USPEŠNI UŽIČANI: RADOVAN BAJA VUJOVIĆ
Radovan Baja Vujović, užički fotograf, užičkoj, ali i srpskoj javnosti, pa i šire, poznat je po umetničkim fotografijama. Njegovo zanimanje za fotografije je nasledio od oca, a vremenom ga usavršavao. Danas uspešno radi i ima svoju radnju u ulici Dimitrija Tucovića, u zgradi zvanoj „Šarulja“.
UN: Kako i kada je počelo Vaše zanimanje za fotografiju?
– Fotografijom sam počeo da se bavim još u srednjoj školi. Moj otac je bio fotograf i ja sam počeo polako da se zanimam za fotografiju, da učim zanat. Uz njega sam prošao taj zanatski deo, od izrade crne bele fotografije pa nadalje, a to znači, od razvijanja filmova, mračne komore, kompletan put rada u laboratoriji. To je bilo u mojim gimnazijskim danima, krajem šezdesetih godina. Kasnije, na studijama me je više zainteresovala fotografija. Počeo sam intezivno da se bavim fotografijom, počeo sam da sarađujem sa studentskim listovima, časopisima, i onda je to polako krenulo.
UN: Kako ste usavršavali znanje?
– To je bilo vreme kada ste za neka fotografska znanja morali zaista da se trudite. Slabo je bilo literature, dobijali smo nešto malo knjiga. Literaturu smo uglavnom dobijali iz inostranstva. Ja sam se već sedamdesetih godina pretplatio na francuski list Foto i to je bio najbolji časopis na svetu, a kasnije i Profi foto iz Nemačke. Odatle se učilo, gledalo se šta se radi u svetu, jer za razliku od sada, nije bilo interneta, niti nečeg sličnog. Pored toga, učili smo i u kino klubovima u Novom Sadu, u Bajiću. Kasnije me je zainteresovao neki drugi vid fotografije i odlučio sam da mi to bude profesija. Ja sam, na svu sreću, spojio profesiju i hobi, i ceo svoj profesionalni rad sam proveo baveći se hobijem. Sa zadovoljstvom sam prošao taj neki deo života, radio sam i sticao sredstva za život, a ujedno radio ono što volim.
UN: Bavite se umetničkom fotografijom. Kažite nam nešto više o tome.
– Sa umetničkom fotografijom, odnosno sa fotografijom koja se razlikuje od ove svakodnevne fotografije, bavim se više 30 godina. Sedamdesetih godina počeo sam da sarađujem sa našim pozorištem i od tada traje neprekidna saradnja. Već 20 godina radim Jugoslovenski pozorišni festival, na kome imam izložbu fotografija sa predstava koje su učestvovale na festivalu. Svaku predstavu pokušavam da predstavim sa nekoliko fotografija, obično to budu dve do tri fotografije. Tako sam došao u dodir sa pozorištima, kako u zemlji, tako i u okruženju. Fotografisao sam najbolje predstave, tako da mi je to neko veliko zadovoljstvo. Tu su beogradska i crnogorska pozorišta. I glumci i reditelji traže te fotografije, koje su drugačije, nego one koje su oni imali. Na festivalu je problem što morate da snimate dok traje predstava sa mesta, da ne bi ometali predstavu, i da sa nekoliko fotografija ilustrujetu tu predstavu, a opet morate da imate neko svoje viđenje. U nekom svom radu trudim se da tu neku fotografiju uradim da bude malo drugačija, da ima nekog drugog sadražaja.
UN: Radili ste Užički leksikon. Šta još pored toga?
– Bio sam glavni i odgovorni urednik Užičkog leksikona, u kome su 90 posto novih fotografija moje, a najveći deo starih fotografija je iz moje stare arhive. To je bio jedan lep projekat, na čast gradu. Prošle godine sam radio za manastir Nikoljaca u Crnoj Gori, u Bijelom Polju, za Zavod za zaštitu spomenika kulture. O tom manastiru je urađena izvanredna knjiga, vrlo visokog kvaliteta. Radim sa turističkim savezima, za sajt grada… i uvek kad radim, trudim se da predstavim da naš grad bude lep i da ima sve one epitete grada. Možda ćete reći, lep grad na fotografijama, ali nismo mi toliko loši. Mi smo malo više kritični prema našem gradu, ali kada negde idete, videćete da je naš grad na mnogo višem nivou od ostalih. Pored toga, svake godine imam fotografije na trijenalu pozorišne fotografije u Sterijinom pozorištu, gde izlažu fotografi iz oko 70 do 100 zemalja. Radio sam za Arhitekturu iz Holandije, evropski časopis Evropske zajednice na više jezika.
UN: Kako biste uporedili ono vreme kada se fotografija radila preko filma i sada vreme digitalizacije?
– Otac je imao fotografsku radnju i tek osamdesetih smo otvorili radnju na ovom mestu gde je i sada. Po otvaranju ove radnje polako je došlo vreme sa novom tehnikom. Od klasične analogne fotografije kasnije smo prešli na digitalnu fotografiju. Sada se 90 posto radi digitalna fotografija, vrlo malo anolognih fotografija. Ima još zaljubljenika u analogne fotografije, koji vole da razvijaju film. Ipak, digitalna preovladava. Svaka tehnologija donosi nešto novo i neki kvalitet. Obično kažemo da je nekad bilo bolje. Jeste bilo, jer smo bili mlađi. U principu, fotografija je fotografija. Bilo da je analogna ili digitalna, vi morate znati fotografiju, a mediji na koji je beležite, da li je to film ili senzor, u principu ne menja mnogo stvari.

