početak KOLUMNE Crni petak

Crni petak

od Toni Stanković
5,5K pregleda

– Kažu upućeni da je od privatizacije, od 2001. do 2009. prihodovano 6,7 milijardi evra – Taman koliko su Amerikanci u petak preko interneta potrošili na tehniku i krpice –

Prođe još jedan Crni petak, a ja ne kupih ništa. Šta ti je karakter! Ne popuštam pred stranom propagandom, ne nasedam na te trule imperijalističke izmi­šljotine. Kod mene konzumerizam ne prolazi! Da mi trgovci uvale ro­bu koja je stajala po nekim budžacima i da zarade na meni!!!???

Ako ste pomislili posle ovih uvodnih rečenica, da sam i ja malo odlepio i skrenuo udesno, nisam. Ovo su uobičajeni komentari is­pod tekstova koji su objavili mno­gi srpski mediji, koji kažu da je u Americi u petak, samo preko inter­neta, ostvaren promet od 7,4 mili­jarde dolara. Samo preko interne­ta! U ponedeljak je i nekakav Sajber ponedeljak, novotarija za trošenje para preko interneta i američki analitičari kažu da će se tog dana prodati još više robe – za čitavih 9,4 milijarde dolara. Pre nekoliko dana bio je u Americi Dan zahval­nosti i statističari konstatuju da je i za taj praznik rapidno poras­la potrošnja, pa je preko interneta ove godine prodato robe za 4,2 mi­lijarde dolara. Kako praznici tek idu, očekuju analitičari da će Ame­ri, samo na internetu, potrošiti cirka 143,7 milijardi dolara, što je negde oko 3 i po godišnja srpska bruto proizvoda, i to ova naša sta­tistički preduvana. Dakle, sve što se stvori u državi Srbiji za skoro 4 godine, veseli Ameri slupaju na internetu za mesec dana, i to samo na robu široke potrošnje! Ako na ove cifre dodamo i prodaju u ra­dnjama, dolazimo do neverovatnih brojki koje su za napaćenog proseč­nog Srbina čista fikcija, ne više ni naučna fantastika, tu i ima ele­menata stvarnosti, već čista fan­tastika. Iskreno, da naši prijate­lji i poznanici ne skoknu s vremena na vreme preko bare do našeg Ma­log mista, pomislili bismo da je ta Amerika neka udaljena planeta ta­mo negde iza Meseca, ili još dalje, iza Marsa čak.

Za razliku od Amera, nama nije samo petak crn, crni su nam svi da­ni u godini. Dobro, ako ne računamo staru i novu vlast i njihove orta­ke, koji su se čak i od ceđenja suve drenovine dobro nafatirali, nji­ma je i ovde prilično potaman. Po­što ne pripadam toj kategoriji, čak nisam kod njih ni na uzo­vu, već me brižljivo i uporno izbegavaju, dovi­jam se kako umem i znam, i već decenijama pre­življavam od danas do sutra. Zato i ne trošim za Crni petak. Nisam ništa zaradio, pa ne­mam šta ni da trošim, ali, za razliku od osta­lih, ne kukam zbog kise­log grožđa, i ne pljujem američku trgovačku izmišljotinu, već bih je sa zadovoljstvom iskori­stio, jer ko je blesav, ako već pla­nira da nabavi televizor, da ga ne kupi tog dana 30% jeftinije. Dodu­še, ja već 6-7 godina planiram da ga kupim, ali nikako da skupim ni tih neophodnih 70%. Ko zna, možda se u međuvremenu oparim, biće i iduće godine Black Friday. Ako bude nas…

