početak AKTUELNO ZAŠTO NE NAVIJAM ZA HRVATSKU?

ZAŠTO NE NAVIJAM ZA HRVATSKU?

od nedelja
661 pregleda

PIŠE: Aleksandar Divović
H.L. Borhes je iskonski mrzeo fudbal. Nazivao ga je „jednim od najvećih zločina Engleske“. Smatrao je da je kultura fudbalskog navijanja veoma plodan medijum za cvetanje najprizemnijih oblika populizma i agresivnog nacionalizma. „Fudbal je popularan“, primećivao je Borhes, „zato što je glupost popularna“. Na prvi pogled, teško je ne složiti se s ovom opaskom kada vidite, recimo, Dejana Lovrena i drugare kako u svlačionici hrvatske reprezentacije posle pobede od 3:0 nad Argentinom pevaju „Bojna Čavoglave“. Ali samo na prvi pogled.
„Bojna Čavoglave“ je neslužbena himna Domovinskog rata. Međutim, njena popularnost u Hrvatskoj danas, više od 20 godina od kraja rata, ne leži toliko u uspomeni na konzervirano herojstvo Domovinskog rata, koliko u jednoj aktivnoj psihološkoj komponenti. Deo pesme u kom se kaže – „Čujte srpski dobrovoljci, bando četnici// Stići će vas naša ruka i u Srbiji!“ – u tom smislu je posebno indikativan. U njemu se jasno poručuje da nije dovoljno uzvratiti, odbiti neprijateljski napad i odbraniti svoje pozicije, već neprijatelja potom treba goniti i na njegovoj teritoriji. Raditi u Srbiji upravo ono zbog čega su u Hrvatskoj „stala braća da odbrane naše domove“.
Čuvena američka psihoanalitičarka Karen Hornaj definisala je jedan psihološki tip koji je nazvala arogantno osvetoljubivom strukturom ličnosti. Glavnu pokretačku snagu ovih osoba predstavlja, kaže ona, „potreba za osvetničkim trijumfom“. Takve osobe žive „jedino zbog dana obračuna“ i to i jeste njihovo glavno karakterno obeležje. Za osobe arogantno osvetoljubivog duševnog sklopa uopšte je karakteristično to da su njihovi odgovori na napade prekomerno žestoki i nesrazmerni. Ovakve osobe ne uzvraćaju nikad istom merom.
Nije, dakle, dovoljno odbraniti se i potisnuti napadača, nisu dovoljni u krajnjem slučaju ni Bljesak i Oluja, nego osvetnički poriv se zadovoljava tek kada neprijatelja naša ruka stigne i na njegovom tlu. Zato je „Bojna Čavoglave“ osvetnička pesma i njena održivost i zapaljivost posle toliko godina u hrvatskoj javnosti psihološki je zasnovana na konceptu nedosanjanog nemezisa ili jedne vrste nezaokružene nacionalne vendete prema neprijatelju.
Šta će onda jedna agresivna, osvetnička pesma u svlačionici fudbalske reprezentacije? Za odgovor na ovo pitanje, nesvodivo na fenomen poslovične fudbalerske gluposti, u pomoć treba pozvati poznatog nemačkog pravnika Karla Šmita. O njemu ne treba reći ništa više, osim da u 20. veku nijedan politički mislilac i pravni teoretičar nije više uticao na shvatanje savremene međunarodne politike od njega.
Po Karlu Šmitu, specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jeste razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Politički neprijatelj je onaj drugi, stranac, i za njegovu suštinu je dovoljno da je u posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo i strano, tako da su u ekstremnom slučaju s njim mogući konflikti, koji se ne mogu rešiti, niti nekim unapred donetim generalnim normiranjem, niti presudom nekog „neučestvujućeg“ i zato „nepristrasnog“ trećeg. Pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom, egzistencijalnom smislu, ne kao simbole ili metafore.
Politička suprotnost je najintenzivnija i krajnja suprotnost, i svaka konkretna suprotstavljenost je utoliko političnija što se više približava krajnjoj tački, grupisanju prijatelj-neprijatelj, kao određena borbena skupina ljudi koja stoji naspram iste takve skupine. Ovde već donekle postaje jasnije kakve veze ima Šmitovo shvatanje pojma „političkog“ s fudbalom, jer su sportska rivalstva oblik vrlo konkretnih suprotstavljenosti.
Prema Šmitu, nema potrebe da se neprijatelj u političkom smislu lično mrzi, i tek u sferi privatnoga ima nekog smisla da se voli svoj „neprijatelj“. Zato je moguće da se, na primer, Domagoj Vida svakodnevno čuje sa srpskim internacionalcima Raćom Petrovićem i Aleksandrom Pantićem i istovremeno da peva u svlačionici „Čavoglave“. Ili da „vatreni“ izjave kako navijaju za Novaka Đokovića u finalu Vimbldona.
U okviru države kao organizovanog političkog jedinstva koje kao celina donosi za sebe odluku prijatelj-neprijatelj, pored primarno političkih odluka, pojašnjava Šmit, pokazuju se mnogi sekundarni pojmovi „političkoga“, pa se može govoriti o verskoj politici, školskoj politici, komunalnoj politici, socijalnoj politici, pa i sportskoj politici države. Ali ipak, i u svim ovim slučajevima, za pojam političkog uvek ostaju konstitutivni suprotnost i antagonizam u okviru države.
U svom sjajnom tekstu od pre dve godine „Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?“ Miljenko Jergović odlično je istakao dve zanimljive stvari. Prvo, za razliku od brojnih visokorazvijenih Zapadnih država u kojima je fudbal fenomen s društvenih i kulturnih margina, u zapadnobalkanskim zemljama fudbal je način nacionalnog samopotvrđivanja. I drugo, hrvatski reprezentativci u proseku igraju bolje i deluju moćnije nego dok igraju u svojim klubovima, jer imaju posebnu inspiraciju. Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga, a nije zabranjen, cinično primećuje Jergović.
Pesma „Bojna Čavogalve“ izražava jedan snažan patriotski patos koji je krajnje konsekventno izveden iz šmitovskog pojma „političkog“ zasnovanog na stalnom, svevremenskom razlikovanju prijatelj-neprijatelj. Teško je drugačije objasniti emocionalno poistovećivanje i nemanje nikakvog otklona hrvatskih reprezentativaca od te pesme u meču s jednom Argentinom. U slučaju ovakve hrvatske reprezentacije naivno je svako razdvajanje sporta od politike, jer oni i igraju ovako kako igraju, a to je na izuzetno visokom nivou, baš zato što su snažno inspirisani očigledno vansportskim motivima. Ti motivi su organski sastojak njihovih performansa na terenu i neodvojivi su od njihovih sjajnih rezultata. Tvrditi drugačije, otprilike je isto kao i tvrditi da su hladnoratovska sportska rivalstva bila isključivo sportska.
Prilično ubeđen da je ovo iznad napisano tačno, ako ne u nijansama, ono u suštini, nikada ne navijam za Hrvatsku, naročito u nacionalno konkurentnim sportovima. Iz razloga koji bi se slikovito mogli opisati kao šmitovska filozofija „političkog“ u ogledalu. I može biti da je to jedna obična nacionalistička racionalizacija, ali smatram da je taj principijelni stav bezličan i racionalan, koliko i Šmitovo razlikovanje prijatelja i neprijatelja.

(Užička nedelja 990)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.