početak AKTUELNO Idealista

Idealista

od nedelja
1,K pregleda

JANUAR, MESEC NAJDUŽI
Da vas upozorim na početku, ovoga puta malo ću filozofirati, pa ko nema živaca da čita mudrovanje samoproglašenog sociologa, neka ne čita dalje.
Razlog jeste možda besmislen, ali tako to uvek počinje, od pojedinačnog, ka opštem… Naime, pre neki dan preganjam se sa prijateljima u kafani, pa mi jedan reče: „Onda si ti si nekakav idealista!“ Nađoh se u čudu. Ne zato što takvu optužbu prvi put čujem, u mladosti su mi to često govorili, nego što reč idealista, ideali, nisam čuo ko zna od kada. Beše to toliko davno, da sam je skoro zaboravio. Kao da joj je davno istekao rok, pa je povukli iz upotrebe. Srpski rečnik poslednjih godina vrvi od psovki, raznih kulovskih poštapalica, neoliberalizma, tvrdokornih mrlja, carica, buraz i slično, ali reč idealista ne čuh odavno…
Potražio sam je i na svemoćnom internetu. Gugl mi je prvo izbacio nešto što liči na Vikipediju, ali nije, nešto pod nazivom Vikirečnik, i dok se na ćiriličnoj Vikipediji može pročitati prilično sažeto i dobro objašnjenje – idealizam predstavlja filozofsko stanovište o prioritetu ideje u odnosu na materijalni svet, na ovom Vikirečniku neka sila napisala je besmisleno objašnjenje, upravo onako kako dobar deo našeg naroda i misli o idealistima – sanjar, zanesenjak, maštalac, utopista, maštar, fantasta…
Kako smo uopšte u razgovoru „zakucali na na vrata tog zaboravljenog“ termina? Pokušavao sam im objasniti da svako ko drži do minimuma sopstvenog znanja i inteligencije, dakle, svako iole misleće biće, da ne potežem jače reči, intelektualac, primera radi, ne može da gleda samo sopstveno dupe, već je potpuno prirodno da pokazuje i brigu za društvo u kome živi, jer čovek jeste, prevashodno, još od prvobitne ljudske zajednice, društveno biće. Zato bi bilo savršeno normalno da svako, onoliko koliko brine o sebi i porodici, brine i o društvu u kome živi. Nama kao jedinkama biće bolje tek kada i društvu bude bolje (naravno, mislim na pristojnu većinu, a ne na bahatu manjinu)… I tada me častiše, za njih, po izrazu lica bi se reklo, ako ne uvredljivom, onda prilično besmislenom karakteristikom – idealista. Zvučalo je kao da sam neki bezveznjak, budala ili, u najboljem slučaju, kao u ovom Vikirečniku – zanesenjak, fantasta…
Prethodno su me optužili da sam stalno nezadovoljan, da kukam, da sve živo kritikujem, falila je još samo vrhunska presuda, da sam hejter, ali su u pitanju stariji ljudi, pa nemaju tu modernu reč u svom vokabularu. Ja sam, očigledno neuspešno, pokušavao da objasnim, ali je izgledalo kao da im se pravdam, da nije reč o mom nezadovoljstvu, naprotiv, svaka normalna osoba, da bi misaono napredovala, ne sme biti zadovoljna postojećim stanjem, već mora stalno preispitivati i sebe i društvo, jer samo tako možemo učiniti ovaj grad, ovu državu, ovu planetu, boljim mestom za život. Osećao sam se glupo što sam morao objašnjavati osnove dijalektike i logike, ono što i dživdžani (ali ne srpski) znaju. Na momenat sam čak pomislio da im pojasnim bitnu razliku između pukog kritizerstva i ozbiljne, argumentovane, kritike društvenog sistema, ali sam iste sekunde odustao. Iako sam se odavno pomirio sa tužnom činjenicom da je Srbija postala zemlja neviđenih egoista, ipak sam se malo nervirao i u sebi pitao, kako smo došli do toga da su sebičluk i samodovoljnost postale potpuno normalne i društveno prihvaćene osobine, a da su ljudi koji razmišljaju o svetu oko sebe, hejteri, idealisti i budale. Ne, nisam se uvredio, ipak imam previše godina da bi me vređala nečija pakost i nerazumevanje, ali prilično obeshrabrujuće deluje saznanje da živiš u zemlji u kojoj je egoizam vrlina, a idealizam mana.
