1.
Nastalo u plesu Sunca i Zemlje, naše majčice, jednim brižljivo odmerenim naklonom, proleće je, preposlednjeg martovskog ponedeljka, jurnulo ka vama, prijatelji moji, hteli vi to ili ne, mogli vi to da podnesete junački i s razumevanjem ili ga samo trpite po službenoj dužnosti.
U našu kotlinu ušlo je kroz Groto, klanac između Dovarja i Đavolje stene, tamo gde je smeštena jedna od užičkih Rupa, Namenska, o čijoj listi za čekanje i upadu na nju maštaju skoro svi nezaposleni grada. A ima ih.
Iz plesa nebeskih tela nastalo, to čudo među prirodnim ciklusima, zadržaće se malo na mestu nekadašnje hidrocentrale Mališe Atanackovića, Borisava iz sela Zaglavak, koji je došao u veliki grad Užice da stvara čuda i objasni da novi vek nije astrološka zanimacija već domaći zadatak; čuće turbine dok melju Đetinju i isporučuju čistu snagu za rad i mala sunca za rasterivanje mraka i svega što se s mrakom niz padine ovih brda valja.
Dovoljno se dugo ono vraća i zna sve o gradnji i razgradnji, i da se tu ništa ne može i kroz mirise kojima Đetinja svet obavija, probilo se ka Velikom parku i Begluku.
2.
Nastalo iz plesa nebeskih tela, nekog s lakim naklonom, ne zna to proleće za mrštenje, niti ima neki nos da ga zapuši.
I ne sudi – videlo je i lošije i bolje od nas.
Pita se, možda.
Na primer, ako bi, recimo, posle Izbora u grad došao neki novi Borisav, recimo iz Zaglavka, sela preko Kad’njače, umesto nas kolektor za prečišćavanje da izgradi, koliko bi izdržao s nama pre nego što se pokupi i ode negde, što dalje?
Umemo mi to.
Ili, ako bi pre Sudnjeg dana neki novi došao, recimo sa severa, iz dalekog, hladnog i usamljenog Beograda, pa nam ispričao kako će se otpadne vode užičke same skupiti u cevi, a gde nema cevi marširaće do kolektora smeštenog u pastorali, gde ga svi vole, da li bi smo njemu poverovali?
I to umemo.
Pita se, možda, ono, umemo li da računamo na sebe, tačno ovakve kakvi smo, jer su izbavitelji trenutno malo zauzeti i doći će kada dođu.
3.
Izgleda da smo dodavanjem sastojaka, elemenata, jedinjenja i tajnih receptura doprli u samu srž Đetinje, Male svete reke, u njenu životonosnu struju kojom bi ribe iz Morave rado krenule na prolećnu migraciju do Rajskih otoka i nekadašnjih prirodnih mrestilišta Sušice i Konjske reke.
Izgleda da smo, prijatelji moji, nekim usklađenim povlačenjem vodokotlića i pažljivim doziranjem vikendom i pred najavljenu kišu prosutih otrova, bez svesne namere pogodili supstancu koju vekovima gladni moći traže.
Od njenog mirisa, receptori stvoreni za udisanje prolećnih mirisa venu.
Od njenog sastava, jedinstvenog, klempamo i, kao, nešto radimo, sve čekajući najavljene izbavitelje da nam pozavršavaju neodložne poslove dok mi odložimo ove novopristigle.
To na Haitiju rešavaju otrovom od neke žabe i to što od čoveka nastane posle neobičnog delikatesa zovu Zombi.
To uopšte ne zvuči kao Užičanin, sem proleću i Borisavu iz Zaglavka.
4.
Ne bih ja, o, proleće, navijao da kroz Grad nastaviš kejom, iz očiglednih i nosomirisnih razloga.
Da gore, u onom severnom gradu, hlanom i usamljenom, ima neka skupština u kojoj su zastupljeni svi slojevi, cehovi, klase i kaste srpske, neko bi se setio da progura zakon po kom bi gradovi na rekama vodu za sve svoje potrebe uzimali nizvodno, a vraćali uzvodno.
S rokom postupanja odmah.
Jer, već reč sutra kod nas roji ideje o zakonskim rupama.
Okreni ti naviše do Muzeja, pa Glavnom, Dimitrija Tucovića i Maršala Tita pravac ka trgu.
Tamo te čekaju, tamo je odbor za doček raspoređen po terasama.
Verovatno su članovi odbora spavali dok su ptice s Pašinovca i Vujića brda najlepšom simfonijom punile dolinu ujedinjenih Gluvaćkog i Carinskog potoka, s posebnim naglaskom na onog kosa, koji ne odmiče iz Tešića dvorišta i peva kao da mu život od toga zavisi; prilično je izvesno da nisu propratili najavu tvog dolaska, predzadnjeg ponedeljka marta pred podne, čak ni na mobilaji.