I da stvar bude još više bla­ck, hajde što nemam para da se ras­pištoljim na Crni petkak, nego što nisam ni u prilici da upražnjavam drugu najomiljeniju srpksku zani­maciju – prebacivanje krivice na drugog i pljuvanje ovih Goramo. Ni­sam državni službenik, ne dobij­am platu od Države, pa ne mogu da kukam na one Goramo lopove, koji mi daju mizernu platu, nedostojnu normalnog, midlklas, čoveka, a kako sam sam sebi gazda, nemam ni to za­dovoljstvo da nabrojim sve po spi­sku Gazdi, koji sve sebi trpa u džep, kupuje džipove, letuje po inostran­stvu, a radnicima isplaćuje mini­malac. Doduše, i mene neki neupu­ćeni tretiraju kao gazdu (istini za volju – sa malim g), ali kako nemam ni obična kola, a kamoli džip, niti sam ove decenije (koja je, hvala Bo­gu, na izmaku) na odmor išao, nisam se čak ni za tu prestižnu ulogu kva­lifikovao. Nisam ni zasadio mali­ne, pa mi je propala i ta prilika da kukam na ove Goramo, zbog niske ot­kupne cene. A kako nisam ni neki ubojiti vernik, ne mogu čak ni da se krivim Boga, što me nije, makar, imao u vidu. Sve u svemu, mogu glo­balno da kukam na vlast, što, hvala na pitanju, uredno, sočno i svakod­nevno i radim, ali generalno, osim samog sebe, malo koga drugog mogu da krivim što sam i ovog Crnog petka promašio ceo fudbal…

I dobro, dosta je za ovaj broj mo­je kuknjave na siromašt­vo i Crni petak, ali, kad smo već kod statistike, da pogledamo malo, nis­mo odavno, a kraj je go­dine, gde i kako stojimo sa dugovima kao država. Redovni čitaoci (uglav­nom samo takve i imamo, novopridošli Užičani imaju pametnija posla od čitanja novina, lokalnih pogotovu), seća­ju se da sam skoro svaki komentar voleo da začinim sa malo makroe­konomskih cifara, da bi bili ko­liko-toliko informisani, kad već prestonički mediji od ekonomije beže kao đavo od krsta. Međutim, idu nove generacije, menjaju se vre­mena, danas je neko čudno doba, u ko­me više nikoga ne zanimaju činje­nice, podaci, statistika; internet, umesto da poveća znanje, informisanost, kulturu, zaglupeo je narod, iskrivio mu percepciju, razorio i to malo kulture i pristojnosti što se tek zapatilo u Srbiji i pretvo­rilo je u čudovišnu pljuvaonicu, u kojoj se svi takmiče da što sočnije i žešće opljunu onoga ko je u tom tre­nutku na tapetu. Baš kao nekad kad smo dokonisali na Trgu, kada još ka­fića nije bilo, pa je jedina zabava bila provociranje i podjebavanje bližnjeg svog, i bilo je najvažni­je ne uleteti u mašinu, jer kome i za sekundu popusti koncentracija, odjednom se svi sjure na naivčinu, i nemilice ga urnišu sve dok se iz­bezumljena žrtva nemoćno ne sru­ši na stepenice ili ne pobegne gla­vom bez obzira sa raspomamljenog poprišta).

Dakle, mi Užičani smo takvu umilnu međuljudsku komunikaciju (čitaj satiranje) još davnijeh dana apsolvirali, pa prilično dobro plivamo u novonastalim internet (ne)prilikama, ali, šalu na stranu, bojim se da je to prilično nepro­duktivna zanimacija, koja nikome nije ništa dobro, niti konstruk­tivno donela, osim što pojedinci vuku traume iz mladosti i što su tako uništena mnoga velika prija­teljstva. Nakupilo se u mnogima to­liko jeda, gneva i besa, pa je svak sa svakim, svak protiv svakog, mržnja prosto kulja na sve strane, a da li će se to izliti iz virtuelnog u re­alan život, ostaje da vidimo. Do­duše, i nema više granice između realnog i virtuelnog, sve se izme­šalo i postalo naša svakodnevica, što još više otežava razumno ra­suđivanje i bilo kakvo predviđa­nje budućih događaja. U tom, što bi rekao Davorin Bogović, crno-bij­elom svetu, kao da više nema mesta za nijanse, za suvoparnu statistiku, cifre, proizvodnju, produktivnost, poljoprivredu (dobro, osim maline leti), za najobičnije ljudske delat­nosti, pa se sve češće čovek upita, pa, čekaj, od čega ovaj narod živi? Zar smo svi postali trange-frange? Dognam-prodam?

