
Velimir Ilić i Tihomir Petković, stari koalicioni partneri, na Ponikvama pre desetak godina, kada su po hiljaditi put završavali adaptaciju aerodroma
ČELIČNE PENDŽETE
Često u poslednje vreme pominju nekakvu stabilokratiju. Pojma nemam šta je to, zaista mi nije jasno o kakvoj je stabilnosti reč. Stabilnost u propadanju? Režimski mediji udaraju lakirovku, evo, danas, ona dvojica potpuno beznačajnih, ali dugovečnih, političara spustili su se niz konopac sa Avalskog tornja. Dakle, klasično estradno ponašanje, na korak do Parova. Očigledna je namera da fasciniraju narod svojom dobrom formom, kao da su u pitanju igrači tenisa, a ne političari koji bi trebalo da rešavaju probleme, umesto što non-stop povećavaju poreze i akcize, a onda otete pare troše na budalaštine. Čedomir se svojevremeno, brinući narodne brige, pentrao nao Akonkagvu, a današnji vlastodršci, sve sekirajući se za narodnu muku, osvajaju Avalski toranj…
Nego, da malo pogledamo cifre. Javni dug zemlje 2008. bio je 8,8 milijardi evra, onda je Tadić dug za 4 godine duplirao i nagurao na 17,7 milijardi, doduše, delom zahvaljujući čuvenoj Svetskoj ekonomskoj krizi (koja kod nas, očigledno, još traje), a delom iznuđenim, koalicionim povećanjem penzija i plata, da bi Vučić i ekipa par godina kasnije nastavili utabanim stazama i dobacili do fantastične 24-ke, pa su, uz veliku pompu, poslednje dve godine dug stabilisali na tričavih – 23 milijarde. I sad je to nekakav uspeh? Svemirski rezultat? Čisto da podsetim, posle deset godina ratovanja i satiranja svega naokolo, ali i sebe samih, Srbija je dočekala 2000-u godinu zadužena sa 14 milijardi eura. Narednih godina dug se čak i smanjio, 2007. i 2008. na ispod 9 milijardi, što je činilo 28,3 posto tadašnjeg BDP-a, da bi danas, posle deceniju i po senzacionalnih rezultata, sa posebnim naglaskom na poslednjih šesg godina, dug bio veći za skoro 10 milijardi i činio preko 61 posto BDP-a i to po, očigledno, friziranoj statistici. I za to vreme apsolutno svi porezi su značajno uvećani, dodato je gomilu novih raznih kreativnih taksi, a akcize su otišle u nebo, a one nisu ništa drugo nego porez, samo drugačije ih zovu, da se Vlasi ne dosete… Uzmimo samo cenu goriva. Pre nešto više od 10 godina gorivo je koštalo 80 dinara za litar, a onda je cena sve više rasla, da bi danas, bez poskupljenja koje najavljuju ovih dana, bila duplo viša! A od te cifre, nešto više od pola ide na porez državi! Stabilno, nema šta. Tu lažnu stabilnost nisu postigli reformama, već kresanjem penzija, pa su ih, kao veliki narodni dobrotvori, nedavno malo kovarnuli. A onda to što su dali pre par meseci povećanjem plata i penzija, sada će da uzmu kroz akcize. Presipanje iz šupljeg u prazno. Sve to stvara prilično sumornu i beznadežnu sliku, napretka nema, a to se u ekonomiji zove stagnacija, a ne stabilokratija. Preciznije, pošto drugi narodi napreduju dok Srbija stagnira, realno, mi svake godine sve više zaostajemo za čovečanstvom. To što vlast zastrašuje medije koji kritički gledaju na stvarnost, a finansijski nagrađuje oni koji su se pretvorili u propagandistički servis, čime se direktno meša u tržišnu utakmicu, sigurno neće doprineti napretku, jer uljuljkivanje lažima nikada nijednoj naciji nije donelo korist, već samo štetu.
Podjednako je štetan i kult Vođe koji se ovde širi brže od epidemije malih boginja. Iskren da budem, to što članovi i simpatizeri SNS-a rade, to besomučno glorifikovanje Vučića, u čemu on, evidentno, uživa, stvarno ne razumem. Tragikomično izgleda kada se ljudi pred penzijom, tobož mnogo važni, dodvoravaju Vučiću besmislenim predlozima, kao što je to uradio gradonačelnik ovdašnji, Tihomir Petković, glede aerodroma Ponikve. On je, u brišućem letu, nastavio tamo gde je furiozno započeo njegov stranački kolega, takođe drug gradonačelnik, ali Kraljeva, doktor nekakvih nauka, koji, iako u četrdesetim godinama, još uvek nije naučio kako se kaže aerodrom, ali je zato diplomirao, magistrirao i doktorirao sa desetkom na, mislio sam do juče, ozbiljnom državnom Fakultetu političkih nauka. Završiš fakultet, državni, a ne naučiš da kažeš aerodrom, to samo može u Srbiji, i nigde više na kugli zemaljskoj. Usput i nokautiraš one koji se usude da te kritikuju, ali, bože moj, to je još uvek na nivou ekcesa, ne biju naprednjaci baš toliko često kritičare režima. Za sada. Elem, ne bi li nekako ubedili neverne Tome u Nišu, setili se genijalno naprednjaci, u gradovima gde postoje, da aerodrome, iako nisu u funkciji, a i neće skoro biti, oberučke ponude svome Vođi. Naprednjaci znaju da njihov Vođa sve najbolje zna, pa su rešili da ličnim primerom, izdajnicima, protuvama i, uopšte uzev, ništarijama iz Niša, pokažu kako se voli i žrtvuje za domovinu, otadžbinu & rodnu grudu. I za Vođu. Za Vođu pogotovu. Naravno, nije Vučić blesav, istovremeno su njegovi telali najavili i čistku u njinim redovima, pa ti sad, čik, ne kaži ono što su te lepo zamolili da kažeš. Zato nema disonantnih tonova, naprotiv, sve klimoglavac do klimoglavca, utrkuju se da pokažu neizmernu ljubav, do groba ako treba, jer niko nije blesav da ostane bez unosne sinekure. A za sinekuru valja na sve pristati, koga briga za obraz, njime se ne plaćaju računi. Danas će tvrditi za crveno da je belo, sutra, ako zatreba, da je crno, prekosutra… Do juče su tvrdili da Ponikve nikako ne mogu biti regionalne, jer su samo naše i ničije više, smeniše i njinog direktora samo zato što je prisustvovao regionalnom sastanku, a danas, kad otadžbina ište, ne mora aerodrom da budu naš i samo naš, može da bude i Vođin. Ima tu nekakve logike, doduše naprednjačke, izvitoperene, po principu, ako su Ponikve Vođine, onda su i naše, jer je Vođa naš, ali nikako ne mogu da budu zlatiborske, jer Zlatibor nikako da bude Vođin. Kao u onoj staroj revolucionarnoj – Mi smo Vođini i Vođa je naš.
Ima li dalje? Nema. Može li gore? Može.
I biće.
Toni Stanković (Užička nedelja 984)