1.
U dva dana septembra 1987. godine, Slobodan Milošević je pokazao kako se pučem unutar Centralnog Komiteta Saveza Komunista Srbije menja sve.
U vremenima jedne partije, koja je tvrdila da to nije, moji drugovi su se odlučivali za članstvo i, u pola glasa (šta pola, bez imalo zvuka, nemuštim jezikom!) obrazlagali da je to borba za „našu stvar“ unutar sistema, kroz institucije.
Obično je to poverljivo pravdanje bilo uz vatru, koja je obasjavala moćnu stenu nadnetu preko Picinog vira; obično su se na štapovima otetim iz gujinjaka, ispred poskokovog roščića, tištile punomasne zidarske kobasice, „pasja radost“; bar jedan je prebirao po gitari neku anglosaksonsku rokersku, a društvo uniformisano u džins, karirane košulje i delove akcijaških uniformi pevalo je pokazujući Maloj svetoj reci kako ko zamišlja taj engleski.
Niko od zanetih pesmom iz koje mirišu ljubav, mir i lekovite supstance tada na lošem glasu i nije baš zamišljao tadašnjeg predsednika Predsedništva SKS kao „našeg“, koji je strpljivo istrpeo sve što se mora na dugom maršu kroz Partiju; ipak, njegove reči i učenja mnogi su doživeli kao početak borbe za onu „našu stvar“.
Jer u te dve reči, prijatelji moji, strpali smo sve što nije njihova stvar, a to je malo mnogo da bismo u što manje kolona stupali ka kraju početka.
2.
Šta to cvrči na Picinom viru?
Dal’ to pasja radost otopljenom mašću, ko zna od kog božjeg stvora isceđenom, kaplje na žar vatre, koja šiba varnice u zvezdano nebo, kao da smo malu manufakturu nebeskih tela otvorili ovde u kanjonu?
Dal’ to cvrči voda u nekoj od grana od grana, koja je Mala sveta reka donela negde odozgo, dok je besnela i tutnjala stešnjena, pa ih prosula po šljunku, da nam se u letnjim noćima nađu?
Dal’to cvrči ljuti kamen, celog dana grejan, pod prvim kapima letnje kiše, zbog koje se izmeštamo bliže srednjevekovnom Bosanskom putu i pribijamo pod iskusno dovučene vijetnamke i tanker vetrovke sa sintetičkim krznom, uglavnom izmešani po rodu i vrsti?
Niti cvrči pasja radost draga, niti voda iz planinskih grana, niti ljuti kamen đetinjski.
…
3.
Tih dana u septembru, ruj u kanjonu još nije bio spreman da posluži kao osnov za pravljenje boje, sve i da je neko hteo i znao da to radi. Televizor i glasine bojili su 23. i 24. septembar 1987. godine zebnjom i nadom, kako se ko i u kojoj frakciji našao.
U SFRJ, mitskoj državi Južnih Slovena, Hiperboreji praktično, desetak procenata stanovništva bilo je učlanjeno u najmasovnijem dobu, ono kad je drug Tito u Mariboru gledao idejne nacrte nove vile, između dve posete blažem komatoznom stanju.
Od tog desetka, od tog danka u krvi, promili su bili na čuvenoj „kadrovskoj listi“, spisku i rasporedu zaslužnih drugova na odgovorna mesta. Ko se pri njenom vrhu našao, završio je sve poslove u nekoliko sledećih života.
Ako ne zglajza.
Pa ako se taj potres u SKS ticao samo članstva i kadrovika, što su svi brinuli?
Zato, mlađi prijatelji moji, što je kod avangarde radničke klase bila pogača, i bio nož.
Zato, ispisnici moji, što su njihovi nazebi i kijavice bacali celu SFRJ u bolesničku postelju.
4.
Slovenska antiteza ima pitanje, ponuđene odgovore, netačne odgovore i jedini tačan odgovor.
I srpska ga ima, ali pobrkan s futurom, metafizikom, sećanjem na Malu svetu reku i sve pesme izdernjane direktno u pećinu nad virom, po kojoj je dobio jedno od imena, poskoku u rog i brk, i u nebo, koje se smeje, jer je videlo dovoljno mladosti i vatri za Kumovih slama:
… Već to cvrči sirotinja raja.
A još ne zna da je sirotinja, da je raja…
Još ne zna da će im energija, mladost i silina biti samleveni kad se koš, u kom smo bili ušuškani i verovali da samo bolje može biti i nama i svetu, otvori i prospe nas na vodenični kamen rata, sankcija i beskrajne tranzicije.