A ceo razgovor je krenuo od toga kako mladi bukvalno beže iz zemlje, tražeći sreću negde drugde. Naravno, mladi ljudi drugačije razmišljaju, manje su vezani za sredinu u kojoj su rođeni, ali sam imao potrebu da im kažem, iako svako ima pravo sa svojim životom da radi šta hoće, da mi je čudno što današnji Srbi uoššte nemaju potrebu za menjanjem stvari, jedni odlaze, a oni koji ostaju, maksimalno se uklapaju u postojeći nakaradni sistem, a tek mizerno mali procenat ljudi pokušava da kritikuje i menja sistem. Drugi kako hoće, ali ja, jednostavno, odbijam da mi Aca Lukas bude mejnstrim. Do pre koju godinu mejnstrim je bio Željko Joskimović, ali, kako smo mi jedina zemlja na planeti koja svake godine pada sve niže, danas je Lukas bog, a jeza me uhvati na samu pomisao šta će tek biti za 3-4 godine. Na tu moju opasku, mislio sam duhovitu, oni mi, očigledno ne shvatajući o čemu pričam, rekoše da sam nezadovoljan zato što mi loše ide posao, a da mi biznis ide bolje, ne bih o tim stvarima ni pričao?! Eto, kako ljudi, kritikujući druge, sebe ofiraju. Dakle, da je malo platica veća, mogli bi Lukas, Karleuša i slični guditi od jutra do večeri. Na tu glupost odgovorio sam kontra pitanjem – dakle, u Americi ili nekoj drugoj bogatoj zemlji, nema kritike? Dobra plata, svi su srećni i zadovoljni, svi u jednoj partiji, ne postoji levica i desnica, svi o svemu misle isto? Pa odakle dolaze najžešće kritike kapitalističkog sistema, nego baš iz tih kapitalističkih država? Srbija je na evropskom dnu, jedna je od najsiromašnijih zemalja na svetu, zemlja u kojoj 80 posto stanovništa ne prima ionako mizernu prosečnu platu, i, da ne idem dalje, u takvoj zemlji oligargija plati poreskim novcem Aci Lukasu 50.000 evra da arlauče za Novu godinu i po mitinzima, i onda oni koji kritikuju su nezadovoljnici, budale, loše im ide u životu, ili su, ne daj bože – idealisti!
I, hajde, prijatelji koji su junaci ovog mog pisanija oduvek su bili opčinjeni sobom, pa ne bih o ovome ni pisao, da ne primećujem i druge iz moje okoline kako su krenuli utabanim stazama, što je prilično zabrinjavajuća pojava. Razumljivo je što sa godinama ljudi gube revolucionarni žar, ali opet, otupeti toliko, potpuno odustati od svega što te vodilo kroz život, to ipak nije normalno. Ili su se kao mlađi uspešnije folirali, pa se sad jasnije vidi ko su i šta su? Ili sam ja postao manje tolerantan? Ili sve to po malo?
Razumem da je represija velika, da je vlast nametnula ljudima da ćute i klempaju i da je to jedini način da se preživi, da se dobije posao u državnoj službi, a što to je san skoro svakog Srbina, ali sve to ne može biti opravdanje za obrazovanije i inteligentnije ljude. Razumem pokvarene, njima je potpuno normalno da cilj opravdava sredstva, ali, ako niste pokvareni, zašto prihvatate? Zašto pristajete? Ako svi pristanemo, onda su oni već pobedili.
Ako već nisu?
A loši ne mogu napraviti ništa dobro, društvo pogotovu. Loši uvek prave loše. Barem je to prosta tautologija. Dakle, bolje društvo mogu napraviti samo bolji ljudi.
Znam, nije lako boriti se, ljuta je ovo provincija, teško je ostati svoj, provincija sve melje i oblikuje svojim licemernim, potuljenim i nevidljivim čeljustima, ali, ako ćemo pošteno, svakim danom sve manje imamo da izgubimo.
Na kraju krajeva, šta fali idealistima? Lepo je biti idealista. I časno. Sviđa mi se da budem idelista.

Toni Stanković (Užička nedelja 978)

Comments

comments

Povezani tekstovi

1 komentar

prle 25. mart 2018. - 13:23

Lepo, fino i tako to. Ipak, za mene je utisak meseca hapšenje Mija majmuna u sklopu čuvene akcije Aurora.

ponovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.