početak AKTUELNO Vrhovni bog – Poligraf

Vrhovni bog – Poligraf

od nedelja
697 pregleda

Veliki srpski mrsni tradicionalni prednovogodišnji mozgokolj
Prođe nam i 29. novembar, nekadašnji Sv. Avnoj, jedan od najomiljenijih praznika svih naših naroda i narodnosti. Deca ga voleše, jer nisu išla u školu, oni stariji zbog svinjokolja i u nedogled spajanim neradnim danima, ostaci umiruće i nikad iz kome vraćene srednje klase sa setom se prisećaju povoljnih aranžmana i jurnjave po evropskim buticima. Sad ga svi mrze i nerado ga se sećaju. Tad živesmo socijalizam i radničko samoupravljanje, a posle smo izabrali da preživljavamo pravoslavni fundamentalizam i nacionalizam. Po prikazanim rezultatima, rekao bih da se nismo najbolje snašli u novom okruženju, sem ako neko srozavanje morala i standarda uz obavezni egzodus mladosti i pameti ne ubraja u epohalna dostignuća. Ove godine ga proslavismo skromno, sa prvim snegom i jačim minusom i autorskim tekstom premijera tzv. Kosova u Washington Post-u. Tako smo saznali za nikad obelodanjeni plan našeg predsednika za koji su, gle čuda, znali svi, osim Parlameta u parlamenarnoj demokratiji, i naroda o kome se zapravo i radi.
Tom narodu se svakodnevno serviraju bajke tipa da je opozicija potpisala Briselski sporazum, rasformirala tzv ,,paralelne institucije“ na severu Kosova i uterala Srbe u kosovski sistem, postavila carinske prelaze, dala pozivni +383, a istina je samo da je sadašnja vlast prva zaokružila priznanje svih oblika vlasti na Kosovu, sudske, izvršne i zakonodavne.
Imam nekih godina, pa se dobro sećam da nas nisu tukli, šutirali i ponižavali i otimali penzije, dečje, majčinske i porodiljske dodatke i pretili ratovima. Sećam se da su vratili staru deviznu štednju, zaostala potraživanja i ukinuli vize.
Čuli smo i da je predsednik svih građana poslao pisma penzionerima kao predsednik jedne stranke, da ne bi rasipao državni novac kao na novogodišnje ukrase ili kult zastave, što nije baš u skladu sa Ustavom, ali ovde je na snazi ona nova “Ustav c’est moi” koja ide rame uz rame sa onom starijom “L’état c’est moi”, pa sve to prolazi neopaženo. Odakle stranci novac? Ili je to naš novac, novac svih građana Srbije čiji bi on po Ustavu trebalo da bude ravnopravni predsednik? Tačnije, kamioni novca koji se 24/7 ispumpava preko budžeta i fantomskih fondova i reketa koji preko iste stranke partijski zaposleni vraćaju u centralu, po sistemu “pojavi se jedan sa 800 eura i pita drugu dvojicu za stolom hoće li da uplate po 400 u stranku” ?
Sve se to na velika zvona objavi na svečanom otvaranju nove fabrike, koja neće doživeti sudbinu one iz Smedereva, otvorene prošle godine, a zatvorene pre par dana. Tada je bogati srpski gradić dao siromašnim nemačkim investitorima skromnih 300 miliona iz budžeta da pakuju morsku ribu, ali se skoro ispostavilo da Palma de Smederevo nije na moru, pa je fabrika zatvorena, a radnici ostali da bosi sede na molu zagledani u pučinu.
Na jednom sličnom, nazor uteranom okupljanju novinarka RTS-a, izreče da je prisutno više stotina hiljada ljudi. Ako se uzme u obzir da “naše pravo da znamo sve” retko namerno greši i izvrće činjenice i ako prepostavimo da je svaki posetilac mitinga na leđima nosio još jednog posetioca, onda bi to u uobičajenoj gustini od 2.5 osobe na 1m2 značilo 36.000, a na gustini 5 osoba na 1m2 – 72.000 posetilaca. Oni jači su mogli da natovare i po 3 na grbaču, pa ispada da je RTS u pravu. Baš kao i za povećanje takse.
Slavili smo i vrhovnog Boga u Srba, Poligrafa. U doba digitalizacije menja sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast. Do njega je neuporedivo lakše doći, nego do ultrazvuka. Isto se zakaže, a može i preko šefa. Da li si doručkovao? Da. Je li danas sreda? Da. Kraj. Dobiješ sertifikat da si pošten čovek. Oni koji te do pre mesec dana nisu ni poznavali, sada znaju i da si sedeo u drugoj klupi do vrata i da imaš klinca koga učiš da peca. Za Poligraf nije potreban uput izabranog lekara, samo podignuta optužnica.
Mogli bi, u okviru nadolazeće sveobuhvatne digitalizacije, svi građani bar jednom mesečno da odu na poligraf i očiste se od grehova. On pita: „Odričeš li se“, odgovoriš: „Odričem se“, i tako tri puta. Uđeš, izađeš i gotovo.
Nekadašnjeg lidera Srba sa Kosova nije mogla da zaštiti ni BIA, ni VBA, ni mediji, niko. I niko te iste Srbe nije uspeo da ujedini tako brzo i tako masovno, kao nestašica srpskih tabloida i lažnih vesti.