Još ne zna, jer se to cvrčanje ne čuje, sem ako neko, izuzev onih simpatičnih životinjica s roščićem na nosu, ne razume taj nemušti jezik.
Mi pevamo, mi volimo, mi planiramo budućnost; otkud onda taj nemi krik što se od kamena odbija i lomi kroz kanjon? Kako je u tim starim, dobrim vremenima, neka tuga umela da nam se u utrobi savije. Kako je to, u Epohi radosti i ludila, smrtnost naših drugova od opijata, nesreća i „smrta“ bila srcu neprihvatljiva?
Odgovor je, prijatelji moji, stigao kad se nemušti krik odbio od Zlatibora, Šargana i Tare i sjurio se niz reku, da nas nađe i pojasni.
Ali, mi već nismo bili tu…
5.
U toj našoj mitskoj državi, za koju i nema baš dokaza da je postojala, ako izuzmemo vrlo nepouzdane i sve malobrojnije svedoke, do kadrovske liste dolazilo se strpljivim napredovanjem od razredne zajednice, aktivizma raznih vrsta, svečanog prijema u SKJ; ipak Omladinske radne akcije bile su važna stavka, zbog tog radničkog šarma i nadgradnje teškim radom.
Na poratnim akcijama naši očevi su gradili pruge, recimo Šamac – Sarajevo, pruga je gradila njih. A oni posle nas, pa vi vidite.
Udarnički su krampali, dok dlanovi ne popucaju; onda logorska vatra, kulturni trenutak i političko uzdizanje.
Evropa je dolazila na ORA, cele brigade.
Najmanje deset mojih prijatelja/ca se zbračilo na akcijama; dobar deo brakova, mešovitih, nije potrajao duže od SFRJ. Razvod je imao bolje svedoke i kumove.
Ta logorska vatra bivala je sve sličnija onoj na Rajskim, i pesme, i uzdizanje; ipak, ko je sebe video u avangardi radničke klase, na rajskom spisku, bez Udarničke značke nije moglo.
Sem, razume se, ako nisi iz porodice koja je već preležala te dečje bolesti ustoličenja u Novom vremenu Buldožera.
6.
Oko one Osme, kad se to izdiferenciralo, već je mirisalo višestranačje; oni s parnim brojevima članskih karti otišli su u SPS, oni s neparnim u opoziciju.
Oni što ih nisu razdvajali, kao braću roćenu, otišli su na marginu, u rezervni sastav JNA po pozivu za vežbu preživljavanja u pitomini Vukovara ili Igmana, u emigraciju.
Tako smo, prijatelji moji, dosegli još jednu mudrost, koju su naši dedovi znali, a mi smo zaboravili: uvek isti su u pravu i uvek isti donose drva, baš kad ovaj ples drugarice biraju.
7.
Ovde, stilska figuri nepoznata kao Srpska antiteza, nedosledno se primenjuje.
Nema razrešnice, nema tačnog odgovora; to je ta nedoslednost, to je brzanje i ishitreno hvatanje za ponuđene odgovore i njihove negacije.
Ovde se, prijatelji moji, od Drugog svetskog rata iste bitke biju; možda i neke još starije. Ovde se od Osme sednice i uvođenja višestranačja, izbori nikad ne završavaju.
Ona naša stvar nekad je njihova, pa se protiv nje bunimo; nekad ti je neprepoznatljiva, jer od one vatre kanjonske svako je njen komadić poneo u ove burne dane nekretanja i proglasio ga jedinom istinom.
8.
Šta to može Srbiju pokrenuti?
Je l’ to ona pobednička strana iz onijeh dana, što zna da pronađe naciju i državu u Kardeljevim i Brozovim spevovima?
Je l’ to ona poražena, istinska Internacionala, zbog koje je pjevala Gabi?
Ili je to emigracija, unutrašnja i spoljna, iz drugih država i svemira, koja će se čuti kad se vrate Nemci, sve sa SS Otom Skorzenijem sa Svetim Gralom pod miškom?
Niti je to pobednička…
Ni Internacionala…
Ni…
Voleo bih, prijatelji moji, da ova stilska figura dobije onaj jedini tačan odgovor i da to bude tačka na tri decenije biranja između onih što su uvek u pravu, u svim sistemima, učenjima i ekonomijama.
Ne znam hoće li učesnici ovih travanjskih gibanja uspeti makar da ih definišu i kažu nam da su ona tri netačna odgovora dobili keca, zavedenog za kraj.
Roditelji prugu, pruga roditelje, oni nas, mi ove…
Toplota one vatre slabačka je nada da nismo sve upropastili.
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 957.)