SUGRAĐANI: DR ZORAN DIMTRIJEVIĆ
Psihijatar dr Zoran Dimitrijević, koji je svojevremeno bio vrlo politički aktivan, predsednik opštinske Komisije borbe protiv narkomanije, direktor Doma zdravlja, u intervjuu za Užičku nedelju kaže da je gradu potrebna ponovo neka komisija koja bi se bavila prevencijom bolesti zavisnosti i da se politikom bave ljudi koji gledaju samo da zauzmu stolice. On je bio direktor Doma zdravlja do 1. decembra 2009. godine. Nakon toga je nastavio da radi u Domu zdravlja i na predlog rukovodstva Zdravstvenog centra i gradskih struktura, postao je zamenik direktora te ustanove. Ubrzo je dao ostavku i pre dve godine je prešao na psihijatrijsko odeljenje u Opštoj bolnici, gde je i ranije radio i gde i sada radi. Pored toga, vođa je timova za ocenjivanje zdravstvenih ustanova i učestvovao je u akreditaciji preko desetinu bolnica i domova zdravlja u Srbiji.
UN: Nekada ste bili vrlo politički aktivni, a sada kao da ste se povukli. Nema Vas u javnosti.
– Član sam SNS-a. Bio sam u zdravstvenom savetu te stranke. Politikom se bavim i baviću se. Smatram da moje bavljenje politikom podrazumeva i moj doprinos stručnim radom i aktivnostima, pre svega. Smatram da još mogu mnogo toga da dam i nadam se da ću to u narednom periodu i to uraditi, jer postoje ljudi koji cene mene i moj rad, i isto tako ja njih. Vođa sam timova za akreditaciju zdravstvenih ustanova i to je izuzetno priznanje. Trebao sam da budem direktor Zavoda za bolesti i zavisnosti u Beogradu, ali nisam prihvatio iz više razloga, a glavni je jer znam da trebam svom gradu. I sada se pitam do kada ću odbijati da svoje aktivnosti sprovodim u drugim mestima, kada to treba mom gradu, mojim sugrađanima i našoj deci. Odbio sam da radim i u Čačku, jer će onda neko da me pita i kaže: “Kakav si ti čovek kad ideš u drugi grad da radiš, a nećeš svom gradu da pomogneš?”. A ovde vam ne daju da radite, već samo vode računa ko će da sedne na koju stolicu. Borba protiv narkomanije, zagađenosti vazduha i drugo, sve to može da uspe ako zaboravimo ko kojoj političkoj stranci pripada, da shvatimo šta nam je zajednički interes i cilj, jer smo svi mi komšije, prijatelji i živimo jedni sa drugim.
UN: Pomenuli ste kako bi ste se zalagali za nezagađeno Užice. Na koji način bi to sproveli?
– Da sam gradonačelnik, kao prvo bih formirao telo koje bi od Svetske zdravstvene organizacije, Evropske unije i Vlade Srbije tražilo hitne donacije i subvencije da se svi individalni objekti naših sugrađana i kotlarnice u gradu koje nisu na gas, pod hitno priključe na gasovod, jer to je jedini način da sprečimo oboljevanja sugrađana i malignitete, oboljevanje dece od astme, bronhitisa. Cilj mi je da sprečim da ne idemo prema gradu koji će biti samo zidine bez ljudi. I ako se budem aktivno bavio politikom to će mi biti zadatak pod brojem jedan – čist grad, bez droge, bez zagađenog vazduha i sa čistom vodom.
UN: Bili ste jedan od osnivača opštinske Komisije za borbu protiv narkomanije i njen predsednik. Komisija je radila oko 10 godina i imala je uspeha, ali odjednom je prestala da radi. Šta se to dogodilo i da li je Užicu uopšte potrebna takva komisija?
