početak DRUŠTVO Danas pitamo koliko košta život

Danas pitamo koliko košta život

od nedelja
726 pregleda

daga-umanjena-2

Sugrađani: Milovan Dagović- Daga – akademski vajar, profesor u Umetničkoj školi
Profesor Milovan Dagović – Daga rođen je 1954. godine u Užicu. Umetničku školu je završio u Sarajevu, a diplomirao i magistrirao na Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Alije Kučukalića, na odseku vajarstva. Član je ULUS-a. Radi kao profesor, magistar, akademski vajar, u Umetničkoj školi u Užicu. Živi i radi u Beogradu i Užicu. Izlagao je na prostorima Srbije, bivše Jugoslavije i inostranstvu.

Sa profesorom Dagovićem razgovarali smo o Užicu šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je on započinjao umetnički put, ali i Užicu kakvo je danas.
– Moje društvo je bilo neobično, drugačije, mi smo se ponašali slobodnije, oblačili se slobodnije, ali ne u smislu da rušimo neke zakonske norme, već je to sve išlo spontano. Smešak je donosio ploče iz Beograda, ja sam donosio iz Sarajeva. Prvu singlicu Bijelog dugmeta sa bluzom „Selma“, koju sam dobio na njihovom koncertu u Sarajevu, sam ja doneo u Užice. To je tada bilo nezamislivo – kaže profesor Dagović i dodaje da je u Užicu tih godina možda bilo i posebnih ljudi u sportu, ali da to njega i njegovu ekipu tada nije zanimalo.
– Bilo je tu i nekih ljubavnih veza, koje su imale svoje mesto…Mi smo bili neobični, drugačiji, i ti ljudi koji su se tada družili, ostali su do danas takvi.
Krajem 69. godine otišao je u Sarajevo, a već iduće godine upisao Umetničku školu.
– Ja sam bukvalno pobegao u Sarajevo. To je bila i jedna porodična lomljava, jer su moji roditelji branili da to upišem, da bi na kraju prihvatili, kao i svaki roditelji. Onda sam se u Sarajevu suočio sa samim sobom, što je bilo krajnje ozbiljno… Tada je kod mene dolazio pokojni Vito Smešak i moj brat. U Sarajevo su dolazili veliki bendovi i nas je to puno zanimalo. Zamislite, svakog petka i subote sviraju Indeksi, Bijelo Dugme, Čičak… Prvi kafić koji je otvoren u bivšoj Jugoslaviji, bio je u Sarajevu. Otvorio ga je neki Nesko-Nedžad, koji je držao konjički klub. Kafić se zvao „Đerdap“ i taj kafić još uvek postoji.

Sve to vreme nije raskidao vezu sa Užicem.
– Sećam se, išao je „Ćira“ iz Užica i stizao u Sarajevo u petnaest do sedam. I, zamislite, dolazio je na vreme. Autobusi, ili su išli, ili nisu, ali „Ćira“ je tih godina stalno išao. Tada su bivši gradonačelnik Užica Miroslav Martić i bivši potpredsednik Demokratske stranke Slobodan Gavrilović, stalno putovali u Sarajevo. Sećam se, pokvari se neki autobus u Višegradu i nas trojica noćimo u kafani prekriveni stolnjacima…Oni su tada studirali u Sarajevu. Bilo je to studiranje uz rad. I pokojni Mida, koji je posle radio u Muzeju, studirao je matematiku. Ja sam bio najmlađi u toj ekipi. Bilo je puno nas Užičana tamo, i bilo je puno Sarajlija koji su dolazili ovde i trgovali robom. Užičanima je glavna pijaca bila preko puta Vijećnice u Sarajevu, gde su prodavali meso i rakiju.

Na žalost, politika je sve te veze presekla, a rat koji se dogodio, smatra profesor Dagović, bio je čisto ekonomske prirode.
– Razlog je bio da se preseče dotok ljudi i roba iz Srbije, i da se aktivira Hercegovina. Ukinuta je pruga uskog koloseka, i jedno Sarajevo, koje je jedan multi grad po svim parametrima, uništile su budale sa sve tri strane. Ja sam, recimo, prvi magistrirao skulpturu u onoj Jugoslaviji na sarajevskom univerzitetu, kod trojice muslimana. I trebao sam da dobijem posao. Imam više škole nego moji profesori, ali ne može, mora po ključu. I oni dovedu čoveka koji ima manje škole od mene. Ali, to je tako bilo, i tako je sve počelo.
Danas često komentariše, uz određenu dozu gorčine, sve to što je uništilo bivšu Jugoslaviju i Sarajevo u njoj.
– Evo, sada su opet neke izložbe u Sarajevu, prave nešto, revitalizuju, ali nema Srba. Sedamnaest mojih skulptura je nestalo, ali, važno je da je srpska amabasada danas pored moje akademije. Neki misle da je Kusturica došao slučajno u ovaj deo Srbije. Nije. Užički kraj je po mentalitetu isti kao sarajevski. I Sarajevo je okruženo brdima kao i Užice, ista je klima, isto je sve… Otišao je, jer su razni idioti otrovali taj grad i danas ga truju.

