početak GRADSKAINFO BOJADŽIJO, PREVEDI NAS PREKO

BOJADŽIJO, PREVEDI NAS PREKO

od nedelja
759 pregleda

UŽIČKE ZIDNE NOVINE

1.

Hmmm…
Jedne subote, kad inspekcije, koje se bave našom zaštitom, spavaju nešto čvršće nego radnim danom, Mala sveta reka potekla je crvena, kao u doba onog socijalizma.
Kao nekad.
Kiša se spremala, potopska, pa odustajala; moglo se očekivati da se sruči i razjuri sve one čudne likove, koji se oko Đetinje vrzmaju, ali nije. Okasnila je, i iznad onog mosta kod „Cvete Dabić“, užurbane majke s decom, vežbači bez osećaja za nevreme i ribolovci, mrzovoljni zbog još jednog vikenda provedenog u betonu, a s osećajem da će sekire, koliko odmah, s neba padati, videli su; užički atletičari, rešeni da istrče svoje, pa šta bude, klinci srećni što su se dočepali terena i termina u nedoba, biciklisti poret utihlog i od života ostavljenog Jaza, vozači oznojeni posle parkiranja nasuprot Skalina, radnici na pripremi terena za novo zdanje, šetači pasa sa i bez vrećica, svi iz „Ribolovca“, „Vagona“ i oko obeju stanica, pijačari, oni oko stadiona, Velikog parka i Rupe, videli su.
A po planu, nije tako trebalo da bude.
Kao obično, obavešteni smo da ćemo biti obavešteni.
Kao i obično, izmučena Mala sveta reka, još slabija će dočekati novi napad.
Neke nesreće božje, zadužene, pored ostalog, i za reku, na dobroj apanažici, čekaju dobru penziju i žmure, kao da nisu iz Užica.
Vrlo je važno da mi, ostali, njih dobro vidimo.

2.

I kad opet neki silan navali da menjamo svest, sve tukući Veberom po neprotestanskim glavudžama, ko dobije priliku, neka mu skrene pažnju: možemo mi okretati svest kao roto-reklamu, dok ti koji u skutu sede i imaju moć, ovi što se se lepo rasporedili, nema od nas ništa.
Sve što je urađeno, urađeno je uprkos njima; sve što je neokrnjeno, očuvano je zato što su kasno obratili pažnju, pe se nešto dobro provuklo.
U Užicu, zaposleni u republičkim birokratijama često se ponašaju kao predstavnici neke okupacione vlasti; suprotstavljeni su svom (rodnom?) Gradu i ljudima što se migolje i pokušavaju da opstanu, uprkos svim prognozama.

Nekadašnji predsednik opštine Martić, sve s peticijom građana (zbog ludačkog zagađenja) u rukama, bio je maltene isterivan iz kancelarije republičkog inspektora. U zgradi užičke opštine. Gradonačelnik i većnici. Vrata su treskala.
Čemu ti, gologuzijo, da se nadaš?

užičke zidne novine

3.

Kao da im nije dosta što su teška, vremena su zanimljiva.
Svaki telefon fotografiše i snima, sve više naših, naročito devojaka, nosi oko vrata dobre foto-aparate, a sve više ima i sajtova i stranica uređivanih od onih koji se ne nadaju državnoj službi.
Kačite i šaljite, a i mi, što potprcavamo u komentarima, trebalo bi da umesto „šta nam ovi rade“, „takvi smo mi“ i „birali ste“, precizno ponišanimo u službu odgovornu za naš gnev; to usmeravanje ume da bude problem u sistemu izgrađenom na nedorečenosti i preklapanju nadležnosti.
Ako se dobro ne adresira, to je samo durenje.
A ono samo hrani osećaj nedeodirljivosti, ovih što im plaćamo, da nam popravljaju svakodnevnicu.

4.

