– Kažu upućeni da je od privatizacije, od 2001. do 2009. prihodovano 6,7 milijardi evra – Taman koliko su Amerikanci u petak preko interneta potrošili na tehniku i krpice –

Prođe još jedan Crni petak, a ja ne kupih ništa. Šta ti je karakter! Ne popuštam pred stranom propagandom, ne nasedam na te trule imperijalističke izmišljotine. Kod mene konzumerizam ne prolazi! Da mi trgovci uvale robu koja je stajala po nekim budžacima i da zarade na meni!!!???
Ako ste pomislili posle ovih uvodnih rečenica, da sam i ja malo odlepio i skrenuo udesno, nisam. Ovo su uobičajeni komentari ispod tekstova koji su objavili mnogi srpski mediji, koji kažu da je u Americi u petak, samo preko interneta, ostvaren promet od 7,4 milijarde dolara. Samo preko interneta! U ponedeljak je i nekakav Sajber ponedeljak, novotarija za trošenje para preko interneta i američki analitičari kažu da će se tog dana prodati još više robe – za čitavih 9,4 milijarde dolara. Pre nekoliko dana bio je u Americi Dan zahvalnosti i statističari konstatuju da je i za taj praznik rapidno porasla potrošnja, pa je preko interneta ove godine prodato robe za 4,2 milijarde dolara. Kako praznici tek idu, očekuju analitičari da će Ameri, samo na internetu, potrošiti cirka 143,7 milijardi dolara, što je negde oko 3 i po godišnja srpska bruto proizvoda, i to ova naša statistički preduvana. Dakle, sve što se stvori u državi Srbiji za skoro 4 godine, veseli Ameri slupaju na internetu za mesec dana, i to samo na robu široke potrošnje! Ako na ove cifre dodamo i prodaju u radnjama, dolazimo do neverovatnih brojki koje su za napaćenog prosečnog Srbina čista fikcija, ne više ni naučna fantastika, tu i ima elemenata stvarnosti, već čista fantastika. Iskreno, da naši prijatelji i poznanici ne skoknu s vremena na vreme preko bare do našeg Malog mista, pomislili bismo da je ta Amerika neka udaljena planeta tamo negde iza Meseca, ili još dalje, iza Marsa čak.
Za razliku od Amera, nama nije samo petak crn, crni su nam svi dani u godini. Dobro, ako ne računamo staru i novu vlast i njihove ortake, koji su se čak i od ceđenja suve drenovine dobro nafatirali, njima je i ovde prilično potaman. Pošto ne pripadam toj kategoriji, čak nisam kod njih ni na uzovu, već me brižljivo i uporno izbegavaju, dovijam se kako umem i znam, i već decenijama preživljavam od danas do sutra. Zato i ne trošim za Crni petak. Nisam ništa zaradio, pa nemam šta ni da trošim, ali, za razliku od ostalih, ne kukam zbog kiselog grožđa, i ne pljujem američku trgovačku izmišljotinu, već bih je sa zadovoljstvom iskoristio, jer ko je blesav, ako već planira da nabavi televizor, da ga ne kupi tog dana 30% jeftinije. Doduše, ja već 6-7 godina planiram da ga kupim, ali nikako da skupim ni tih neophodnih 70%. Ko zna, možda se u međuvremenu oparim, biće i iduće godine Black Friday. Ako bude nas…
I da stvar bude još više black, hajde što nemam para da se raspištoljim na Crni petkak, nego što nisam ni u prilici da upražnjavam drugu najomiljeniju srpksku zanimaciju – prebacivanje krivice na drugog i pljuvanje ovih Goramo. Nisam državni službenik, ne dobijam platu od Države, pa ne mogu da kukam na one Goramo lopove, koji mi daju mizernu platu, nedostojnu normalnog, midlklas, čoveka, a kako sam sam sebi gazda, nemam ni to zadovoljstvo da nabrojim sve po spisku Gazdi, koji sve sebi trpa u džep, kupuje džipove, letuje po inostranstvu, a radnicima isplaćuje minimalac. Doduše, i mene neki neupućeni tretiraju kao gazdu (istini za volju – sa malim g), ali kako nemam ni obična kola, a kamoli džip, niti sam ove decenije (koja je, hvala Bogu, na izmaku) na odmor išao, nisam se čak ni za tu prestižnu ulogu kvalifikovao. Nisam ni zasadio maline, pa mi je propala i ta prilika da kukam na ove Goramo, zbog niske otkupne cene. A kako nisam ni neki ubojiti vernik, ne mogu čak ni da se krivim Boga, što me nije, makar, imao u vidu. Sve u svemu, mogu globalno da kukam na vlast, što, hvala na pitanju, uredno, sočno i svakodnevno i radim, ali generalno, osim samog sebe, malo koga drugog mogu da krivim što sam i ovog Crnog petka promašio ceo fudbal…
I dobro, dosta je za ovaj broj moje kuknjave na siromaštvo i Crni petak, ali, kad smo već kod statistike, da pogledamo malo, nismo odavno, a kraj je godine, gde i kako stojimo sa dugovima kao država. Redovni čitaoci (uglavnom samo takve i imamo, novopridošli Užičani imaju pametnija posla od čitanja novina, lokalnih pogotovu), sećaju se da sam skoro svaki komentar voleo da začinim sa malo makroekonomskih cifara, da bi bili koliko-toliko informisani, kad već prestonički mediji od ekonomije beže kao đavo od krsta. Međutim, idu nove generacije, menjaju se vremena, danas je neko čudno doba, u kome više nikoga ne zanimaju činjenice, podaci, statistika; internet, umesto da poveća znanje, informisanost, kulturu, zaglupeo je narod, iskrivio mu percepciju, razorio i to malo kulture i pristojnosti što se tek zapatilo u Srbiji i pretvorilo je u čudovišnu pljuvaonicu, u kojoj se svi takmiče da što sočnije i žešće opljunu onoga ko je u tom trenutku na tapetu. Baš kao nekad kad smo dokonisali na Trgu, kada još kafića nije bilo, pa je jedina zabava bila provociranje i podjebavanje bližnjeg svog, i bilo je najvažnije ne uleteti u mašinu, jer kome i za sekundu popusti koncentracija, odjednom se svi sjure na naivčinu, i nemilice ga urnišu sve dok se izbezumljena žrtva nemoćno ne sruši na stepenice ili ne pobegne glavom bez obzira sa raspomamljenog poprišta).