daga-umanjena

– To je sve na mene ostavilo traga, ali nije poremetilo vertikalu u kojoj sam odrastao. Iako smo rasli u popriličnom neznanju, u odnosu na decu koja danas rastu, ne mogu, a da se ne setim, kada su ovde, u Užicu, dečake duge kose jurili po gradu da ih šišaju, da je Tito na trgu rekao, „nije važno šta se nosi na glavi, nego šta se nosi u glavi“. I on je shvatio da omladini treba dati izvesnu dozu slobode. Mi smo je koristili na pravi način, da sebe obrazujemo i emancipujemo u svakom pogledu. Ja sam, recimo, veoma ponosan, što sam iz jedne siromašne, radničke kuće, stekao određeno zvanje. Nije to samo do pojedinca, već i do sistema. Neizbežno je da se to dvoje prožima. U ono vreme, sistem je poprilično kontrolisao vaše ponašanje, ali si mogao da iskoristiš taj sistem da se obrazuješ, da se vaspitaš, i da od sebe napraviš ličnost. Danas se, na žalost, prvo pita šta koliko košta. Pitamo i koliko košta život. Izgubio se humanistički čovek i odnos čovek-čovek. Danas živimo u kapitalizmu, za koji kažu da je liberalan. Ja ne mislim tako. Ja mislim da je sistem tako udrobljen, da dve-tri korporacije diktiraju život svim ljudima na planeti. Ako neko misli da je to demokratija, vara se. Mi znamo šta je demokratija. Zapadni sistem je zaboravio da su Evropljani veoma obrazovani, i da je sva kultura došla sa istoka Evrope. Otac psihološkog romana je Dostojevski, a da ne pričam o Dalekom istoku i kineskom pozorištu, koje postoji deset hiljada godina. Politički zapad je bahat, a pri tom stalno ima kolonijalne pretenzije. I onda dođe da nam priča šta je to demokratija.

No, to je u domenu političkog sistema, kaže profesor Dagović, jer, društvene vrednosti Zapada, ovaj prostor je uvek prihvatao kada su one donosile nešto novo i nešto dobro.
– Mi imamo informaciju šta je korisno, ne moraju oni da nam to govore. Ali gde je tu čovek, gde je tu društvo? Nije valjda novac sam sebi cilj? Zato ja branim ono vreme. Mojim đacima uvek pričam koliko je važno da ih ljudi poštuju i koliko je važno da se oni između sebe druže, jer to su kopče koje ostaju za čitav život. To su vrednosti. I još nešto…svaka škola je vaspitno-obrazovna, ali ono vaspitno se zagubilo. Moje koleginice rade „malo za šminku“, a imamo ministre prosvete koji nisu održali ni jedan čas u životu. Ili nam je znanje nefunkcionalno ili nam nisu pravi ljudi na pravom mestu, trećeg nema. Pa, ko nam u Užicu vodi Gradski kulturni centar, pa Galeriju… ?Ljudi koji su studirali po deset godina, ali koji su sada u političkom kolu. Ja neću da budem deo toga. Hoću da kritikujem. Čovek naslikao jednu sliku u životu, i direktor je pet, šest godina. Gde to vodi?

Kada se vratio u Užice 2002. godine, profesor Dagović je započeo rad sa predškolskom decom, edukujući ih koliko su važni umetnost i ekologija. Sve je to, kaže, nestalo.
– Deca su nam okrenuta površnim informacijama i lakoj literaturi. Ja sam u životu obišao sve. Nisam bio samo u Engleskoj i Portugalu, a sve sam drugo u svetu video što me je zanimalo. I to je moja lična stvar. Ali, ako vi imate ovde čoveka za kulturu, koji ne zna za Pink Flojd, koji je pročitao tri knjige u životu, i njegovo je samo što je on u nekoj stranci, tu onda počinje tragedija jednog grada, koji je izvanredno lep. Kada takvom čoveku predložite da održimo vajarsku koloniju, on odmahne rukom. Pa, ne može tako. Znanje je moć. Kao piramida…

– Predlagao sam da se prostor Rajskih otoka zaštiti, da to bude park prirode, ali ovde za to nema svesti. Imao sam ideju da napravim zid od knjiga na trgu, i da taj bedem znanja bude brana primitivizmu i neznanju. Opet ništa. Nadam se da ću napraviti izložbu u tunelu na Rajskim otocima, to mi je ideja. Jako volim užički trg, ali nije to mesto na kome treba da stoji petsto stolica. Ako već stoje tu, neka njihovi vlasnici kupe sto knjiga u Biblioteci. Ako imate cilj u životu, vi ste pola puta prešli. Na žalost, mi cilja nemamo. Imamo obrazovni sistem koji samo liferuje kadrove. Dvesta učitelja na Učiteljskom fakultetu u Užicu! Pa, gde će ta deca? Da prodaju gaće i čarape na ulici ili da rade u hamburgeriji. Je li to cilj? S druge strane, oni koji rade su strašno uplašeni za svoj posao. Kakva je to zemlja? Na šta to liči?
Danas, kaže profesor Dagović, ljudi kupuju cipele broj veće da bi lakše drugom podmetnuli nogu. Zato je, zaključuje, veliki izazov, i crkvi, i obrazovnom, i političkom sistemu, kako da priđu čoveku današnjice i sačuvaju ga.

LJ.K.

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.