Narodno pozoriste Uzice 2007
UN: U čemu je razlika?
– Razlika analogne i digitalne fotografije je što ljudi sada neselektivno fotografišu na digitalnom aparatu, telefonu, tableti ili bilo čemu drugom. Ljudi su izgubili kriterijum šta treba fotografisati. Sada se neselektivno fotografiše i pravi se ogroman broj fotografija, više ih ljudi ne gledaju i jedna drugu zatrpavaju, brišu, pa ponovo fotografišu, tako da nema više onog pravog razmišljanja o fotografiji i želji da ih lepo napravite. Kada je bila analogna fotografija, imalo se određen broj snimaka na filmu. Taj film je koštao, razvijanje filma je koštalo, obrada je koštala, sve je to nešto koštalo, pa su ljudi, između ostalog, ograničenjem broja snimaka, razmišljali za šta će da upotrebe te snimke. Sada ne, sada je to gomila fotografija, ponovo kažem neselektivna, ne trude se oko fotografije. Međutim, činjenica je da imate puno mladih ljudi koji se bave fotografijom, koji rade kvalitetno i koji će sigurno da rade podjednako dobro kao što smo mi radili, ako ne i bolje, a verujem da će oni to raditi i bolje.
UN: Šta mislite o Fotošopu?
– Sada je fotošop mnogo promenio stvari. Ljudi su izgubili kriterijume, pa mnogo više ima fotografija u fotošopu, nego što bi trebalo da bude. Te fotografije više liče na ilustraciju, nego na pravu fotografiju.

Deze Kostolanj Subotica.Snimljeno u Uzicu 2010 god.
UN: Sigurno posedujete veliku kolekciju fotoaparata?
– Imam moju ličnu kolekciju fotoaparata, jer nikada nisam prodavao aparat sa kojim sam radio. Od svih profesionalnih fotoaparata, radio sam na Kanonima i danas radim na njima. Imam ih od tih F1 itd, do srednjoformatnih i velikoformatnih. Tu su Mamija RB, Pentaks, Bronik, sve te profesionalne aparate velikog formata. Imam Sinara aparat, koji je Rols-Rojs za aparate, sa kojima sam radio velike formate, reklamne i industrijske fotografije. U mojoj ličnoj kolekciji starih fotoaparata ima aparata od 1850. i 1870. godine. Prvu kamera 18×20, sa drvenim pločama, reparirao sam i sada radi, a ta kolekcija se završava tridesetim godina 20. veka. Tu su Kodak i svi vredniji aparati.
UN: Kako biste ocenili kvalitet fotografije u novinama i drugim medijima?
– Fotografije za medije, za ilustracije i taj neki deo zanatskog posla, preuzima elektronika. Kod nas profesionalni fotografi imaju problema, osim onih koji rade u časopisima, jer uglavnom novinari završavaju fotografisanje, tako i da kvalitet fotografija i u štampanim i u elektronskim medijima je poprilično na niskom nivou. Da li je to pitanje samo fotografije ili pitanje materijalnog stanja u medijima, verovatno svega od toga po malo, ali je za razliku od pre dvadesetak godina, mnogo lošiji nivo fotografije. Mislim da će biti sve manje ljudi koji se bave fotografijom, sve će ih manje biti u štampanim medijima. Ima nekih profesionalaca koji pokrivaju elektronske medije, ali i to pokrivaju neke drugi ljudi. Tako da ljudi koji se bave fotografijom će ići ka filmu, ka televiziji.
UN: Kakva je budućnost fotografije? Šta mislite, da li će postojati foto albumi?
– Izrada klasične fotografije će vrlo brzo postati stari zanat. Nekada je bilo da svaka porodica ima porodične fotografije koje su posebno čuvane. Bila je navika da se ljudi jednom ili dva puta godišnje fotografišu i čuvaju te fotografije. Kvalitet takve vrste fotografije nije u trenutnoj fotografiji, već u prolazu vremena. U prirodi čoveka je da se seća samo lepih stvari i tako kada vidite te stare porodične fotografije, setite se dragih ljudi, porodice, lepih događaja, jer se u 90 posto slučajeva ljudi fotografišu na lepim događanjima. Vrlo malo se fotografisalo na nekim ružnim stvarima. Na žalost, čini mi se nema više foto albuma i za 20 do 30 godina deca neće znati kako su izgledali deda i baba, jer se sve čuva u računarima i raznim aparatima. Nekom će to pojesti virus, nekome će otići hard disk, nekome da će se nešto desti sa tom virtualnim fotografijama. Pitanje je i koliko ljudi znaju šta im se nalazi na tim diskovima, koliko ih vremena traže ako ih ne arhivira, a mi smo ljudi koji smo poznati da nemamo običaj da pravimo arhive, sem ljudi koji se tim bave profesionalno.
Z. G. (tekst objavljen u Užičkoj nedelji br. 923)