Jednostavno, znaju da dolaziš, jer senka Sivonje u doba dok mi, svileniji, pijemo kafu, juče nije prešla liniju kocki na Tgu partizana, koju od školskih dana pamtimo.
Pa, dobro ti nama došlo.
Pola godine pada klapne, dosta je.
5.
Samo na Trgu, dok si „oprolećovan“, misli mogu povratiti dobri, stari, užički tok.
Ekvinoks te podseti na Džetro Tal, mada je njihova pesma Akvalung i nikakve nema veze sa svemirskim plesovima, kosmičkim još manje; ko ima godina, vidi Andersona u asana pozi s jednom podignutom nogom: svira flautu i gizdavo nosi svoju kosu; ta poza posmatrače i učesnike čuvene prvomajske tuče mafijaša i hipika, koja se protegla od sale u gimnaziji i Feniksa na bini, do Palasa i Opštine i Trube, koji tom pozom štiti jaica, s leđima uz zid kosi pesnicama levo i desno, naročito levo; prebirajući te dane, kose i hipike, nekako se dopelja do Zeca Pasjane, koji se posle takvog provoda i razuđen kao jadranska obala, nageo preko terase zarad rigoleta i prekrenuo se, i njegove majke na donjoj terasi, koja posle srka kafe kaže svom čoveku, a Zecovom tati:
„Meščini, proleće naš Milojko!“
Ko je za to ikad čuo, proleće mu više nikad nije postojalo samo u jednoj dimenziji i samo u ovoj vasioni.
Ko je ikad čuo za Džetro Tal, potrudiće se da zaboravi otkud to ime, jer to vam je jedan agrokulturnjak, koji je oko 1700. usavršio sejalicu na konjski pogon i znatno olakšao život Englezima; jer, ako počnemo da pamtimo sve te likove koji se bave koracima umesto puzanja, postoji opravdana opasnost da se jednom, pa i razuđeni kao jadranska obala, upitamo što to oni i šta to mi.
A kod pitanja te vrste, odgovor ume da bude vrlo nezgodan.
A ne bi to mi.
I što baš sad?
6.
Da bi proleće prošlo Trgom, pa preko Drvenog mosta od betona ka Jazovima, ples tela nebeskih morao je biti prefinjen; ples svih tela bi morao takav biti. Na kraju, sva naša tela su od zvezdane prašine sačinjena.
U tom plesu, pomenuti naklon je važan, znatno važniji od udaljenosti tela.
Kad nas, izašle iz godišnjeg doba zvanog „sivo i hladno“, mangupska furuna obraduje, najveće je rastojanje između Sunca i Zemlje, Majčice.
Znači, sve je u uglu, i onom gledanja na stvarnost, sve je u stavu.
I za to se ne pravda nikome.
7.
Videli ste, prijatelji moji, s pravim stavom i na daljinu vas nečija vatra ogreje i nevidljive struje krenu između naših nebeskih tela, bilo da smo na Trgu, žiži svetlosti i toplote Grada ili smo već stigli do plaže, gde se prelazak linije osoja i prisoja još uvek izbegava.
Bez japada još malo, ako može.
Tek kad i klisura Male svete reke, naš kanjon (samo malo manji od Kolorada, a lepši), shvati da je dat znak za start svih oblika života i svaki zavijutak i meandar budu osunčani bar na koji minut tokom već ozbiljno produženog dana, možemo se na Rajskim opet učiti o ravnoteži.
I onoj što nam je potrebna za kretanje stenjem, kamenjem i otokama, i onoj bez koje nam je središte biće izmešteno negde izvan nas.
Pred izbaviteljeve noge, možda.
8.
Svemirska smo bića, od zvezdane prašine satkani; imamo svoje uglove i stav.
Imamo svoje cikluse, koji se smenjuju mimo volje prirode, mimo poretka.
Imamo Izbore.
Opet su Sudnji dan, opet su odsudna bitka između tame i svetlosti, osoja i prisoja političkog života.
Svaka vojska što stupa je pod zastavom svetlosti i potreban joj je 50% + tvoj glas da nas sve izbavi, usreći i natera otpadne vode Grada da odmarširaju do negde nizvodno i prečiste se, koliko odmah.
Pobeda onih drugih je još hiljadu godina mraka, pa vas svi upozoravaju, prijatelji moji, da ste lično odgovorni za budućnost vidljivog dela Univerzuma i tamne materije.
„Nemo?“ rekao bi moj Radoje da još krstari Nerandžiđevom.
A možda i kaže.
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 956.)