, kada nemaju mnogo posla u pčelinjaku i da pričaju o različitim problemima i temama vezanim za pčelarstvo. Njegov osnivač je Andrija Žilović i on je osmislio, organizovao i pokrenuo sve to. Posle njega je nastavljen rad i kako se pčelarstvo razvijalo, razvijao se i Debatni klub. Sada kada je tehnologija razvijenija i naš Debatni klub od pre desetak godina koristi video projektore i pčelari prate slike i grafikone uz tekst. U poslednjih dvadesetak godina održava se deset puta godišnje, od polovine oktobra do polovine marta. Iako je, kao što rekoh, tehnologija napredovala, imamo sve više mladih koji posećuju naš klub, a u proseku dođe 80 pčelara. To se svakako pročulo, pa naši pčelari drže Debatni klub i u drugim udruženjima po Srbiji, pa i susednim državama. To je nešto što je ponos našeg udruženja.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.