Ipak, svu snagu i volju, spremnost i rešenost duboke države videli smo na primeru optuženog “kriminalca bliskog vladajućoj stranci koji drži poluge vlasti na severu Kosova”, bar tako ga je okarakterisao pokojni Oliver.
Čak se i “dobro stvorenje” poznato po izjavi: „Nažalost, danas postoje te društvene mreže, na kojima ne možete svakog da iskontrolišete“, potreslo do nivoa da mora da urgira kod evropskih komesara da dragoceno štivo pristigne do krajnjih korisnika i ne stavi ih u situaciju da bar dva dana razmišljaju svojom glavom.
Još se, sva najeđena, zapitala šta je to bilo tako važno pre 11 meseci, pa tek sad istraga. Pa ubijen je čovek. Valjda je to važno? Pre nego je ubijen, zapalili su mu kola; držan je u pritvoru 3 godine; zapalili mu kancelariju; upali u stan; eksplozivom digli kola u vazduh, a šest metaka u leđa došlo je na kraju, malo posle naloga za ubistvo, emitovanog svaki sat u vidu spota sa omiljene režimske tv stanice.
U pažljivo pripremljenom scenariju izazvana je histerija i stvorena atmosfera panike, kako bi se moglo saopštiti da Srbija ne kontroliše ni pedalj na Kosovu.
Lagano je prošao i budžet za 2019. a izdvajanje za BIA je veće nego za čitava ministarstva omladine i sporta, zaštite životne sredine i turizma. Ostatak dat vojsci i policiji. Treba braniti režim. Tako su davali i 2000-e pre 5. oktobra. Nije vredelo. E, zato sad u budžetu ima mesta da srpska desnica organizuje tribine pod nazivom ’’Kako sprečiti novi 5.Oktobar’’.
Ima i za novinarske nagrade. Jedna otišla čuvenoj ratnoj huškačici devedesetih, koja napisa romansiranu biografiju deda Ratka.
CIA u ovogodišnjem izveštaju iznosi kako je Srbija tačka pretovara heroina iz jugoistočne Azije ka Evropi, a UN u svojoj studiji tvrdi kako se preko male ponosite zemlje, koja je jedina evropska na FATF listi, godišnje prošvercuje od 50-60 tona heroina.
Evropski nojevi onim delom koji ostaje iznad rupe saopštavaju da je ovde i dalje sve OK, ali da su nam potrebni i neki rezultatčići u reformi pravosuđa, suzbijanju korupcije i slobodi medija. Može, ali ne mora. Oni bi i dalje da naprednjački rak leče Andolom. Naivno nagađamo da će tako biti dok se ne desi ono što je kao negde dogovoreno i što svi očekuju da će se desiti. Malo ko se pita da li je problem i u neprestanom koketiranju opozicije sa crkvom, nacionalistima, unitaristima i profesionalnim ljubiteljima ideologije krvi i tla?
Bi i ono, što su se svi naivno nadali da biti ne može, mada su raju počeli da sve vise žare i pale, te je došlo do sasvim logičnog ishoda. Sam vrh vlasti je kreator netrpeljivosti, koju svakodnevno ciljano šire preko svojih medija i pokušaj ubistva metalnom šipkom na opozicionoj tribini nešto je očekivano ili kako oni vole da kažu – incident. Mnogo bezazleniji i neviniji, nego kad je vetar oduvao dve novinarke režimske ratnohuškačke televizije dok je vlasnik iste dirigovao sa bananama u rukama. Krivci su naravno još od ranije poznati organima gonjenja, ali se objavljuju samo njihovi inicijali, kao da su vršili nasilje plastelinom u vrtiću. Zamisli da im roditelji čuju?
Slučaj je rešen. Šef je rekao: “Gnušam se onih koji na bilo koji način primenjuju fizičko nasilje”. Ende. Svi se kao nešto gnušaju, malo ko reaguje. Kao društvo se ne osvrćemo na razbijanje nečije glave, sve dok ne bude kasno. Imamo iskustva u toj discipline, a ne učimo ništa na greškama.
Po kazni će nestašni dečaci najverovatnije u Lučane, gde horde partijskih službenika iz Vojvodine domaćem stanovništvu cepaju drva, čiste dvorišta i štale, nude sve i svašta u zamenu za glas a priča se da talentovaniji i nariču po sahranama. Ne šalim se, ljudi izgube nekog svog, a na grobu se pojavi desetak aktivista sa porukom da stranka žali za gubitkom.
Javni dug Srbije skoro 24 milijardi evra, 2008. iznosio je skromnih 8,78 milijardi evra, što jasno sugeriše da smo skupili kintu za Nacionalni stadion i 6-7 manje nacionalnih, da ih posejemo kojekude da deca igraju lopte. U centru Beograda isto neka deca sede u jaknama, jer škola nema grejanje. Kućice za vrapce odolevaju.
Zemaljski dani teku. Pažljivi pratilac srpske štampe zna da nas, kao i pred svaku Novu godinu, čekaju najave cepanja SNS-a, velikih novogodišnjih hapšenja i plate od 500 eura. Ove godine iznenadili su nas Nobelovom nagradom za sirotinju, koja ima tradiciju od sedam decenija, tačnije dve godine, a pokrenula ju je Fondacija evropskih populističkih partija. O njenom značaju dovoljno govori i to što laureat nije ni otišao da je primi. Blam ga.
Prvi vesnik prolećnih izbora u Srbiji je milostinja od 3 `iljade za gospođu i gospodina penzionera.
Još 79 dana do isteka Brnabićkinog ultimatuma Evropi.
Posle da se bombavduju Banski dvovi, Vim i Paviz.

Milan Todorović Čarli (Užička nedelja 1000)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.