Radeći na knjizi, svako jutro sam Nerandžićevom ulicom silazio na Rakijski pijac, u Arhiv, i, posle prijateljske kafe i razgovora izvan dnevnih tema, brljao po spisanijama, ostavljenim od naših predaka, da nam se nađu kad budemo promišljali sledeće korake; ako budemo.
A ostavljali su, ti stari Užičani, lične beleške o ljudima i događajima, potpuno lične; danas su to dragoceni dokumenti. Radovićev „Samouki rukopis“ je dobar primer – kad se u njemu opisano ukrsti s drugim izvorima, ono lično je so, koja daje ukus čorbi od zamišljanja, koju slatko kusamo.
Radović je napisao imena ljudi umešanih u događanja devetnaestog veka i svoj sud o njima; danas neki od potomaka nisu baš presrećni kako su ti stari pokazali u (uvek) teškim vremenima.
Zato, kad vas dohvate mlinski kamenovi otuđenih službi, pedantno zapišite šta su vam radili, sve s imenima i te spise ostavite Arhivu. Neka znaju da će biti obeleženi, sve dok postoje Užice, Rakijski pijac, Arhiv i ronioci u Moru prošlosti, kojima nije teško, da tražeći uvod naše priče, svaki zaliv prerone, i da će ući u knjige o ovim danima, kao likovi s crnim šeširima.
I kad sve to nestane, biće obeleženi; biće to druga vrsta zapisa, kog neće niko živ pročitati, a doneće im večni stid.

užičke zidne novine 2

5.

Izgleda kao da se sve promenilo, a sve je isto; opet, ništa više nije kao što je bilo.
Nema u ovoj rečenici paradoksa: nadali smo se velikim promenama, a vrtimo se u istim krugovima; ta razlika, to što nije kao što je bilo, je znanje.
O, nije to znanje o sastavu crvene boje ili Veberu: to je opšti uvid o gubljenju sve skupljeg vremena u tom kruženju, potpuna providnost u ponašanju nas sluđenih i njih arogantnih.
Svi umešani u bilo kakav konkretan čin, znaju da igraju uloge u komadu, koji je davno trebalo skinuti s repertoara, spakovati u crvene korice i arhivirati – i onaj što traži, i onaj što ne da.
The show must go on.
Jer, treba doneti hranu na sto, pa makar prošli kroz sto muka i poniženja.
Jer, od odrođenih valja oteti još jedan dan.

6.

Anđele, od tebe očekuju spas.
Doduše, oni zbog kojih te ponekad i poneko priziva, nadaju se da ne postojiš; ako postojiš, da si gluv za plač i slep za nepravdu, i da se ne odazivaš onima što te poznaju samo kad se prevrću u krevetu svu noć, u strahu od zore i novog radnog dana.
Možda su u pravu, za sva tri svoja nadanja; tebi, iz te mravlje perspektive, jedino može pomoći učenje o pomoći s neba, koja će uslediti, tek kad sam sebi pomogneš.
Jedino tad nema sumnje da će se išta pomeriti.
Kako je to lako reći, kako je to lako od drugog tražiti…

7.

Ojačaće te sve ono što te ne ubije.
Sam si odgovoran za svoju situaciju.
Te dve laži satiru generacije boraca za izbavljenje Pekama i Užica; njihova pogubnost i škodljivost kontaminira nekoliko susednih svemira.
Pogledaj se, moj sugrađanine: razvaljen si i iskidan, šećer imaš ili ćeš ga dobiti, od aritmija trese ti se posteljina; strahovi te proganjaju. Tako sed, hodajuća si reklama za „Svakidašnju jadikovku“ Tina Ujevića:
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije,
biti već star, a tako mlad.
Pročitaj je celu, surovo je primerena.
A ona druga velika misao?
Prevod: sistem je savršen, pare vise svuda oko tebe; ako se jedva koprcaš ili te država načepi – to ti ne valjaš.
Opet, teško je naći istinitu razmeru, između stradanja u okruženju, nenaklonjenom ekonomskoj slobodi i napretku i one što se vuče od đačkih dana: mrzi me učitelj.

rade-22-e1441025248320

8.

Umro Vrabac.
Što bi Vasko Popa rekao: „Ne znam šta mu bi, on dosad nije radio takve stvari“.
Među najznačajnija dostignuća, a mnogo ih ima, knjižim mu to što je stao iza mladih snaga grada. Primao nas je, kosate i nadobudne, na kafu u kancelariji dečjeg odmarališta i rado polemisao; umeo je da nas podrži kad je to bilo, možda, i presudno.
Zato, Rade, idi mirno preko reke; ni u tom poduhvatu ne daj bojadžijama i odrođenima da ti priđu.
Ne treba tebi pomoć anđela na dugom putovanju koje si preduzeo; neka bude uz tebe kao valjano društvo.
Ispozdravljaj tamo.

Dragan R. Filipović

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.