Dakle, mi Užičani smo takvu umilnu međuljudsku komunikaciju (čitaj satiranje) još davnijeh dana apsolvirali, pa prilično dobro plivamo u novonastalim internet (ne)prilikama, ali, šalu na stranu, bojim se da je to prilično neproduktivna zanimacija, koja nikome nije ništa dobro, niti konstruktivno donela, osim što pojedinci vuku traume iz mladosti i što su tako uništena mnoga velika prijateljstva. Nakupilo se u mnogima toliko jeda, gneva i besa, pa je svak sa svakim, svak protiv svakog, mržnja prosto kulja na sve strane, a da li će se to izliti iz virtuelnog u realan život, ostaje da vidimo. Doduše, i nema više granice između realnog i virtuelnog, sve se izmešalo i postalo naša svakodnevica, što još više otežava razumno rasuđivanje i bilo kakvo predviđanje budućih događaja. U tom, što bi rekao Davorin Bogović, crno-bijelom svetu, kao da više nema mesta za nijanse, za suvoparnu statistiku, cifre, proizvodnju, produktivnost, poljoprivredu (dobro, osim maline leti), za najobičnije ljudske delatnosti, pa se sve češće čovek upita, pa, čekaj, od čega ovaj narod živi? Zar smo svi postali trange-frange? Dognam-prodam?
Elem, posle dužeg vremena skoknem na sajt Uprave za javni dug, koji je dostupan svakom stanovniku Srbije, kad tamo – ništa dobro. Ipak, prvo da malo obnovimo gradivo, da bi nam bilo jasnije gde smo danas. Elem, 2000. godine ukupni dugovi Srbije iznosili su 14,167 milijardi eura. Šta su nam sve napravili prethodnih deceniju i po Milošević, SPS i JUL, dobro je da smo u novi vek ušli sa glavom na ramenima, pa za dug niko nije pitao. E, a onda, kada je zavladao mir, preživelima su apetiti počeli da rastu. Ipak, nešto su nam stranci oprostili, ukinute su sankcije, pa je dug Srbije počeo da pada i to ozbiljno. Da ne pominjem sada svu onu kampanju koju su stari režim i nacionalisti vodili protiv tadašnje vlasti, što je rezultiralo ubistvom Đinđića, ali smo, uprkos svemu, 2004. završili sa 9,33 milijarde duga. Tada su nas uzjahali ovi iz DSS-a i ostala polupismena nacionalistička gamad, ali, koliko god da oni ništa nisu znali, u budžet su počeli da se slivaju ogromni novci od privatizacije. Naravno, umesto da se te pare ulože u proizvodnju, Koštunica je počeo rapidno da povećava plate državnim službenicima, ali, kako su pare od privatizacije i dalje pristizale u ogromnim količinama, dug smo i dalje smanjivali i 2006. smo završili sa dugom od 8,528 milijardi. Tada je Koštunici u pomoć pristigao veseli Tadić. On je odmah pokazao da je široke ruke, slopio pakt sa omraženim SPS-om, povećao penzije, ali još i više plate državnim službenicima, a kako su već sve prodali što je valjalo, privatizacija više nije mogla da nadomesti besmoučno trošenje nove elite. Razletelo se to po Beogradu, uzimali krediti, kupovali stanovi, luksuzni automobili, roksovalo se na sve strane, i kada su pomislili da njihovom bahaćenju i vlasti nema kraja, pojavi se, ničim izazvana, ona vesela svetska kriza, pa dug krenu da raste. Reče tada veseli Tadić, da nas obodri, kako nam je kriza izvozna šansa, međutim, činjenice su govorile drugačije. 2009. dug je porastao na 9.85 milijardi, a onda junački skok – 2010. na 12,157 milijardi. 2011. već smo dugovali više nego 2000. – 14,79 milijardi evra. Dakle, slupali smo milijarde i milijarde od privatizacije bukvalano – u vetar. I nije vredelo. Prvo je devedesetih Milošević uništio srpsku privredu, a onda su, deceniju kasnije, združena zločinačka organizacija, Koštunica, Tadić, Dinkić, članovi njihovih partija i pomagači slupali za 5-6 godina milijarde i milijarde. Tačnije, kažu upućeni da je od privatizacije od 2001. do 2009. prihodovano je 6,7 milijardi evra. Taman koliko su Amerikanci u petak preko interneta potrošili na tehniku i krpice…

Elem, kako umišljena crveno-buržoaska beogradska elita voli lagodan život, nastavili su sa zaduživanjem, pa smo kraj 2012. dočekali sa 17,717 milijardi evra i došli na ivicu bankrotstva (stari čitaoci se možda sećaju mog zapomaganja u Nedelji tih godina). Iako je Tadić nemilice državu zaduživao iz meseca u mesec, i to Dinkićevim izumom, na najskuplji način, obveznicama na domaćem tržitu (da ne bi morali da rade šta MMF traži), to nama u realnom sektoru nije mnogo pomoglo, živelo se tih godina katastrofalno loše, pa je Tadić polovinom te godine pao sa vlasti i obećao naciji da ćemo se videti u nekom drugom filmu.