– To je bila prva komisija na nivou tadašnje Savezne Srbije i Crne Gore i po njenom modelu osnovane su mnoge komisije u drugim gradovima u Srbiji. U prvim godinama svoje aktivnosti komisija je izuzetno radila, i tada, što je bilo dokazano i pokazano, nismo imali povećanje broja narkomana u Užicu. Na žalost, kao i danas, mislim da je politika odigrala svoje, ali u stvari ne politika, nego ljudi koji su zalutali u politiku. Tako su nekompetentni, ljudi koji nisu imali nikakvih dodirnih tačaka sa tematikom i problemom, preuzimali uloge rada i ja sam se u jednom trenutku povukao, da bih se ponovo vratio. Tada je predsednik opštine bio sadašnji gradonačelnik Tihomir Petković i tada se završavaju poslednje aktivnosti od strane grada Užica. Pre dve godine su me pozvali saradnici MUP-a Policijske uprave Užice gde sam od UNHCR-a predložen da učestvujem u programskim aktivnostima koje su oni sprovodili. Tada je ispred gradske uprave rečeno da će komisija biti obnovljena i ponovo zaživeti njen rad. Evo, prošlo je dve godine i niko me nije pozvao da razgovaramo o tome. Povodom toga tražio sam prijem kod gradonačelnika Užica i za godinu i po dana on me nije primio na razgovor. Ja još uvek čekam taj poziv. Pretpostavljam da su ogromne aktivnosti i problemi na nivou gradu. Možda ne bi trebalo da postoji komisija kao komisija, ali potrebno je jedno kompetentno stručno i operativno telo na nivuo gradu, koje bi bilo multidisciplinarno i učinilo sve da se spreče katarstrofalne posledice koje izgleda slede. S obzirom na prisustvo i najjačih narkotičkih sredstava u našem gradu i povećan broj lica koja ih upotrebljavaju, mislim da je crvena zastavica davno podignuta u vazduh.
UN: Šta je bio cilj te komisije, kako se radilo? Da li bi to telo sada tako funkcionisalo?
– Komisija za sprečavanje narkomanije i zaštitu prava dece i omladine radila je desetak godina. Mi smo radili primarnu prevenciju sa decom i omladinom, a istovremeno sa predstavnicima MUP-a i kurativnu delatnost, kako u tretmanu, tako i u sprečavanju proizvodnje i prodaje narkotičkih sredsatava. Animirali smo celu zajednicu i svako je dao svoj udeo u svom delu posla. Radili smo na celom Zlatiborskom okrugu i obuhvaćeno je od 60.000 do 100.000 dece i roditelja, koji su uzeli aktivno učešće u prevenciji, a preko 50 stručnjaka različitih profila to sprovodilo i zato se uspelo. Mislim da sve akcije ad-hok ne donose rezultat, jer sprečavanje narkomanije treba raditi sistemski i trajno, jer svake godine imamo nove generacije koje kreću u školu, u mladalaštvo, pubertet i sa njima stalno treba raditi. To nije nešto što se sada završava, kao da neće biti priliva dece.
UN: S obzirom da ste psihijatar, gledano sa Vaše stručne strane da li je ovom gradu potrebna neka ustanova ili nešto slično koja bi se bavila samo mentalnim bolestima našeg stanovništva?
– U užičkom Domu zdravlja ne postoji služba ili Centar za zaštitu mentalnog zdravlja stanovništva našeg grada, koja po zakonu u sistematizaciji postoji, ali je niko ne formira. Dok sam bio direktor Doma zdravlja, izdejstvovao sam kod Periše Simonovića (državni sekretar u Ministarstvu zdravlja), da kao ustanova dobijemo Centar za mentalno zdravlje, gde oni kompletno finansiraju i opremaju Centar, i gde treba da budu zaposlena dva psihijatra, četiri psihologa, četiri socijalna radnika, patronažna služba i medicinski tehničari. Taj Centar bi radio na prevenciji u zaštiti mentalnog zdravlja stanovništva, lečenje i saradnja sa ustanovama sekundarno-tercijalnog nivoa, Zavodom za javno zdravlje i Centrom za socijalni rad, u sprečavanju nastanka mentalnih poremećaja, rano prepoznavanje i dijagnostika, i resocijalizacija lica koja imaju neke od poremećaja mentalnog zdravlja ili su bolesnici zavisnici od narkotika. Postoji elaborat, sve to je lepo opisano u Službenom glasniku. Ali, mi nemamo ni psihijatra u Domu zdravlja.
UN: Šta Vam je ostalo u lepom sećanju dok ste bili direktor Doma zdravlja?
– Nikada ovo nisam rekao, ali sada ću. Da ja nisam postao direktor Doma zdravlja, ta zgrada nikada ne bi bila ovakva kakva je sada. Kada se radila rekonstrukcija bilo je predviđeno da se zamene samo stolarija i vodokotlići, i ništa drugo. Ali ja sam se založio, i uz pomoć Miće Mićića i razumevanja oba minstarstva, uradili smo da Dom zdravlja izgleda kao što je sada. I zato su došli i Tomica Milosavljević (bivši ministar zdravlja) i Dragan Đilas na otvaranje, da vide u šta su uložene pare. Manjkavost je sada Centar za majku i dete i sve ostale ambulante. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Zvezdana Gligorijević