Elem, posle dužeg vremena skok­nem na sajt Uprave za javni dug, koji je dostupan svakom stanovniku Srbije, kad tamo – ništa dobro. Ipak, prvo da malo obnovimo gradivo, da bi nam bilo jasnije gde smo danas. Elem, 2000. godine ukupni dugovi Srbije iznosili su 14,167 milijardi eura. Šta su nam sve napravili prethod­nih deceniju i po Milošević, SPS i JUL, dobro je da smo u novi vek uš­li sa glavom na ramenima, pa za dug niko nije pitao. E, a onda, kada je za­vladao mir, preživelima su apeti­ti počeli da rastu. Ipak, nešto su nam stranci oprostili, ukinute su sankcije, pa je dug Srbije počeo da pada i to ozbiljno. Da ne pominjem sada svu onu kampanju koju su stari režim i nacionalisti vodili pro­tiv tadašnje vlasti, što je rezulti­ralo ubistvom Đinđića, ali smo, up­rkos svemu, 2004. završili sa 9,33 milijarde duga. Tada su nas uzjahali ovi iz DSS-a i ostala polupismena nacionalistička gamad, ali, koliko god da oni ništa nisu znali, u budž­et su počeli da se slivaju ogromni novci od privatizacije. Naravno, umesto da se te pare ulože u pro­izvodnju, Koštunica je počeo ra­pidno da povećava plate državnim službenicima, ali, kako su pare od privatizacije i dalje pristizale u ogromnim količinama, dug smo i da­lje smanjivali i 2006. smo završili sa dugom od 8,528 milijardi. Tada je Koštunici u pomoć pristigao vese­li Tadić. On je odmah pokazao da je široke ruke, slopio pakt sa omra­ženim SPS-om, povećao penzije, ali još i više plate državnim službe­nicima, a kako su već sve prodali što je valjalo, privatizacija više nije mogla da nadomesti besmoučno trošenje nove elite. Razletelo se to po Beogradu, uzimali krediti, kupo­vali stanovi, luksuzni automobili, roksovalo se na sve strane, i kada su pomislili da njihovom bahaćenju i vlasti nema kraja, pojavi se, ničim izazvana, ona vesela svetska kriza, pa dug krenu da raste. Reče tada ve­seli Tadić, da nas obodri, kako nam je kriza izvozna šansa, međutim, či­njenice su govorile drugačije. 2009. dug je porastao na 9.85 milijardi, a onda junački skok – 2010. na 12,157 mi­lijardi. 2011. već smo dugovali vi­še nego 2000. – 14,79 milijardi ev­ra. Dakle, slupali smo milijarde i milijarde od privatizacije bukva­lano – u vetar. I nije vredelo. Prvo je devedesetih Milošević uništio srpsku privredu, a onda su, deceniju kasnije, združena zločinačka orga­nizacija, Koštunica, Tadić, Dinkić, članovi njihovih partija i pomaga­či slupali za 5-6 godina milijarde i milijarde. Tačnije, kažu upućeni da je od privatizacije od 2001. do 2009. prihodovano je 6,7 milijardi evra. Taman koliko su Amerikanci u petak preko interneta potrošili na teh­niku i krpice…

Elem, kako umišljena crveno-buržoaska beogradska elita voli lagodan život, nastavili su sa za­duživanjem, pa smo kraj 2012. do­čekali sa 17,717 milijardi evra i došli na ivicu bankrotstva (stari čitaoci se možda sećaju mog zapo­maganja u Nedelji tih godina). Iako je Tadić nemilice državu zaduži­vao iz meseca u mesec, i to Dinki­ćevim izumom, na najskuplji način, obveznicama na domaćem tržitu (da ne bi morali da rade šta MMF tra­ži), to nama u realnom sektoru nije mnogo pomoglo, živelo se tih godi­na katastrofalno loše, pa je Tadić polovinom te godine pao sa vlasti i obećao naciji da ćemo se videti u nekom drugom filmu.