Sada dolazimo do bliže prošlosti, koje se i mlađi sećaju, napravljena je strategija sređivanja javnih finansija, usklađena sa MMF-om i dug se smanjio sa 17,717 milijardi na 23,015 milijardi u 2018! Šalu na stranu, finansije države nisu kao naše lične, pa država može da duguje i mnogo više nego naša, pod uslovom da uredno izmiruje dugove. Istini za volju, poslednjih godina dug je čak i malo pao, barem je tako bilo do prošle godine, ali kako javnosti konkrentiji podaci uopšte nisu dostupni, teško je znati šta je sve uticalo na to. Uglavnom, neke pare su legle od Kineza, za Sartid i Bor, a kolike, to je sad pitanje, pošto je uvedena nakaradna praksa da praktično Vučić sam ugovara prodaju. Naravno da je bolje što su prodate, pa makar i Kinezima, jer smo za te firme izdvajali svake godine barem po milijardu za pokriće dugova, ali je svakako taj proces morao da bude stoprocentno transparentan.
Mene brine podatak, i zbog toga sam i počeo ovu priču, što je uprkos tim prodajama, uprkos pohvalama od Fiskalnog saveta, vrlo čudno da je za 9 meseci ove godine javni dug porastao blizu milijardu evra! Uz ovako niske stope rasta to je vrlo loš podatak. Naravno, vlast govori samo ono što joj ide u prilog, pa ukupan iznos duga ne pominju, već uporno ponavljaju da je udeo duga u BDP-u smanjen na 52%. Prvo, i to je ogromna cifra, a drugo, ekonomisti su i u svetu skloni da firiziraju podatke, pa u BDP trpaju sve i svašta i tako ga uvećavaju. Primera radi, u Americi je vođena rasprava da li u BDP treba uračunati i procenjene prihode od prostitucije!
Pošto idu izbori na proleće, valja podmititi one koji uvek glasaju za vlast, najavljena su nova, neopravdana, povećanja plata državnom sektoru, a ovih dana je i u toku privatizacija Komercijalne banke, pa će, po svoji prilici, i tu da kane koja kinta za budžet.
Eto, još je mesec dana do završetka ove decenije, koju baš ni po čemu dobrom nemamo da pamtimo. Prošlo je dve decenije od ratova i sankcija i to bi, u poređenju sa Drugim svetskim ratom, bilo kao da smo u 1965. godini, kada je svetom krenuo hipi pokret, ubrazni razvoj, eksplozija bejbi bum generacije, bum građanskih sloboda… Šta mi imamo od svega toga dve decenije kasnije? Da li smo smo se pomerili za milimetar? Dug nam je skoro duplo veći, nijedan ozbiljan problem u društvu nismo rešili, najbednija smo zemlja u Evropi i sve što nam je poboljšalo kvalitet života su izumi Trulog Zapada – kompjuteri, mobilni telefoni, internet. Više ni najobičnije puteve nismo u stanju da napravimo, a ni da platimo, nego zajmimo od Kineza, pa onda angažujemo njihove firme. Da smo ostali sami sa sobom, što 2/3 stanovništva, duboko obolelog od nacionalizma i priželjkuje, danas verovatno ne bi ni hleba imali da jedemo. Postali smo zemlja bez perspektive, bez ideja, bez plana, svako ko ima ikakve ambicije traži način kako da ide odavde. A oni koji ostaju, sve se više sele u virtuelni svet, i tako će se, izgleda, ostvariti nedosanjani san generacija ratnih devesetih, tamo ćemo napokon postati nebeska Srbija, koja pobeđuje sve i svakoga, svakodnevno.
Digitalna nebeska Srbija. O da, i to se može!
Toni Stanković, 1. decembar 2019.