Sada dolazimo do bliže pro­šlosti, koje se i mlađi sećaju, na­pravljena je strategija sređiva­nja javnih finansija, usklađena sa MMF-om i dug se smanjio sa 17,717 milijardi na 23,015 milijardi u 20­18! Šalu na stranu, finansije drža­ve nisu kao naše lične, pa država može da duguje i mnogo više nego naša, pod uslovom da uredno izmi­ruje dugove. Istini za volju, posle­dnjih godina dug je čak i malo pao, barem je tako bilo do prošle go­dine, ali kako javnosti konkren­tiji podaci uopšte nisu dostupni, teško je znati šta je sve uticalo na to. Uglavnom, neke pare su legle od Kineza, za Sartid i Bor, a kolike, to je sad pitanje, pošto je uvedena na­karadna praksa da praktično Vučić sam ugovara prodaju. Naravno da je bolje što su prodate, pa makar i Ki­nezima, jer smo za te firme izdvaja­li svake godine barem po milijardu za pokriće dugova, ali je svakako taj proces morao da bude stoprocentno transparentan.

Mene brine podatak, i zbog toga sam i počeo ovu priču, što je uprkos tim prodajama, uprkos pohvalama od Fiskalnog saveta, vrlo čudno da je za 9 meseci ove godine javni dug porastao blizu milijardu evra! Uz ovako niske stope rasta to je vrlo loš podatak. Naravno, vlast govo­ri samo ono što joj ide u prilog, pa ukupan iznos duga ne pominju, već uporno ponavljaju da je udeo duga u BDP-u smanjen na 52%. Prvo, i to je ogromna cifra, a drugo, ekonomi­sti su i u svetu skloni da firizi­raju podatke, pa u BDP trpaju sve i svašta i tako ga uvećavaju. Primera radi, u Americi je vođena rasprava da li u BDP treba uračunati i pro­cenjene prihode od prostitucije!

Pošto idu izbori na proleće, valja podmititi one koji uvek gla­saju za vlast, najavljena su nova, ne­opravdana, povećanja plata držav­nom sektoru, a ovih dana je i u toku privatizacija Komercijalne banke, pa će, po svoji prilici, i tu da kane koja kinta za budžet.

Eto, još je mesec dana do zavr­šetka ove decenije, koju baš ni po čemu dobrom nemamo da pamtimo. Prošlo je dve decenije od ratova i sankcija i to bi, u poređenju sa Dru­gim svetskim ratom, bilo kao da smo u 1965. godini, kada je svetom kre­nuo hipi pokret, ubrazni razvoj, ek­splozija bejbi bum generacije, bum građanskih sloboda… Šta mi imamo od svega toga dve decenije kasnije? Da li smo smo se pomerili za mili­metar? Dug nam je skoro duplo veći, nijedan ozbiljan problem u društ­vu nismo rešili, najbednija smo ze­mlja u Evropi i sve što nam je po­boljšalo kvalitet života su izumi Trulog Zapada – kompjuteri, mobil­ni telefoni, internet. Više ni na­jobičnije puteve nismo u stanju da napravimo, a ni da platimo, nego za­jmimo od Kineza, pa onda angažuje­mo njihove firme. Da smo ostali sami sa sobom, što 2/3 stanovništ­va, duboko obolelog od nacionaliz­ma i priželjkuje, danas verovatno ne bi ni hleba imali da jedemo. Po­stali smo zemlja bez perspektive, bez ideja, bez plana, svako ko ima ikakve ambicije traži način kako da ide odavde. A oni koji ostaju, sve se više sele u virtuelni svet, i ta­ko će se, izgleda, ostvariti nedo­sanjani san generacija ratnih deve­setih, tamo ćemo napokon postati nebeska Srbija, koja pobeđuje sve i svakoga, svakodnevno.

Digitalna nebeska Srbija. O da, i to se može!

Toni Stanković, 1. decembar 2019.

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.